Neovisni novinarski portal
24.10.2020.
IZDVOJENO / LJUDI
Ima tu nešto… /  In memoriam Vinko Radovani: Naša kuća bez verdure

Ima tu nešto… / In memoriam Vinko Radovani:
Naša kuća bez verdure

Piše: Renato Baretić

SPLIT170107 KONOBA HVARANIN JUNACI NA DJELU FOTO/JADRAN BABICBio je jedan od najvećih, najnesebičnijih prijatelja, pomagača i poticatelja suvremene hrvatske književnosti. Vjerojatno i jedan od posljednjih, kako danas stvari stoje

Bude li netko jednog dana pisao alternativnu povijest suvremene hrvatske književnosti, promašit će “ceo fudbal” ne spomene li u njoj ime Vinka Radovanija. Jer Vinko Radovani, iako nije u životu objavio ni retka proze, ma niti polovicu prvoga haiku-stiha, suvremenu je hrvatsku književnost zadužio više od ijednoga ministra kulture s cijelom savjetničko-pomoćničkom svitom.

Jurino “istraživanje” Hvaranina…

Bio je konac 2002., ako se dobro sjećam(o), kad je Jurica Pavičić došao u pizzeriju “Zlatna vrata” i predložio nam da zajednički pođemo testirati jednu, relativno friško otvorenu, konobu u splitskom Varošu, u Ban Mladenovoj. Tekla je već treća godina otkako smo se započeli – isprva po kolektivnoj prisezi, a ubrzo i po Pavlovljevom refleksu – okupljati svakog utorka u osam i pol. Najprije kod Ive Arta u njegovoj “Minervi”, potom kod Dragana u “Fife”, da bismo nakon svađa s prvim, pa s drugim, tavorili u tim “Zlatnim vratima”. Nije to bio nimalo loš lokal, dapače, gazda je bio ljubazan preko svake mjere, ambijent izniman, ali badava ti sve to kad je na meniju imao samo pizze i tjesteninu na tri načina i s tri začina. A onda se pojavio Jurica, s gore spomenutim prijedlogom za istraživanje tržišta.
– A kako se zove misto?
– Konoba “Hvaranin”.
– A šta ima za pojist? – graknula su odmah trojica.
– Ima sve. I friško je.
– A drži li pivo? – pitao je samo jedan.
– A nisan ga za pivo pita, bogati, valjda drži. Al ima jedno deset vrsti rakije, sve domaće.
– Ajmo provat! – povikaše seljaci.
I došli smo, gazdin mali je učas spretno spojio dva izdužena stola i prateće klupe, pa smo krenuli u narudžbe. Svatko je zatražio nešto drugo, kako bi se ponuda, je li, provjerila u što širem analitičkom spektru. I bogme, jedno pola sata za stolom je vladala skoro potpuna tišina; ne zato što su naša nepca ne znam kako proćućena i raščlambeniteljski ambiciozna, nego zato što je spiza naprosto bila – sjajna! Mene je, na primjer, unatoč militantnome mesožderstvu, na prvi zalogaj hipnotizirala “verdura” (tako su mi je predstavili, tako je i danas zovu): kuhani i maslinauljeni listovi sveg jestivog povrća, pasirani i izmiješani do neraspoznatljivosti, uz mrvicu krumpira kao “elementa u tragovima”.

Faza dva: Utorak i početak jednog divnog prijateljstva

Uslijedila je Faza Dva. Netko je trebao pitati gazdu je li nas voljan, uz razumnu naknadu, primati svakog utorka od osam i pol do daljnjega, a uz to se izložiti mogućnosti da bude oglobljen zbog duhanskog dima u prostoru gdje se poslužuje hrana. Kao i inače kad su delikatniji pregovori posrijedi, ekipa je prema šanku i gazdi izgurala mene.
Da skratim, na svako moje pitanje odgovor je bilo potvrdno kimanje glavom. Malo složenije objašnjenje dobio sam tek kad sam postavio (u to doba važno, zbog idiotskog zakona, tada još važećeg) pitanje: a što ćemo nakon 23 sata, smijemo li i dalje ostati ovdje? Na jelšanskom mi je dijalektu, iz dva pokušaja, sve mrgudniji Vinko Hvaranin objasnio: “U jedanaest spuštam rolo na prozor, zaključavam vrata i ovo vaše postaje moja privatna zabava, sve ostaje u skladu sa zakonom.” Tako je započelo jedno divno prijateljstvo.
U to doba samo smo četvorica iz tog utoračkog društvanceta imali objavljene knjige, ako dobro pamtim – dva romana, po jednu zbirku kratkih priča i poezije, te jednu (u koautorstvu) antologiju suvremene hrvatske gluposti. Ne znam bi li drugačije bilo i bez Vinka Hvaranina, njegove spize i domaćih rakija, ali znam da su nam se vrlo brzo užgali prsti i da su nove knjige krenule frcati kao iz tvornice. Po jedan primjerak svake od njih krenuli smo poklanjati i konobi – gazdi Vinku i istoimenome mu sinu, kojega smo brzo nazvali Vinkić, da bi se znalo kojega dozivamo. A njih dvojica, umjesto da te knjige uzmu kući, prolistaju i bace u stari papir, krenuli su ih nizati na polici iznad šanka. Za otprilike godinu i pol postala je prekratka, pa su od maranguna naručili novu policu, dužu. Svidjelo nam se to, pisali smo neko vrijeme kao mahniti, pa su za godinu dana Vinko i Vinkić morali naručiti i treću… Danas ih je pet, ako se ne varam. Svaka svoje dužine, svud uokolo zidova konobe. Među posloženim i izloženim librima nisu samo naši, jer vrlo brzo konoba “Hvaranin” u nekakvom je nadrealnom imaginariju postala mjesto gdje su svoja ukoričenja morali trajno izložiti i neki drugi pisci – uglavnom vrsni autori, ali ipak samo povremeni dolaznici u “Hvaranina”. Mi nismo imali ništa protiv, ma nek se ljudi vesele.

Knjige i nagrade na Vinkove police

Jednom je, valjda pri nekoj od svojih selidbi, prijatelj Boro Dežulović donio u konobu oveću skulpturu od pleksiglasa sa zarobljenim drvenim valjčićem unutra. Nije bila nimalo lijepa, ali Vinko je znao o čemu je riječ, pa je odmah za nju naručio usku policu i plastičnu pločicu s ugraviranim natpisom koji govori kako je riječ o nagradi Jutarnjeg lista za Borin prvijenac “Christkind”, najbolji roman godine 2004. Eno je i danas, te police s nagradom, blago oštećene po bridovima, jer mnoga je gostujuća glava ustajući zveknula odozdo o nju. Potaknut tim svijetlim primjerom, i ja sam odmah u konobu donio svoga Kiklopa za svog prvijenca, skulpturu još ružniju i stariju, pa je i ona od Vinka dobila svoje mjesto i spomen-pločicu u okviru prozora konobe. Eno i nje još tamo.
Prema nekoj transcendentnoj prosudbi – usput: pogrešnoj da pogrešnija ne može biti! – Vinko je baš mene proglasio najvećim ženskarom u cijelom tom društvu. Ne znam, možda je tako komplimentirao i svim ostalima (doduše, istina je da ja svake noći liježem s drugom ženom, budući da sam se od prve davno razveo) ali znam samo da je jedino meni pričao detalje o jednoj kratkoj fazi u svom životu, onoj kad je, početkom devedesetih vodio jedan noćni klub. Pravo govoreći, jedva da mi je i o čemu drugome pričao. Nakon otprilike pola godine (dakle, najmanje 24 utorka) upitao sam ga bih li jednoga dana, možda, ako se eventualno odlučim i na pisanje trećeg romana, khm, kako da ti to kažem, bih li smio, khm, iskoristiti koju od tih tvojih priča o, je li, plesačicama i, khm, publici? Pogledao me taman kako sam zaslužio, pa podviknuo (prevodim s jelšanskoga): “Budalo jedna, a zašto bih ti inače sve to pričao?!?”. I eto meni dogodine trećeg romana, finalista dviju nacionalnih nagrada. Nijednu nisam dobio, šteta, baš bi lijepo stajale u “Hvaraninu”…
Vinko je prije nepuna dva tjedna umro točno tamo gdje je jedino i živio: u svojoj konobi, okićenoj knjigama, fotografijama, slikama, originalnim strip-tablama i, tek kao usput, oznakama da tu konobu preporučuju neki od ponajboljih hrvatskih i međunarodnih gurmanskih bedekera. Samo se srušio, izdalo ga je srce, isto ono srce čije je postojanje, otkad mi je servirao prvu “verduru”, kamuflirao namrgođenim licem i grubim riječima na mekanom otočkom dijalektu. Častio nas je kao što nitko drugi ne bi, gnjavio nas kao malo tko; sokolio kad bismo bili odveć bezvoljni i spuštao nam ega čim bismo si štogod umislili; više od desetljeća naplaćivao nam je sto kuna po glavi ma što da smo jeli utorkom, a ostale dane po dogovoru. “Imam ja koga oderat”, rekao mi je jednom, “a vi ste moji”. A neki su mi kazali da je, bogme, i znao oderat, čak im i vjerujem, premda osobno nemam takvih uspomena.
Neki su od nas tamo i pisali knjige ili kolumne (u popodnevnoj pauzi konobe, dok bi Vinko poslije objeda drijemao za stolom u kantunu), nekima je posuđivao novce (ponekad i ozbiljne), svi smo u “Hvaranina” na spizu slali znance i odvodili prijatelje iz drugih gradova i zemalja; znao je o skoro svim važnim i moćnim tipovima više nego deset novinara na okupu; mirio nas je kad bismo se posvađali i pretvarao se u picaškandala kad bi naslutio da će ishod svima biti smiješan. Mi smo mu uzvraćali tako što smo ga među sobom i obožavali i olajavali, baš kako je i uobičajeno u pravim prijateljskim odnosima.

Dottore, vidimo se na verduri !

A onda se, eto, srušio. Prestao je piti prije skoro desetljeća, jeo je zacijelo zdravije nego itko koga znam, pred par mjeseci bacio je i cigarete dovraga, operirao kilu, ma, samo što nije počeo džogirati po Marjanu. I onda jednostavno banalno “cap!”, odjednom, srce, a ni šezdeset i treću nije navršio. Prerano, braćo, čak i za tako napet život kakav je imao, naizgled se ne mičući iz svoje konobe.
Konoba je poslije Vinkove smrti bila zatvorena deset dana, a onda nam je, autorima onih stotinjak knjiga izloženih na policama “Hvaranina”, stigao od Vinkića kratki cirkularni e-mail: “Ljudi, konoba je od danas u tri otvorena, to je vaša kuća, ne triban van ništa dalje govorit”. I došli smo u utorak, svi koji smo te večeri bili u Splitu. I sve je bilo kao inače: i rastrčani Vinkić s blokićem u ruci, i šutljivi Mate (koji se prije par godina niotkuda zatekao ovdje i, nakon što nitko nije povjerovao u njegove tobožnje kiropraktičarske vještine, ostao kao pomoćni konobar) i gospođa Zorica koju predugo nismo vidjeli, i sjajna, i dalje zbilja sjajna spiza. Ja, budala mesožderska, naručio pašticadu umjesto “verdure”, a samo bi ona odgovarala za dovršetak još jednoga od sve češćih krugova. Tek sam se doma sjetio što sam jedino trebao jesti te večeri…
Ali dobro, nema veze. Da sam je i naručio, sigurno je ne bi bilo u ponudi – sve sastojke i recept Vinko je, sto posto, odnio sa sobom tamo negdje odakle ga, dobrano ogladnjeli, već duže vrijeme dozivaju Ćićo, Mosor, Zloja i Lepa.
Ispričavam se ako sam zagnjavio ovim dugim oproštajem i pritom skroz iznevjerio čitateljska očekivanja. Znam, toliko je tema u ovim strašnim, obeshrabrujućim i sve opasnijim vremenima vrijedno komentiranja, a ja upro baš po svojim sjećanjima na nekog tamo gostioničara za kojeg nikad niste ni čuli. Jebiga, Vinko Radovani bio je moj prijatelj, Vinko Radovani – iako zacijelo nikad nije pročitao nijednu od onih naših knjiga, tih mudroserina koje je lijepio dnom za police, da ne padaju po gostima – bio je i jedan od najvećih, najnesebičnijih prijatelja, pomagača i poticatelja suvremene hrvatske književnosti. Vjerojatno i jedan od posljednjih, kako danas stvari stoje.
Dottore, vidimo se na verduri!

Tags: , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI