Neovisni novinarski portal
15.11.2018.
INTERVJUI / KULTURA / LJUDI
Nikica Šupe, dobri duh filma u Šibeniku: Znao sam otići u Zagreb samo da pogledam film. I u Split i u Zadar…

Nikica Šupe, dobri duh filma u Šibeniku:
Znao sam otići u Zagreb samo da pogledam film. I u Split i u Zadar…

Nikica Šupe, filmski izbornik, (foto TRIS/G. Šimac)

Nikica Šupe, filmski izbornik, bez kojega Šibenik zadugo ne bi vidio filmske projekcije (foto TRIS/G. Šimac)

Srijedom po svijetu – nazvan je fimski program na otvorenom, na šibenskoj tvrđavi Barone, koji počinje sutra, u srijedu 22. lipnja s početkom u 21.30 sati, na kino platnu s najljepšim pogledom po svijetu, kako se ističe, i to argentinskim filmom “Divlje priče” redatelja Damiana Szifrona. Doista, slikovita panorama Šibenika koja se gleda sa zidina te šibenske utvrde, mogla bi biti najopasnija konkurencija vrsnom audiovizuelnom i filmofilskom doživljaju kojega će svake srijede do sredine kolovoza priređivati vrijedni šibenski filmski entuzijast Nikica Šupe, uz potporu pododsjeka Muzeja grada Šibenika nazvanog Odjel za upravljanje objektima fortifikacijskog sustava.

Podsjetimo, tvrđava Barone ili Šubićevac, kako je zvana ranije, netom je obnovljena, ponajviše zahvaljujući srčanosti i volontorskem djelovanju građana Šibenika okupljenih oko udruge građana Društvo za očuvanje šibenske baštine Juraj Dalmatinac. Među prvim sadržajima kakvi su bili zamišljani u inicijalnim idejnim promišljanjima o obnovljenoj tvrđavi, isticala se i ideja da tamo bude pozornica s platnom na kojem će se moći prikazivati filmovi ili pak održavati filmski festivali.
Ostvareno – rekli bi političari, ali zahvaljujući smjernom i neproračunatom djelovanju građana. Jedan od takvih je zasigurno i Nikica Šupe, kojega mnogi poznaju kao domara u šibenskoj Gradskoj knjižnici Juraj Šižgorić, ali i  kao svojevrsnog spasitelja filmske kulture u Šibeniku, u razdoblju filmskog mraka koji je nastao zatvaranjem svih filmskih dvorana u Šibeniku, početkom 21. stoljeća. Kako bi se to najednostavnije reklo: Šupe je bio (i ostao) dobri duh filma u Šibeniku.

Filmske dvorane iščezle u mraku

Grad koji se dičio s pet kino-dvorana odjednom je ostao bez ijedne, a tako je i danas, pa su generacije mladih Šibenčana ostale zadugo zakinute za tu civilizacijsku kulturnu stečevinu. Dvorane su uglavnom iščezle u sumraku nejasne privatizacije, a zatvaranje Kina Šibenik i tadašnja najava kako se od njega namjerava načiniti praonica za nautičare (sada je tamo skladište, pizzeria i noćni klub)uznemirila je i potakla Arsena Dedića na pisanje proznog teksta nazvanog Hladni rat-Zatvoreno posljednje šibensko kino. (poveznica)
Šibensko kino Tesla nekada davno - Wikimedia commons

Šibensko kino Tesla nekada davno – Wikimedia commons

Nije pomagala ni povijesna činjenica kako je jedan od prvih filmskih zapisa u ovom dijelu Europe snimljen upravo u Šibeniku – 1898. godine (!) – kada je Lumièreov snimatelj Alexandre Promio snimao manevre austro-ugarske mornarice u Puli i Šibeniku, a koji su sačuvani u pariškom arhivu Društva Lumière (vidi tekst na TRIS-u). Ni izvanredan podatak kako je Snimak luke u Šibeniku iz 1904. godine engleskoga snimatelja Franka Storma Mottershawa najstariji sačuvani filmski dokument u Hrvatskoj kinoteci nije bila od koristi, kao ni višedesetljetna i neostvarena obećanja gradskih vlasti kako će se kino Odeon pretvoriti u tzv. multimedijalnu pozornicu.
No što je tu je, ne treba zaboravljati (ne)slavnu povijest, ali se treba okrenuti boljoj budućnosti i – sadašnjosti. Upravo na tome, srećom, radi upravo Nikica Šupe, koji je proteklih godina nadomještao deprimantnu i žalobnu prazninu koja je zavladala, jer je počeo priređivati filmske večeri u šibenskoj knjižnici, te tako omogućio šibenskoj publici da ne zaboravi kako to izgleda kada se film ne gleda na televizoru. Svoje djelovanje nastavlja ovoljetnim projekcijama na tvrđavi Barone, čiji cjeloviti program možete vidjeti  OVDJE (objava za medije_Filmski program na tvrdavi Barone).
– Pozivom na suradnju s tvrđavom Barone ukazala mi se sjajna prilika da pristupim formiranju slobodnijeg programa koji će svojom formom najviše sličiti programu filmskog festivala što podrazumijeva da će prikazani filmovi imati čvrstu autorsku perspektivu i iznimnu umjetničku i zanatsku kvalitetu. Pri izboru sam obratio pažnju da svaki naslov ima širok prihvat kod publike te sam iz tog razloga izbjegao odabir naslova sumorne tematike i predugog trajanja – najavio je izbornik Nikica Šupe u toj objavi.
A nama je ova dobra vijest bila povod za razgovor sa Šupom, kojega nismo previše maltretirali s gore navedenim činjenicama, već smo ga odmah upitali:

‘Sjećam se osjećaja gledanja filmova’

Za početak, koji je prvi film kojega se sjećate?
Prvi film kojeg se sjećam nije određeni naslov nego je osjećaj koji sam imao pri gledanju filmova. Prve filmove smo nabavljali u Škalića koji je bio kultni video klub. Kazete su bile na VHS-u i kvaliteta je katkad bila jako loša no to je imalo svoj šarm. Za razliku od audiofila koji se sa sjetom prisjećaju vremena vinila ja sam u svakom slučaju veliki pobornik tehnologije i svih pomaka koje ona unosi u medij.
Nikica Šupe: Sjećam se osjećaja gledanja filmova (foto TRIS/G. Šimac)

Nikica Šupe: Sjećam se osjećaja gledanja filmova (foto TRIS/G. Šimac)

Kakva su vaša sjećanja na prve posjete šibenskim kinima? Koji je pak prvi film koji ste pogledali u kinu?
Šibenska kina za mene, očekivano, imaju sentimentalnu vrijednost. “Odeon” radije pamtim jer je bilo intimnije kino iako tehnički nazadnije od “Šibenika”. Detalj koji pamtim iz “Odeon”-a koji mi nitko do sada nije rekao da je primjetio je taj da je zvuk bio iskrivljen. Boljeg izraza nema. Baš taj zvuk je davao posebnu kvalitetu osjećaja gledanja filma. Iz današnje perspektive i težnje ka perfekcionizmu vjerojatno ne bih tolerirao taj zvuk. No danas ga rado pamtim i da mogu reproducirao bih ga sebi za gušt ponekad doma. Najraniji film kojeg se sjećam je Batman, redatelja Tima Burtona iz 1989. godine koji sam gledao u kinu “Šibenik”. To je vjerojatno i trenutak kad sam se nepovratno zaljubio u film. Prije toga ne pamtim neko aktivno gledanje. Od tada sam redovito išao u kino i vodio evidenciju svega pogledanog. Kino “Šibenik” i kino “Odeon” su mi bili mjesto gdje bih radije provodio svoje vrijeme nego izlazio van ili se družio sa prijateljima. Odlazio sam u kino isključivo sam i danas smatram da je to najbolji način za gledanje filma. Film je umjetničko djelo i gledanje istog bi trebao biti usamljeni doživljajni moment. Imam sreću što je moja supruga flmofil i što joj je znanje poprimilo gigantske razmjere, u protivnom ne znam kako bih mogao živjeti s nekim tko ima umjeren ili nikakav interes za film.
Kao filmoljub, kako ste doživjeli rez i zatamnjenje, zatvaranje i posljednjeg kina u gradu, kina Šibenik, koji je danas pretvoren u pizzeriu, noćni klub i skladište?
– Kraj ere kina u Šibeniku sam dočekao trezveno. Ne gajim neke izražene emocije prema tome niti smatram da je to realno. Vrlo sam intenzivno odlazio u kino tih posljednjih godina. Kraj je bio neminovno blizu i to se osjetilo. Ljudi su sve manje išli u kino i trend odlaska u kino nije postojao no bilo je još prerano da se taj trend transformira u nešto drugo. U to vrijeme u razgovoru su ljudi znali reći da je sramota što se kino zatvorilo, da to tako nije trebalo biti. Smatram da je to nerazuman komentar jer situaciju nisu sagledali iz svih gledišta. Kino prikazivalačka djelatnost je krajem 90-tih bilo u jako lošem stanju, kino distribucija uzročno posljedično podjednako loše i to je bila prirodna ekonomska pojava do koje je trebalo doći. Kad bi me ljudi pitali za mišljenje ili ako su pak komentirali kako je to sramota ja bih im uvijek postavio isto pitanje- kad ste zadnji put bili u kinu!? Tih godina sam bar dvaput tjedno išao u kino i znao sam vrlo precizno tko ide u kino i koliko i znao sam da nije postojala kritična masa koja bi održala kino na životu. Smrt kina je bila jedini mogući ishod. Zahvaljujući tom dugom periodu terminalne faze kraj sam dočekao kao bilo koji drugi dan u tjednu. Znao sam da će se to dogoditi. Iako to ne znači da se moja ljubav prema filmu umanjila ili nestala. Naprotiv, znao sam otići u Zagreb samo da pogledam film. I u Split i u Zadar. I smatram da je to normalno kad imaš strast. I tako treba biti. I tako se voli film.

‘Važnost filma, i umjetnosti uopće, ne smije biti zanemarena’

Mrak u svim bivšim šibenskim dvoranama donekle je osvijetlila pojava Cinestar kompleksa u šibenskom trgovačkom centru…
– Dolazak Cinestar-a je očekivana transformacija kino prikazivalačke industrije. I jedina realna. I ja to podržavam. Naravno da se ne slažem sa svim što prikazuju, bar u Šibeniku, no drugačije ne može biti. Kad krojiš program normalno je da koketiraš s onim što će biti gledano pa tako program u Cinestaru čini 40% kid friendly filmova, 20% filmova za YA, young audiences-teens i slične, 10% chick flicks (žene gledaju zajednički), 10% filmova koji se mogu gledati udvoje i 20% superheroja. Jeli to idelano? Pa za gledatelja koji ima širu lepezu interesa naravno da nije. No očekivati drugačije i bolje nije pametno. Treba sagledati i stanje filmske industrije u ovom trenutku – filmovi se od 2008. proizvode po šablonu isplativosti-  i prije je to bio slučaj no od 2008. izraženije- i odmak je strogo zabranjen. Derivati i nastavci su jedino što je dozvoljeno, trenutak za film odavno nije bio ovako težak. Filmovi se proizvode u strogo kontroliranim uvjetima i autorska sloboda je nešto što se teško dobije i zadrži. I jednako kruta pravila vrijede i u kinima. Tražiti neku pravdu u onome što se nudi na programu hrvatskih kina je rezultat površnog promišljanja i nema uporište u stvarnosti. Razumijem da je film medij dostupan svima no za iznošenje nekih strožih “presuda” o kino industriji i kinima treba ipak trezvenije sagledati situaciju.
Kada ste odlučili pokrenuti prve projekcije u knjižnici? Kako je reagirala publika?
– Filmske večeri su projekt koji sam predložio ravnatelju knjižnice pok. Milivoju Zeniću i on me je od prvog trenutka bezrezervno podržao. Pri stvaranju programa naglasak je stavljen na autorski film odnosno birane naslove pojedinih autora, u punom smislu te riječi. Uvijek sam birao filmove koji su na određeni način bitni za razvoj filmske umjetnosti čime je ispunjen cilj filmskih večeri, a taj je da one budu edukativne. Moram naglasiti da su to bili početci mojih javnih nastupa i da je postojao određeni period uhodavanja, no sa rutinom i iskustvom smatram da je moja komunikacija s publikom jasnija. Publika je u broju varirala pa sam puštao film za četvero ljudi, ali i za osamdeset i četvero. Uobičajan broj publike je otprilike njih petnaestak. Radi se uglavnom o istoj publici, s tim da neki izgube naviku dolaska, a neki je novi gledatelji steknu. Za razliku od prezentiranja glazbe koja je jasan i neposredan medij i svima je dostupan po recepciji pa i dužini trajanja krojenje filmskog programa je nezahvalan posao. Film je koherentno umjetničko djelo sazdano od spoja više izvedbenih umjetnosti i zanatskih vještina. Doživljaj filma je veoma osobna kategorija čije razumijevanje može oscilirati od posve osnovnog do višeslojno intelektualnog i emotivnog. Predstavljanje nečijeg filmskog uratka ili opusa je Sizifov posao koji od samog početka daje malo ploda i još manje satisfakcije. Onaj tko želi instant zadovoljštinu i hranu za ego mora se kloniti filmskog educiranja. Važnost filma, i umjetnosti uopće, ne smije biti zanemarena bez obzira na okolnosti koje se čine nepremostivima. Krajolik filmskog prikazivalaštva i edukacije se uvijek mijenja i treba se prilagoditi trenutku.
DSCN9265

Nikica Šupe, pokretač filmskog programa u šibenskoj knjižnici i na tvrđavi Barone (foto TRIS/G. Šimac)

Tko vas  je podržao?
– Dakle, moja jedina strast je film i to je jedino što sam htio studirati. Dva puta sam pokušao upisati režiju na ADU i oba dva puta sam zasluženo pao. Nisam imao dovoljno odlučnosti. Radim kao domar u gradskoj knjižnici “Juraj Šižgorić” već deset godina u radnoj okolini koja me podržava u onome što mi je strast i koja me ne smatra intelektualno inferiornim zbog nedostatka akademske potvrde. Neizostavno pritom moram spomenuti pok. ravnatelja Zenića i sadašnjeg Lakića koji su uspijeli stvoriti istinski humanističku radnu zajednicu. Postavlja se pitanje dali je osoba koja stvara filmski program i prenosi vlastito znanje umjetnik, edukator ili spoj oba naslova ili pak nešto četvrto. Mislim da je tanka linija koja dijele jasne definicije koju ti mogu postati imenom i titulom. Često ovisi o egu no ipak je najelegantnije kad je spoj samozatajnog i jasno definiranog od strane publike.

‘Za šibensku publiku kažu da je teška.. Ne smatram tako’

U vremenima smo kada novi filmski festivali niču svakih sto metara, u gradovima i općinama i mjesnim zajednicama. Imamo tako festivale svakojakog profila i tematike, od festivala sportskog filma, filmova o hrani, pa do kratkog artfilma…itd. Zašto Šibenik još nema filmski festival?
– Filmski festivali danas jesu česta pojava i kao i svi festivali privlačna su poslovna prilika. Da biste osovili jedan punokrvni filmski festival s jasnom vizijom, umjetničkim i poslovnih integritetom i, ne zanemarimo, bar 5-to godišnjim planom na noge treba velika količinu volje, žrtve, želje, motivacije, ljubavi i najbitnije logističke podrške. Dakle, za pravi filmski festival trebaš entuzijaste koji dijele ljubav prema filmu no spremni su raditi za isti cilj. Za koncipiranje filmskog festivala trebaš odrediti čega će taj filmski festival biti- moraš odrediti u što vjeruješ i koju vrstu filma češ propagirati, sukladno tome trebaš uvjeriti sve te entuzijaste da je baš taj smjer onaj ispravan i –  ne zanemarimo –  poslovno i umjetnički etičan. Da bi filmski festival zaživio on u određenoj mjeri mora koketirati s populističkim pristupom filmu i način na koji svakodnevni logistički život festivala funkcionira je često amalgam umjetničke čestitosti i, nazovimo to kako jest, populističkog dodvoranja publici. I u konačnici kad pomiriš sve te oprečnosti ostaje ona najbitnija, a ta jest da si sponzorima zanimljiv. Pomirivanjem svih ovih segmenata dobije se završni proizvod – a to je kvalitetni i trajni filmski festival s umjetničkim integritetom. I upravo zbog svega gore spomenutog brojnost filmskih festivala ne garantira kvalitetu.
Jeste li imali nekakvu zamisao na tom tragu? Je li problem u potencijalnom nedostatku fesivalske publike?
Organizacija filmskog festivala podrazumijeva žrtvu na koji mnogi nisu spremni. Moram priznati da bih ja bio. Kao i kod bilo koje vrste angažmana vezanog uz filmsku umjetnost ili prikazivanje filmova prilika čini razliku. Treba se oboružati strpljenjem i otvarati filmski dijalog, sa istomišljenicima pa i onima koji to nisu. I u konačnici ćete ostvariti zacrtano. Za šibensku publiku mnogi kažu da je teška, opterećena cinizmom i urođenom negativnom notom. Ne smatram da je tako. Smatram da je šibenska publika prije grubo jasna u svojoj kritici nego li zlobno malodušna. Držim da publiku ne treba podcijenjivati i posluživati joj ono što se očekuje. Bar je za mene to uvijek bio ključ uspjeha pa i zadržavanja integriteta…
DSCN9263

Zahvaljujući Šupinu  entuzijazmu, film se u Šibeniku vraća ‘na zelene grane’ (foto TRIS/G. Šimac)

S neba na Barone

Uvijek mi se činilo kako bi Šibenik jednog dana sa svoje četiri tvrđave mogao biti izvrsna četverostruka pozornica za filmski festival najvišeg ranga. Sada su se već djelom stekli uvjeti za to na najmanje dvije tvrđave… Za koji dan se probijja led u tom smislu – 22. lipnja se vrti prva projekcija na tvrđavi Barone… kao autor programa, opišite nam što gledatelje čeka sljedećih srijeda na tvrđavi?
– Suradnja s Baroneom mi se učinila kao izvrsna prilika da skrojim program koji je po koncepciji drugačiji od onoga u knjižnici koji ima naglašenu edukativnu notu. Smatram da je potrebno da program na tvrđavi bude zanimljiv široj publici no da pritom ne izgubi na umjetničkoj vrijednosti. To sam postigao izborom kvalitetnih autora, raznolikošću kinematografija pa i samih filmskih rodova. Tako predstavljam igrane i dokumentarne filmove filmove kao i jedno gostovanje redatelja – Gorana Rušinovića koje će biti u formi razgovora sa autorom. Namjera koordinatorice programa na tvrđavi Barone Morane Periše i mene je bila da zabavimo šibensku publiku u jednom neformalnom okruženju na, može se slobodno kazati, mjestu koje je svima drago. Smatramo da ugodno društvo, odličan film i prekrasna lokacija jamče savršen bijeg od stvarnosti. Program smo nazvali ”Srijedom po svijetu” te ovo ljeto predstavljamo kinematografije Argentine, Italije, Čilea, Belgije, Španjolske, Švicarske i SAD-a.

***

Eto, srećom, Šibenik je opet dobio jedan mini-festival koji ima veze sa svijetom, nakon što je, zbog suženih vidika određenih struktura, iz ruku neodgovorno ispuštena nekolicina takvih velikih festivala svjetske orijentacije koji su mu naručje pali s neba. I Srijedom po svijetu je donekle pao sa zvjezdanog filmskog neba – na tvrđavu Barone.
Blago patetično dodajmo i kako se nadamo kako će tamo i ostati i u budućim, bogatijim  izdanjima, pod vedrim i za (filmsku) kulturu otvorenim nebom.
Tvrđava Barone u neobičnom osvjetljenju (foto www.barone.hr)

Tvrđava Barone u neobičnom osvjetljenju (foto www.barone.hr)

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI