Neovisni novinarski portal
27.9.2020.
DRUGA PARALELA
Spasilački brod Aquarius i spašene izbjeglice (foto: yahoo.com)

Druga paralela:
Aquarius – plovidba za život

Spasilački brod Aquarius i spašene izbjeglice (foto: yahoo.com)

 

Spasilački brod Aquarius i spašene izbjeglice (foto: yahoo.com)

Spasilački brod Aquarius i spašene izbjeglice (foto: yahoo.com)

„Postoji danas u Mediteranu jedan ne preveliki brod – ime mu je Aquarius. Aquarius nije jedini brod u Mediteranu, dapače, jedan je od mnogih brodova koji plove ovim novim „Mrtvim morem“. Kao što samo ime sugerira, Aquarius (vodonoša) je izgrađen da nosi, da svojom konstrukcijom uspješno prenosi teret s točke A na točku B kako bi na što bolji način izvršio svoju zadaću. Aquarius – ili bolje rečeno njegova posada – vrlo je uspješno obavljao svoj zadatak po svjetskim morima više od četiri desetljeća, dok nije 2015. u najboljim godinama odlučio promijeniti životni stil i posvetiti se drugom poslu: spašavanju života.“

Patetično i već viđeno

Takav bi uvod vjerojatno dobro poslužio kao početak neke simpatične dječje priče o dobrom brodu koji svojom hrabrošću pomaže ljudskoj vrsti u nevolji, spašava nemoćnu djecu, žene, muškarce, obitelji, bebe i tko zna što sve ne. Ali, život nije dječja priča. Aquarius je brod koji je nakon nekoliko desetljeća rada po svjetskim oceanima, 2015. godine prešao u ruke neprofitne organizacije SOS Mediterranée. Pogađate li? Naravno, radi se o organizaciji koja se svaki dan bori i pokušava spasiti žrtve brodoloma u Mediteranu u njihovom pokušaju dostizanja europske obale. Reći će mnogi, patetično i već viđeno. Možda. Nedvojbeno je da u trenutku kada se europska javnost već dobro zasitila priča o migrantima, stradavanjima, poginulima i utopljenicima, Aquarius mnoge asocira više na Trojanski konj – koji će nam u susjedstvo donesti teroriste i rušitelje civilizacije – nego li na ljude kao što smo koji bježe iz država gdje ničega nema, ali im zato naše vlade i firme ponosno šalju oružje i uz pomoć lokalnih gospodara kroje budućnost. Ali, nema veze, nije to takva vrsta priče. Danas mi je potpuno nebitno da li Aquarius u svojoj utrobi nosi teroriste, ubojice, silovatelje, gadove, pedere ili lezbe, njih ovako i onako imam već dovoljno oko sebe. Danas je to priča o Aquariusu i njegovoj posadi.

Doktor povijesti, doktor, psiholog, studenti…

Priča o Aquariusu je vrlo zanimljiva. Svijetu su je približili talijanski novinari lista „La Repubblica“, koji su nedavno proveli tri tjedna s posadom broda u vodama najstarijeg svjetskog oceana. Ono što su otkrili, je zapravo na koncu ono što svi mi znamo…otkrili su tragediju. Posada provodi dane s dalekozorom u ruci, u konstantnom radio kontaktu s drugim brodovima raznih humanitarnih organizacija (poput Liječnika bez granica) te plovilima ratnih mornarica koji djeluju pod vodstvom vlasti iz Bruxellesa. Akcije spašavanja događaju se gotovo svakodnevno, nekad ih se spasi 100, nekad 50, nekad 400, njihova imena za nas nisu bitna jer su oni za nas samo brojevi i ponekad priče za katarzu. Kao što to inače biva, od petnaestak članova posade na brodu, većina ih dolazi iz razno raznih dijelova Europe i svijeta: ima tu Bjelorusa, Ukrajinaca, Nijemaca, Talijana, Francuza, Poljaka, Eritrejaca, Libanonaca, Ganaca itd. Suradnja tako šarolike etničke kompozicije je toliko kvalitetna, da bi bilo koji pobornik EU vrlo vjerojatno s čuđenjem i oduševljenjem pratio njihov rad. Štoviše, posadu ne čine, kako bi mnogi mogli i htjeli pomisliti, nekakvi hippie humanitarci koji nemaju ništa pametnijeg za raditi u životu. Ne, posadu čine doktori, liječnici, psiholozi, studenti, ekonomisti, mladi intelektualci i mornari. Pokretač cijelog projekta, Klaus Vogel, ne samo što je godinama plovio morima kao kapetan putničkih i teretnih brodova, nego ima i titulu doktora povijesti. Što to znači? Ovisi što nam paše, za mene osobno, da se radi o obrazovanim ljudima koji su shvatili da izvan svijeta političkih igara postoji realnost u kojoj ljudi svakodnevno ginu na način na kojemu ne zaslužuju.

Na pravoj strani povijesti

Motive koji ih potiču na rad možda najbolje opisuju riječi Antoiniea Laurenta, 25-godišnjaka iz Lorienta, koji jasno poručuje: „Ovdje se piše povijest čovječanstva. Ostat će zapamćene tragedije, masovna ravnodušnost, ali i pružene ruke. Ja želim biti na pravoj strani povijesti“. I kako ne vjerovati da su Antoine i drugi na pravoj strani povijesti? Njihova svjedočanstva o operacijama spašavanja – čovjeku udaljenom stotinama i tisućama kilometara od mediteranske grobnice – možda ne znače mnogo, ali svatko tko je ikada nekome pomogao u nevolji zna što to znači napraviti nešto dobro za druge. Iz njihovih riječi i priča jasno se mogu iščitati osjećaji tuge i nemoći koje su osjetili u onim akcijama kada su stigli malo prekasno, kada su tijela već beživotno plutala morem, kada su bebe i djece već odavno prestala plakati. Jer, kako s pravom ističu talijanski novinari, s mora naša se perspektiva mijenja, s mora se shvati da su tragedija i pokolj pravilo. Čudo – za razliku od tragedije – se događa jedino kada sve bude u redu, kada vijesti ne obilježavaju novosti o stotinama mrtvih. Antoine to zna, kao što to znaju svi oni koji su imali mogućnost odustati od svojih udobnih života kako bi se posvetili drugima. Mladi Francuz zna još nešto, on sigurno zna da će povijest, na čijoj on strani želi biti, napisati pobjednici.
Kako sada stvari stoje u Europi, nitko nam ne jamči da će prava strana povijesti jednog dana zaista biti ona na kojoj se bori Antoine. Nažalost, i u Hrvatskoj postoje oni koji na povijest gledaju potpuno drugačije. Dok u Mediteranu ljudi plove za život (svoj i tuđi), ovdje se tobože maršira za život. Međutim, premda nekom ne pretjerano zainteresiranom promatraču s Marsa može na prvi pogled izgledati kako oba pokreta karakteriziraju želja za očuvanjem života i boljitkom ljudske zajednice, mi jako dobro znamo da je svaka sličnost slučajna. Jedni plove za život, drugi marširaju za život. Jedni spašavaju svačiji život, drugi spašavaju onaj koji im više paše. Jednu će se stranu povijest pamtiti kao onu „pravu“, drugu ne. Na nama je da odlučimo bi li radije plovili ili marširali za život.
Ali bez brige, svejedno na koncu povijest pišu pobjednici.
Tags: , ,

VEZANE VIJESTI