Neovisni novinarski portal
19.11.2017.
DRUGA PARALELA
Panama papers - stranica ICIJ-a (printscreen)

Druga paralela:
Panama papers (1. dio) – Safari fonseca

Panama papers - stranica ICIJ-a (printscreen)
Panama papers - stranica ICIJ-a (printscreen)
Papiri iz Paname – stranica ICIJ-a (printscreen)

Kada su 3. travnja 2016. predstavnici Međunarodnog konzorcija istraživačkih novinara (ICIJ) predstavili svijetu prve rezultate istraživanja o financijskim i poreznim oazama, putem kojih su utajivači poreza iz cijelog svijeta skrivali svoja bogatstva, svima je bilo jasno da se radi o nečem velikom. Afera je ubrzo dobila ime Panama papers“ (poveznica) zbog odvjetničke kuće Mossack Fonseca i njezinog sjedišta u toj srednjoameričkoj državi. Iz ogromne količine dokumenata (govori se o gotovo 11.5 milijuna primjeraka) novinari ICIJa uspjeli su raskrinkati Sodomu i Gomoru svjetskih bogataša i njihove taktike izbjegavanja plaćanja poreza u državama u kojima su njihove djelatnosti i boravišta bila prijavljena. Naravno, hoćemo li biti u potpunosti fer i pošteni, treba naglasiti kako otvaranje i posjedovanje offshore tvrtki samo po sebi ne znači da netko ne plaća porez, ali objektivno gledajući, kada se o tolikoj količini novca govori, teško da su takve tvrtke osnovane zbog neki „plemenitih“ poduzetničkih razloga.

Kako bilo da bilo, lista tih „lukavaca“ je zaista zadivljujuća te sadrži u sebi imena koja predstavljaju gotovo svaku moguću kategoriju imućnih, od rock i pop zvijezda, do najraznovrsnijih poduzetnika, direktora, sportaša itd. Naravno, među njima ima i preko 30 hrvatskih imena, koji su eto, odlučili da im je puno bolje u životu budu li ikako mogli izbjeći plaćanje poreza u svojoj zemlji, ili bolje rečeno plaćanje bilo kakvog poreza. Međutim, kao što to često biva, nakon početnog šoka i nevjerice, cijela je priča izašla iz glavnih informativnih kanala te je postala još jedna u nizu svjetskih afera koje su vrlo brzo prešle u svijet zaboravljenih skandala. Činjenica jest da ni članovima ICIJa ovo nije prvi pokušaj razotkrivanja politike koje stoji iza poreznih oaza i utajivača poreza, dovoljno je sjetiti se „Offshore leaksa“, „Swiss leaksa“, „Luxemburg leaksa“ itd. Ipak, na sreću, mnogi članovi konzorcija još uvijek kopaju po dokumentima i pokušavaju javnost bolje upoznati s pričama koje se kriju iza protagonista Panama papersa, a među njima su i oni talijanskog lista L’Espresso (vidi poveznicu) koji su najnovija otkrića prenijeli u svom listu. Zahvaljujući njihovom radu, nova saznanja izlaze na vidjelo svakog dana.

Svi putovi vode u Afriku

Mnogo je zanimljivih slučajeva vezano uz ovu aferu, ali izgleda kako su oni najopasniji za širu ljudsku zajednicu još jednom pronašli svoje izvorište u Africi. O prirodnom bogatstvu i ljepoti Crnog kontinenta ne treba trošiti previše riječi, jer je gotovo svima jasno što to nesretno područje može ponuditi sebi i svijetu. Nažalost, Panama papersi su pokazali kako afričkim mukama još uvijek nema kraja. Naime, svake godine na tisuće turista hrli u subsaharku Afriku kako bi mogli sudjelovati u jednom od zaista mnogobrojnih safari izleta koji se u posljednjih desetljećima nude bogatim posjetiocima. Vožnja u džipovima uz bok krda gnua, gazela, zebri te lavova, geparda i drugih velikih afričkih lovaca, postao je zaštitnih znak mnogih zemalja, među kojima se nalazi i Zimbabve. Međutim, kako dokazuju najnovija istraživanja, taj je biznis donio zemlji velike svote novca, kojeg su neki pojedinci odlučili zadržati u potpunosti za sebe.
Jedan od njih je i John Stevens, koji slovi za „najboljeg vodiča cijelog Zimbabvea“. Stevens je zahvaljujući safari turizmu izgradio pravo bogatstvo te je ubrzo nakon toga započeo svoj odnos s Mossack Fonsecom. Otvorio je novo sjedište svoje kompanije na Britanskim Djevičanskim Otocima, od kuda je promovirao svoje usluge i upravljao svojim financijama. Osim toga, njegova je tvrtka otvorila i račun na otoku Mann, financijskom offshore centru između Irske i Velike Britanije, kako bi se što više približio europskom tržištu. S prihodima koji se kreću oko brojke od 250.000 dolara godišnje, postavlja se pitanje što je tu loše u Stevensovim postupcima? Loše je to što se na taj način njegove ture organiziraju iz sjedišta njegove kompanije, odnosno sa minijaturnih otoka u Karipskom moru ili Europi, gdje se zbog toga i prijavljuju dobici i plaća porez. Međutim, ako znamo da se na tim područjima porezi gotovo pa i ne plaćaju te da je tajnovitost njihovog djelovanja izuzetno visoka, možemo zaključiti kako se vrata mogućih malverzacija širom otvaraju.

Kenija, Namibija, Tanzanija…

Stevens, naravno, nije jedini koji se na sumnjive načine bavi biznisom afričkih safarija. Vrlo slične priče pogađaju i druge zemlje, poput obitelji Carr-Hartley u Keniji, koja je na izletima među afričkim zvijerima izgradila pravi poslovni imperiji. Predstavnici ove obitelji surađivali su s tvrtkom Mossack Fonseca još od 2001., procjenjujući vlastite prihode na 500.000 dolara samo u 2013. godini. Slično se dogodilo i Gerardu Pasanisiju u Tanzaniji, koji je, osim što je poznat kao jedan od najvećih boraca za očuvanje slonova, aktivno sudjelovao do 2015. kao dioničar u radu četiri offshore tvrtki posvećenih safari turizmu. Slične priče mogu se pronaći i u gotovom svim drugim afričkim zemljama te ih sve ujedinjuju Mossack Fonseca i razne kompanije s Britanskih Djevičanskih Otoka, Sejšela i drugih poreznih oaza. Iako treba ponoviti kako u teoriji sve te offshore tvrtke ne moraju značiti da spomenute osobe zaista i jesu utajivači poreza, ostaje činjenica da u cijeloj ovoj priči stvari ne mirišu na dobro.
Kada bi se ove sumnje pokazale istinitima, glavni bi problem bio taj što bi posljedice takvih postupaka bile dodatno osiromašivanje tih dijelova Afrike, zbog čega bi patili gotovo svi: od životinja do ljudi. Naime, ustaljena je retorika lokalnih vlasti, državnika i čuvara velikih parkova, kako im je nedostatak novca i personala glavni problem pri borbi protiv krijumčara i krivolovaca. Kao što vidimo, zarade od safari turizma su dovoljno velike da omoguće lagodan život onima koji ih organiziraju, ali i državama koje bi od poreza na dobit mogle bolje upravljati velikim rezervatima te tako na koncu spasiti najugroženije vrste. Nažalost, iz priloženog je uočljivo kako je takva sinergija trenutno teško ostvariva. Povijest nas uči da su u prošlosti afričke države često koristile novac od turizma za financiranje prvenstveno svojih lidera, predsjednika, diktatora te njihove vojske.
Danas, dio kolača uzimaju i privatni poduzetnici koji to rade daleko od svojih domova i država.
Gubitnici, kao i uvijek do sada, ostaju najslabiji dijelovi zajednice.

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI