Neovisni novinarski portal
18.11.2017.
INTERVJUI / SCENA
Sassja (Foto: Adnan Jasarević)

Sassja:
Pismenost se više ne mjeri time znaš li pisati slova…

Sassja (Foto: Adnan Jasarević)

Razgovor s tuzlanskom hip-hopericom, regionalnom urbanom zvijezdom u usponu.

Sassja (Foto: Adnan Jasarević)

Sassja (Foto: Adnan Jasarević)

Piše: Jelena Svilar

Prije nešto više od godinu dana, energična Tuzlanka Sassja održala je svoj prvi zagrebački koncert, a nakon brojnih značajnih festivala po regiji i gostovanju na regionalnoj Brkova, vraća se 12. svibnja u Vintage Industrial Bar samostalnim koncertom na kojem će promovirati album ‘Taktički praktično’. Tim smo povodom s njom malo bistrili život, politiku, ljubav i muziku.
Kako je magistra farmacije odlučila odlučila postati MC?
Ma ja sam tek nakon izlaska albuma potpuno ostavila farmaciju, barem za sada. Muziku iskreno više volim i sasvim je normalno da se tome više posvetim.
Repanje je idealan stil za adresiranje društvene kritike. Po tvojim je pjesmama očito da pratiš društveno-političku situaciju u Bosni i regiji. Zanima me koliko ti takva društvena bijeda prepuna apsurda pomaže u pisanju, odnosno misliš li da bi ti muzika imala drugačiju dimenziju da živiš u nekoj uređenoj zemlji i da pišeš o nekim frivolnim temama?
Da, naravno! Ne pokušavam ja namjerno davati neku kritiku društvu, ali to je ono što vidim oko sebe i što osjećam da trebam uraditi. Da sam rođena negdje drugdje sigurno bih pisala drugačije, negdje sretnije, negdje agresivnije, da sam u Sjevernoj Koreji pisala bih potajno, vjerovatno (smijeh). Na nekom egzotičnom otoku bi pisala samo o tome kako mi je dobro na plaži i albumi bi mi se zvali “Good Vibes 1” , “Good Vibes 2”…
Marčelo mi je u intervjuu izjavio kako u svijetu hip-hop danas više nije uopće društveno kritičan, nego je postao mainstream i izvorište industrije zabave. Slažeš li se ti sa svojim beogradskim kolegom?
Ma svijet je velik, ima svakakvog repa. Ne vidim ja to kao problem, kao “trebamo spašavati rep”, neka svako radi šta želi i sluša šta želi. Pjesma treba biti zabavna i edukativna, a ako su ti sve pjesme samo zabavne onda si zabavljač, a ne umjetnik. Al’ ok, tvoja stvar, a publika nek’ sebi izabere da li želi samo zabavljača kao idola.

Živimo u 21. stoljeću, hip-hop nije neka nova žanrovska glazbena forma, pa svejedno bi se žene koje se njime bave u cijeloj regiji moglo nabrojati na prste jedne ruke. Kako se u jednom takvom konzervativnom društvu, kao što je ovo naše svebalkansko, danas gleda na ženu koja se bavi repanjem? Pomaže li ti ili odmaže činjenica što nemaš veliku konkureciju?
Ništa meni ne pomaže, niti odmaže, za sve treba raditi, bilo da si muško ili žensko. Ako sam ikada i osjetila da je nekome prepreka to što sam djevojka, onda sam samo više radila i savladala tu prepreku, nisam kukala kako mi je teško ili nemoguće. To sve ima veze sa stavom i hrabrošću, ne sa spolom.
Skoro svaka tvoja pjesma ima autobiografski element, puno pišeš o svom gradu i nazivaš se ‘djetetom soli’. Tuzla već neko vrijeme doslovno propada, postoje vicevi o tome, pišu se šaljivi oglasi ‘prodajem kuću, nije puno prešla’. Kako je živjeti u gradu koji se nalazi ponad rudnika, rupe, i koji, nimalo metaforički, tone?
Ima neka kuća na brdu iznad moje kuće, sve kontam kad će mi se svaliti u dvorište. Dobro smo ipak prošli u ovim zadnjim poplavama, a ne znam kad će prestati metaforičko tonjenje.
Vjeruješ li u moć angažirane umjetnosti na neko kolektivno pokretanje iz apatije i učmalosti koje su proizvod kapitalizma u kojem su svi usmjereni na vlastito preživljavanje i osobnu dobrobit, dok je društvena postala nebitna? Kako ljude potaknuti na empatiju prema nepoznatom čovjeku, na solidarnost?
Ma to je proces. Umjetnost odgaja pojedinca, pa se taj odgoj tako širi masom, a za to treba vremena. To je ustvari i jedini način odgoja, kroz tog pojedinca koji će izrasti u vođu pa će on dalje imati moć da odgaje druge. Tako se gradi masa s novim mentalitetom i shvaćanjima, ali da… to je spor i dugotrajan process.
Nekoć se televiziji tepalo da je ‘prozor u svijet’, danas ju je zamijenio internet, a otad se svijet i ubrzao i okrenuo naglavačke. Misliš li da bi svijet bio bolje mjesto da nema interneta, na kojemu i svaka budala ima mogućnost ostaviti svoj trag, ili je on ipak jedan koristan izum?
Nevjerovatno mi je kako imaš toliku slobodu, možeš učiti sve, gledati daleke krajeve, čitati nešto potpuno novo, slušati novu muziku, i ti izabereš da se, recimo, na mojoj pjesmi svađaš o tome na kojem jeziku ja repam. E, zbog takvih bolesnika će se kad-tad uvesti neke dozvole za internet, i trebalo bi valjda. Poput vozačke dozvole, ideš online tek kad dobiješ ljekarsko uvjerenje, sa psihijatrom i psihologom na čelu.

Kako objašnjavaš to da, unatoč toj tehnologiji koja nam pomaže u brzom informiranju, komunikaciji i umrežavanju s ljudima, čovječanstvo u globalu ipak ponovo stremi konzervativnim idejama i zatvara se u svoje male enklave?
Kad pogledaš statistike te “male enklave” uglavnom imaju nepismene ljude. Pismenost se više ne mjeri time znaš li pisati slova, danas je to mnogo iznad toga. Kod nas je ogroman broj stanovnika nepismen, i starog i mladog. I to je to.
Kako tvoja generacija stoji s ljubavi? Ne može se ne primijetiti da su mladi ljudi danas odbacili klasično poimanje romantične ljubavi, da je brak jedna zastarjela institucija u koju ljudi sve manje vjeruju, kao ni to da su ljudi sve češće radije biraju samoću nego ostanak u lošim vezama. Jesu li nove generacije neromantične, ili se samo boje povreda, ili su pak ljudi postali preveliki individualisti i egoisti? A ti, jesi li ti romantičarka?
Brak je OK, ali ne znači da će trajati do smrti. Ništa nije garancija, a mislim da i ne treba biti. Ako s nekim želiš ostati do kraja života, i ta osoba želi isto, onda će tako i biti, ali bez bilo kakvog prisiljavanja sebe ili te druge osobe. “Ljudi sve češće biraju samoću nego ostanak u lošim vezama” – pa naravno, šta je tu problem? Jesam valjda romantična na svoj neki način. Vjerujem u ljubav, u neku vječnu sreću dvoje ljudi, ali sam također svjesna da to nije uvijek tako, i to je OK. Sreća nije neki konačni cilj, već put zaista, život. Treba naći nekoga ko će kroz taj život s tobom, a ne samo do sreće.
Pratiš li regionalnu scenu, ne samo u svom žanru nego i šire? Tko ti se sviđa, s kim bi voljela surađivati, možda čak i u nekom žanrovskom crossoveru?
Super mi je kako smo napravili ove “Ovce”, Brkovi i ja. Voljela bih još mnogo takvih, čudnih spojeva, jako sam uživala u ovome. Javljajte se bendovi (smijeh). Nema puno izvođača i bendova kod nas koji zaista rade, a ovo stvarno zahtijeva 24/7 angažman. Jesi ti rock’n’roll, ali to ne znači da ti je posao samo da se napiješ, naduvaš, odsviraš i kući na 20 sati spavanja. Ima tu mnogo posla i stresa. Mnogi imaju dodatne “obične” poslove pa tu gube vrijeme, ili su lijeni, pa se suradnje razvuku na nekoliko godina, to me jako nervira, pa dobro pazim na koga trošim kreativnost.
Nedavno si gostovala u Zagrebu na proslavi 20. rođendana Elementala. Kakvi su ti dojmovi s tog velikog koncerta?
Ma to je bilo fenomenalno, baš odličan provod zaista. Vidim da je ispred bine bilo tako, a i nama na bini i u backstageu je isto bilo. Elemental su zaista napravili divnu stvar te večeri, isplesala sam se, iskakala, ismijali smo se svakakvim fazonima. Baš divno, super vajb i adrenalin, osjećala sam se baš ponosnom što sam tu.
Razgovor objavljen u suradnji s portalom Ravno do dna.

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI