Neovisni novinarski portal
26.11.2020.
KOMENTARI / POLITIKA
Blair i Bush se 2003. g. smješkaju u Camp Davidu, šumskoj rezidenciji američkih glavešina,  uoči napada na Irak (foto Wikipedia)

Sve se vraća, sve se plaća ali…

Blair i Bush se 2003. g. smješkaju u Camp Davidu, šumskoj rezidenciji američkih glavešina, uoči napada na Irak (foto Wikipedia)
Blair i Bush se 2003. g. smješkaju u Camp Davidu, šumskoj rezidenciji američkih glavešina,  uoči napada na Irak (foto Wikipedia)

Blair i Bush se 2003. g. smješkaju u Camp Davidu, šumskoj rezidenciji američkih glavešina, uoči napada na Irak (foto Wikipedia)

Bila je to još jedna topla srpanjska srijeda, preciznije bio je to 7. srpnja 2016. Dok je u Hrvatskoj i na Mediteranu turistička sezona bila u punom jeku, malo sjevernije, točnije u Londonu, čovjek imena Chilcot, Sir John Chilcot, obraćao se javnosti nakon gotovo sedam godina mukotrpnog rada i istraživanja. Što je nam je toliko važnoga imao za reći Sir Chilcot? Zapravo, ništa što većina ljudi nije već znala. Naime, gospodin Chilcot je kao voditelj javne istrage vezane uz ulogu Velike Britanije u Iračkom ratu, točno 13 godina, tri mjeseca i 16 dana nakon početka tog sukoba davne 2003. godine, izjavio, laički rečeno, da ulazak u rat njegove zemlje nije imao nikakve ozbiljne i prijeko potrebne razloge.

Naravno, Chilcot je to puno ljepše prezentirao i objasnio, ali je u biti vjerojatno u sebi gorio od želje da jednostavno kaže kako je cijeli kaos oko te vojne akcije bio uzaludan, kao što su uzaludna bila žrtvovanja svih britanskih, američkih, talijanskih, njemačkih itd. života. Ali ne samo to, uzaludna su bila – i još uvijek jesu – masovna stradavanja iračkog civilnog stanovništva koja su započela nakon tog sukoba. Kada je bivši britanski premijer Gordon Brown dao zeleno svjetlo za početak istrage 2009., vjerojatno ja i sam bio svjestan da će na koncu, bude li imalo objektivna, dati upravo one rezultate koje je dala. Ma budimo realni, svi su to znali. Zato se i na koncu istrage (2011), pokušalo sudskim putem blokirati javno iznošenje njezinih zaključaka.
Znale su to čak i dvije osobe koje se danas u svojim lijepim domovima sigurno zgražaju nad onime što se dogodilo u Nici, Parizu, Briselu, vjerojatno i u Istambulu, manje vjerojatno u Bagdadu. Svojim će tužnim i ozbiljnim licima, bude li se ih netko sjetio (a trebali bi svi), izjaviti kako najoštrije osuđuju takav gnjusan čin, kako se protiv terorizma treba boriti svugdje u svijetu, bez milosti. Ma rekli bi oni da se protiv terorizma treba boriti baš apsolutno svugdje, pa čak i tamo gdje možda terorizma još nema, i tamo gdje ćemo terorizam izmisliti, i još ćemo svijet uvjeriti da ti nepostojeći teroristi imaju tone i tone oružja za masovno uništenje, i na koncu će nas baš brigat ako nam i naše tajne službe, onako potiho, kažu da to nije istina i da nam to nije baš najpametniji potez. Rekoh, briga nas! Mi to možemo i hoćemo!
„Ali, to nije u redu…što ako netko za 13 godina shvati da smo lagali i da smo zbog vlastitih interesa uništili jednu već dovoljno kompliciranu državu? Što ako ljudi shvate da smo trebali djelovati drugačije?“ je netko sigurno upozorio taj veliki politički dvojac.
„ Za 13 godina? Haha, nemoj me zezat! Pa za 13 godina svijet neće niti znati tko smo“ uzvratio je vjerojatno dvojac.
Ali, svijet nakon 13 godina jako dobro zna tko je taj dvojac. Onima malo ažurnijima nije trebalo više od desetljeća da zaključe kako je Irački rat bio promašena strategija, potez koji je ne samo uništio do kraja jednu državu, već je destabilizirao gotovo cijelu kuglu zemaljsku. Danas Zapad opet plače, prije par tjedana je plakao Istok, a oboje se međusobno u svojoj tuzi ignoriraju. I to je u redu. Već je David Hume znao da čovjek nije sposoban biti suviše suosjećajan prema događajima koji su pogodili neki njemu daleki prostor, ljude negdje daleko preko brda i dolina. Ali to je bilo 18. stoljeće. Današnji svijet je manji nego ikada prije, možda bi stvarno bilo vrijeme da promijenio taj dio sebe. Možda. Međutim, iako ne možemo protiv svoje prirode, možemo protiv onih koji zbog vlastite pohlepe ne vide dalje od svojeg novčanika. Ili možda ne možemo niti to. Iskreno, ne bih znao odgovoriti na ovo pitanje.
Ali, znam da danas 13 godina nakon početka Iračkog rata, gospodin Tony Blair živi u uvjerenju da je njegova odluka da se pridruži američkim trupama u procesu svrgavanja Saddama Huseina bila opravdana. Znam da danas, 13 godina nakon početka tog sukoba, gospodin Tony Blair u svojoj glavi ne osjeća krivnju za smrt stotine tisuća Iračana, među kojima je bilo i djece, poput one djevojčice čija će lutka pored njezinog prikrivenog tijela obići cijeli svijet. Da bilo ih je, i to zaista mnogo. Hoće li se taj engleski džentlmen barem ponizno ispričati za sudjelovanje u akciji koja je dovela do tog kaosa? Naravno, negdje oko blagdana Sv. Nikada.
Ne, gospodin Blair je vrlo jasno objasnio nakon 6. srpnja da „bez obzira slažu li se ljudi s njegovim potezima ili ne, on je djelovao u dobroj vjeri i za dobrobit njegove države“. Ok, gospodin je dodao i da će „preuzeti potpunu odgovornost za svaku pogrešku, bez izgovora“, ali osim ako nije u tih 13 godina naučio vraćati na život mrtve, nekako sumnjam da će mu njegova odgovornost ikada stvoriti ozbiljnije preokupacije. Terorizam, naravno, nisu stvorili Tony Blair i njegov kompanjon George Bush mlađi, ali je njihovo potpuno (ne)promišljeno djelovanje stvorilo začarani krug nasilja i smrti koji danas pogađa cijeli svijet jače nego ikada prije. I da, valja naglasiti SVIJET, jer koliko god neki htjeli vjerovati da je samo Zapad na nišanu, istina je ipak mnogo drugačija. Vrijeme apologija je gotovo, jer se Europa pretvara u mjesto gdje takva politika neće još dugo moći preživjeti. Strah je sve veći, ljudi traže jednostavna rješenja za probleme koji nisu jednostavni. Takve su se situacije u prošlosti često znale pretvarati u još veće tragedije, a mi smo na dobrom putu da budemo svjedoci jednog novog mračnog razdoblja.
I dok se sve to događa, gospodin Blair mirno promatra svijet oko sebe. Dok sve dublje tonemo u mržnju i nasilje, Europi se vraćaju dugovi iz prošlosti. Kažu da se sve vraća i da se sve plaća, ali nigdje ne piše na čija će se vrata taj račun pojaviti.
I dok čekamo i još jednom tugujemo, vrijeme razumijevanja i mira sve brže nestaje…
 
Tags: , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI