Neovisni novinarski portal
1.12.2020.
REPORTAŽE / SCENA
Dalmatinska šansona: Tko je rasturio, tko se rasplakao, a tko se raspao…

Dalmatinska šansona:
Tko je rasturio, tko se rasplakao, a tko se raspao…

Bili smo na prvoj večeri 19. Dalmatinske šansone u Šibeniku i poslušali skoro sve pjesme.

Sansona27

(Foto: Hrvoslav Pavić)

Znali smo da nešto propuštamo kad je nakon već tri, četiri pjesme u Gradsku vijećnicu uletio šibenski glazbenik Vojmir Roša, poznavatelj i strogi kritičar:
– Ovaj je festival za četiri koplja bolji od svih ostalih!
Večer je bila tek počela, nije nam se dalo odlijepit od šanka, a i s pozornice su dopirale obrade talijanskih kancona, to nam se nije dalo. Međutim, jutro kasnije bilo nam je jasno što je poznavatelja Voju razoružalo. Mia Negovetić, ona djevojčica koja je ljubiteljima vojnih parada poznata od lani kada je na mimohodu zapjevala „Lijepu našu“, rasplakala je sinoć sebe, publiku, Šibenik i dobar komad Dalmacije.
Nitko nas nije upozorio, a nije nam trebalo puno; novinar i fotograf TRIS-a već su i prije početka bili na rubu suza kad ih je redakcija i ove godine poslala na Dalmatinsku šansonu. Pristali smo, između ostalog, i da dokažemo jednom od direktora Šansone da lanjskim tekstom nismo omalovažili Festival. Netko pjeva bolje, netko lošije, što sad. A naša žrtva ove je godine bila još i podebljana: propustili smo spektakularno izdanje pub-kviza u Azimutu, kojeg je vodila lovkinja Morana Zibar, a okupile su se rekordne 42 ekipe.
Dalmatinska šansona je (ne dajte da vas zavara samo devet dalmatinera na plakatu) 19. po redu. TRIS je lani bio na Večeri novih skladbi, ovoga puta izabrali smo Internacionalnu večer. Izabrao ju je i Zulfi Nazifovski, makedonski novinar kojega smo i prošle godine sreli na istom mjestu, a ispalo je da je veteran Šansone.
– Dolazim već 15 godina!
Zašto, pobogu, Zulfi?
– Ovo je jedinstven festival jer se sve izvodi uživo. Nema prevare!
Sansona13

Zulfi legenda (Foto: Hrvoslav Pavić)

Zulfi od 1992. nije propustio nijedan San Remo, pa valjda zna o čemu priča. U backstageu Šansone već pomalo ima i status legende. Isto kao i Zoran Ukić i Jadran Vušković, dva daleko najviša glazbenika na festivalu. Polovica Daleke obale.
Što vi radite ovdje, nema vas na popisu?
– Ima. Sad smo Diogen.
Jadran nije lagao. Diogen je bio na popisu izvođača i izveli su skladbu „Gajeta“, koju su pod imenom The Obala otpjevali na istom ovom festivalu prije devet godina. Mediteranski bluzić, isto ono što su svirali cijeloga života. Zoki Ukić vrtio je palice u predvorju Vijećnice u tipičnoj bubnjarskoj košulji bez rukava.
Zoki, kad se vraća Roko Leni iz Brazila?
– Nemam pojma, ja mislim u nedjelju. Ajd’ mi pošalji koju fotku od večeras, nemamo nijednu bendovsku.
Rade čeka na red (Foto: Hrvoslav Pavić)

Rade čeka na red (Foto: Hrvoslav Pavić)

Zoki, ako ovo čitaš, a nisi još dobio fotke, znači da smo u međuvremenu zaboravili. Zvijezda večeri ipak je bio Rade Šerbedžija, koji je jedini dobio priliku da otpjeva tri pjesme, dvije Arsenove i jednu svoju. „Ne daj se Ines“ bila je sigurna otprije, a o drugoj Arsenovoj cijeli je dan trajala dilema. Na najavnoj presici rečeno je da je izbor na kraju pao na „Takvim sjajem može sjati“, koju je volio pjevati i Bora Čorba, da bi nakon svega Šerbedžija izveo slavonski bećarac „Panonske trešnje“.
Cijela je večer uostalom bila posvećena Arsenu Dediću (a naravno i 950. obljetnici spomena Šibenika, slavljeničkoj akciji koja ustvari ne postoji, samo zalijepi svoju naljepnicu na svaki gradski plakat), no najemotivniji trenutak pripao je, sasvim neplanirano, Momčilu Popadiću. Rade je u čast neprežaljenog novinara i tekstopisca izveo „Brodove“, nepretencioznu polubaladu, zbilja upečatljivu. Bila je to svjetska pretpremijera pjesme čiji je tekst napisan još 1982., a njezina povijest je priča o jednoj litri pelinkovca, noćnoj plovidbi od Silbe do Zadra i ludom naletu inspiracije Momčila i Rade.
Helena Bastić i Renata Sabljak, česte gošće festivala, uvijek nas iznova podsjete na svu apsurdnost hrvatske estradne scene. Prva je pokušavala godinama, a druga je vrlo brzo odustala; njihovi iznimni talenti i glasovi nisu im bili dovoljni da postanu estradno uspješne. Razloga je stotinu, a niti jedan nije normalan. Prva je otpjevala „Vino i gitare“, druga „J’Taime“. Rasturile su.
Sansona23

Helena Bastić pred ogledalom (Foto: Hrvoslav Pavić)

U zanosu je bio i Đani Stipaničev s „Pismom ćali“, a maloprijašnju potvrdu teze da je ovaj festival „četiri koplja iznad ostalih“ podvukle su Iva Ajduković i Ivana Radan koje su s klapom Sinj otpjevale Joea Cockera. S druge strane, nismo uopće shvatili nastup Nenada Bacha, a šibenska Četiri tenora upala su u probleme kad ih je voditelj Robert Ferlin prisilio da ponove „Šibensku baladu“, ali u a capella verziji. Tu se sve raspalo. Glasovi su sami za sebe štimali, ali nikako se nisu uspjeli uskladiti.
Nije lako biti koncentriran punih 26 pjesama, divimo se svima koji su sjedili i uživali dva i pol sata. Nekoliko emotivnih i pjevačkih vrhunaca učinilo je sjedenje podnošljivim, Šansona zbilja nije toliko zamorna koliko znaju biti svi oni festivali „četiri koplja ispod“. Večeras je natjecateljska večer, nju ćemo popratiti samo viješću o pobjedniku. Ovako, na prvi pogled, sudeći samo po naslovima pjesama, navijamo za „Frankfurt, Munchen, Karlsruhe“ od Diogena.
Fotogalerija Hrvoslava Pavića:

 

Tags:

VEZANE VIJESTI