Neovisni novinarski portal
27.11.2020.
DRUGA PARALELA
Nauru - raj ili pakao?

Druga paralela:
Pacifički „raj“

Nauru - raj ili pakao?
satalite-view-of-Nauru

Nauru iz satelita (foto Wikipedia)

 Piše: Diego Han

„Dobro nam došli na Nauru! Naš otočić čini treću najmanju državu na svijetu nakon Vatikana i Kneževine Monako, svugdje oko nas možete uživati u ljepotama Pacifičkog oceana, kupati se u predivnom plavom moru, uživati u podvodnim aktivnostima, diviti se fascinantnom koraljnom grebenu koji okružuje cijeli otok, relaksirati se uz domaću riblju hranu, opuštenu atmosferu i miru kojeg vam naš mali pacifički raj nudi.„

Da smo kojim slučajem turisti željni malo drugačijeg, avanturističkog i egzotičnog putovanja, vjerojatno bi nas Nauru turistička zajednica sličnim riječima pokušala nagovoriti da se uputimo baš tamo, na tom otoku površine Vira, s otprilike 10.000 stanovnika i vrlo primamljivim položajem na svjetskoj karti. Šteta, međutim, što turističke zajednice nikada ne govore o negativnim stranama nekog mjesta, pa bi tako jednom na otoku, saznali da je taj raj na zemlji zapravo upola uništen i iskopan zbog vrlo intenzivne eksploatacije rudnika fosfata, što je dovelo u posljednjim desetljećima do prave ambijentalne katastrofe. Ali, priči ne bi tek tako bilo kraj, jer bi također doznali da su vlasti na svu „sreću“ otkrile da se na otoku nalaze i bogati sekundarni izvori fosfata, koji bi trebali garantirati mogućnost iskapanja barem za narednih 10 do 30 godina. „Ok“, rekli bismo, „nema veze ako je otok veličine Vira upola uništen rudnikom, barem će druga polovica biti uređenija.“ I tako bi krenuli u obilazak države, dok ne bi naletjeli na nešto poput Guantanama. „Guantanamo?! Pa nismo na Kubi!“ izjavili bi, blijedo se gledajući i pitajući se što je sada taj kamp, okružen žicom, strogo kontroliran i u kojemu izgleda da su zatvoreni ljudi koji ne djeluju baš „naurski“. Tada bi saznali da su nam iz turističke zajednice uvalili mačku u vreći.
Ne, naravno da se na Nauru ne nalazi Guantanamo. Ipak, na tom se otoku nalazi nešto slično, gdje su sustavno ignoriranje ljudskih prava te psihičko i fizičko nasilje normalne, gotovo svakodnevne pojave. Kao što smo rekli, Nauru je treća najmanja država na svijetu, toliko da nema glavni grad niti vojsku te je i formalno pod protektoratom Australije. Takva država, naravno, ne može imati tko zna kakve diferencirane ekonomske financijske izvore, ali se za razliku od većine ostalih pacifičkih otoka-država, nije odlučila za ulaganje u turizam, već u rudarstvo. Otkriće značajnih količina fosfata u drugoj polovici prošlog stoljeća, namamila je lokalno stanovništvo u rudarsku industriju, koja je osim što je kratkoročno dovela do velikog pristizanja stranog kapitala, ujedno označila i kraj dugoročnog turističkog potencijala otoka. Uništavanje i onečišćavanje okoliša prisililo je naurske vlade da pronađu alternativni način jačanja ekonomije, ponajprije nakon što su se rudnici fosfata početkom ovoga stoljeća iscrpili. Posljedice takve politike dovele su do stanja gdje danas gotovo 90% stanovništva nije zaposleno, dok od 10% zaposlenih, njih čak 95% radi u državnoj službi. Vlasti su od otoka pokušale stvoriti i poreznu oazu, ali ni u tome nisu imali pretjeranog uspjeha. I, što je takva „država“, izgubljena u Tihom oceanu, uništene ekonomije i okoliša, mogla napraviti kako bi si osigurala kakav takav prihod? Otvorila je logor.
Za propalim rudnicima fosfata ostali su i propale dizalice  (foto Wikipedia)

Za propalim rudnicima fosfata ostali su i propale dizalice (foto Wikipedia)

Nauru je danas javnosti poznat gotovo isključivo onima kojima je stalo do ljudskih prava i prava migranta. Na tom se otoku od 2001. nalazi kamp u kojemu su smještene izbjeglice i migranti koji brodom pokušavaju doseći obale Australije. Njihov broj nije velik – otprilike 1000 ljudi – ali jednom uspoređen s brojem otočnog stanovništva, dolazimo do podatka da je svaka deseta osoba na otoku zatvorenik logora. Kao što smo i naveli, Nauru je i formalno pod australskim protektoratom te su vlasti – u očajnoj potrazi za nekim novim izvorom prihoda – odlučile izići u susret svojim „prijateljima“, dopuštajući da se na otoku izgradi kamp kojeg će australski porezni obveznici financirati i u kojemu će slati sve one ljude koji budu brodom pokušali ilegalno stići do Australije. Australske vlasti, očito vrlo „svjesne“ vlastite povijesti, takva ironija nije uopće zasmetala te nisu u niti jednom trenutku pomislile kako možda takav postupak i nije najbolji s obzirom na način na kojemu je moderna Australija rođena.
Ali, koga briga za povijest.
Logor, je ubrzo postao neizostavni dio naurske ekonomije te su otočne vlasti, kada se Australija odlučila za njegovo gašenje 2008., snažno negodovale i protestirale protiv takve odluke. Na njihovu sreću, pauza nije dugo trajala te se Australija, u jeku Sirijske krize i uplašena sve većim brojem ilegalnih dolazaka, 2012. predomislila i ponovo otvorila logor. Pritom, činjenica da je broj Sirijaca koji su krenuli put Australije usporediv s demografskim značajem stanovnika Naurua na svjetskoj razini, nikoga nije previše pogađao. Ipak, takva je odluka s druge strane direktno otežala život mnogih Iranaca, Somalijaca, Bangladešana i drugih južnoazijskih migranta koji su bolji život odlučili pronaći u Australiji. Logor, ili doslovce „Regionalni centar za obradu“, trebao bi služiti kao privremeni smještajni centar za sve migrante i izbjeglice koje je australska mornarica spasila tijekom njihovog puta prema kopnu.
Međutim, problem leži u činjenici što ti ljudi, koji bi trebali na otoku čekati odluku australskih vlasti o prihvaćanju ili odbijanju njihovog zahtjeva za azil, bivaju tretirani poput kojekakvih opasnih zatvorenika. Sve donedavno, bilo im je uskraćeno pravo na slobodno kretanje otokom, nisu imali pravo na kontaktiranje svojih obitelji te su zbog toga bili doslovce odsječeni od svijeta. Osim toga, sve su najvažnije svjetske organizacije za ljudska prava (Amnesty International, Human Rights Watch i Australian Human Rights Commission) žustro osudile higijenske i zdravstvene uvjete u kojima ti ljudi žive, karakterizirani bolestima, sumnjivim umorstvima te čestim, gotovo svakodnevnim psihofizičkim zlostavljanjima. Da je situacija itekako ozbiljna, svjedoči i to što naurske vlasti godinama zabranjuju svim organizacijama i novinarima pristup logoru te su čak uvele i cenzuru interneta. Ipak, nakon mnogo pritisaka internacionalne zajednice, vlasti su na koncu malo popustile te su od prošle godine omogućile interniranim migrantima i izbjeglicama slobodu kretanja otokom.
Nauru logor - ograda između novinara i novinara (foto blogs.voanews.com)

Nauru logor – ograda između novinara i novinara (foto blogs.voanews.com)

Međutim, ni to nije riješilo mnoge probleme, dapače, počele su se javljati sve češće priče o silovanim mladim ženama, za čije doživljene zločine nitko nije nikada odgovarao. Velike tenzije u centru eskalirale su prvi puta 2013. godine, kada su se zatvorenici masovno pobunili protiv njihovog stanja, što je dovelo do snažne represije čuvara i većeg broja ozlijeđenih. Prema nekim informacijama, pobuni su prethodila razna psihička zlostavljanja, među kojima i sustavno vrijeđanje interniranih osoba od strane čuvara, koji su nerijetko prijetili i njihovom likvidacijom. Osim pobune, zatvorenicima nije preostalo mnogo načina na kojima mogu iskazati svoje nezadovoljstvo. Nažalost, jedno od njih je i samoozljeđivanje. Mnoga su izvješća ukazala na tužnu činjenicu da se samoranjavanjem koriste čak i djeca i najmlađi, dok se u posljednje vrijeme odrasli sve češće odlučuju na samospaljivanje kako bi privukli pažnju javnosti na njihovo stanje. Grotesknost cijele ove priče leži u podatku da je prije par dana jedan Iranac, nakon što je preživio samospaljivanje, osuđen na kaznu od 150 dolara zbog pokušaja samoubojstva.
Dok se zatvorenici naurskog logora sve teže nose sa životom na tom izoliranom dijelu svijeta, otočke i australske vlasti ne odustaju od svojih ideja. Štoviše, s pogoršanjem životnih uvjeta i sve većim brojem samoranjavanja, njihov se pristup dodatno okrenuo kritiziranju humanitarnih organizacija, koje prema njihovim riječima, „potiču migrante na pobune i na samoozljeđivanje“. Apsurdnost takvih izjava samorazumljiva je. Australski premijer i dalje slijepo vjeruje u program interniranja ljudi na Nauru, pogotovo od kada je postignuo dogovor s jednom drugom državom, Kambodžom, o deportaciji mnogih tamošnjih zatvorenika u tu azijsku državu. Iako je sudbina mnogih interniranih na Nauru i dalje vrlo nesigurna i prepuna opasnosti, vijest stara nekoliko dana koja dolazi iz Papue Nove Gvineje ulijeva nadu u bolje sutra. Naime, tamošnje su vlasti koncem travnja – nakon odluke Vrhovnog suda kojom su kampovi za privremeni smještaj izbjeglica i migranta iz Australije proglašeni protuzakonitima – odlučile zatvoriti vrlo sličan logor izgrađen na Uskršnjem otoku. Iako je Papua veća zemlja, koja za razliku od Naurua ima i šire mogućnosti ekonomskog i političkog djelovanja, odluka tamošnjih vlasti velika je pobjeda za ljudska prava i za međunarodna prava izbjeglica i migranta uopće. Hoće li se ta odluka odraziti i na Nauru, teško je reći, no primjer Papue ulijeva jednu sitnu nadu u bolje sutra. Do tada, Nauru će za mnoge ipak ostati samo pakao na zemlji.
Nauru - raj ili pakao?

Nauru – raj ili pakao?

 

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI