Neovisni novinarski portal
18.11.2018.
DRUGA PARALELA
Budisti u Rakhineu prosvjeduju jer žele osnovati svoju vojsku!? (foto: islam.ru)

Druga paralela:
Meditacija nasilja

Budisti u Rakhineu prosvjeduju jer žele osnovati svoju vojsku!? (foto: islam.ru)
Budisti u Rakhineu prosvjeduju jer žele osnovati svoju vojsku!? (foto: islam.ru)

Budisti u Rakhineu prosvjeduju jer žele osnovati svoju vojsku!? (foto: islam.ru)

U vrijeme kada se Željka Markić ponovo pojavljuje na hrvatsku scenu s novom „biblijskom misijom“, svaka bi se razumna osoba trebala zapitati čije to interese njezina organizacija širi i propagira. Radi li se stvarno o bitci za ugroženi „katolički duh“ u Hrvata? Nemojmo biti naivni. Međutim, baš kada bi najlakše bilo taj cirkus okarakterizirati kao još jedan „hrvatski slučaj“, moglo bi nam pasti na pamet da je Markićka zapravo u vrlo dobrom društvu kada govorimo o (ne)pravima žena na pobačaj i drugim sličnim logičko-argumentacijskim bedastoćama; činjenica jest da su baš nedavno izbile velike afere u vezi odnosa religija-obitelj u Poljskoj i Italiji. Pa eto, izgleda da stvarno slijedimo europski trend, makar to bilo u rikverc. Ipak, ne moramo se previše brinuti. Svijet nas još jednom uči kako nije stvar u Hrvatima, Poljacima, Talijanima, Filipincima, Sirijcima, katolicima ili muslimanima…stvar je u svakome od nas. Dok se europska i hrvatska javnost fokusiraju na problem muslimana i izbjeglica, na drugom kraju svijeta već desetljećima traje jedan drugi društveno-religijski rat, onaj između naroda Rohingya i Rakhinea: ova nas priča vodi u Mianmar.

Kada govorimo o religiji i spiritualnosti, sve je popularnije i kod nas govoriti o meditaciji, jogi i Budizmu kao simbolima duhovnog mira. Iako osim likova meditirajućeg Buddhe i još nekoliko informacija koje tu i tamo većina nas pokupi o ovim tradicijama, o tim praksama ne znamo gotovo ništa. Zašto je to bitno? Zato što smo spremni zaključiti kako se radi o pacifističkim kulturnim konstruktima, koji mogu usput sami od sebe poslužiti kao alternativa „nasilnim“ religijama Kršćanstva ili Islama. Mianmar nas uči da ipak stvari nisu toliko jednostavne. Ta je azijska država dom za otprilike 50 milijuna ljudi te ju čine nekolicina etničkih skupina, među koje i prije spomenuti Rohingya i Rakhine. Iako su obje skupine manjinske, u pokrajini Rakhine (ili Arakan), njihov je sukob u posljednje vrijeme prerastao u društvenu katastrofu. Religija je glavni motiv koji razlikuje ove dvije skupine: Rohingya su muslimani, dok su Rakhine budisti. Sama činjenica da se cijela pokrajina naziva i Rakhine, jasno ukazuje na demografsku strukturu tog područja. Njihov su odnos u drugoj polovici 20. stoljeća obilježili prvenstveno rat, progonstva i patnja.

Počelo je – s Britancima

Veliki su problemi krenuli još za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su Britanci u pokušaju zaustavljanja japanskih snaga stvorili tampon zonu naoružavajući Rohingye – čije su naseljavanje u prethodnim godinama i sami poticali – što je dovelo do etničkih tenzija i netrpeljivosti s Rakhine stanovništvom, koje je bilo većinski na strani Japanaca. Nakon rata, od 1947. do 1972. muslimansko se stanovništvo ujedinilo pod geslom Jihada u pokušaju odvajanja od novonastale Burme. Taj je separatistički pokret težio ujedinjenju s muslimanskim Istočnim Pakistanom (Bangladeš), ali je njihova težnja ubrzo prerasla u otvoreni rat te posljedično, u veliki broj žrtava. Bez da ulazimo detaljnije u razloge sukoba, prema nekim povjesničarima su oni bili vezani uz odluku Burme da proglasi budizam za glavnu i jedinu službenu religiju, dok drugi istraživači podsjećaju na činjenicu da je pokret započeo s radom i prije službenog nastanka Burme. Kako bilo da bilo, rat je ostavio posljedice koje su i danas izrazito žive i katastrofične. Vlasti današnjeg Mianmara nisu nikada oprostile muslimanima tu „izdaju“ te su pokrenule vrlo snažnu politiku kulturne i društvene represije nad Rohingyama. Ova skupina nije službeno prepoznata kao manjinska, već se Rohingye smatra bangladeškim izbjeglicama, ljudima drugog reda, koji zbog toga nemaju nikakvu pravnu zaštitu ili vrijednost. Njihova skupina plaća vrlo skupu cijenu prošlosti, nemaju pravo na obrazovanje, jezik, medicinsku skrb, slobodu kretanja te naravno, niti na religiju.
Posljednja velika eskalacija nasilja dogodila se 2012., nakon što je skupina Rohingya silovala i ubila pripadnicu Rakhinea. Rezultati su bili dosita zastrašujući, prema nekim izvorima cijela su sela spaljena i desetkovana, dok služeni izvori govore o samo 88 ubijenih. Od tada, stisak vlasti dodatno je ojačao, a budistička nacionalistička propaganda počela je sve više govoriti o „ugroženosti“ Rakhinea. Problemi Rohingya počeli su zaokupljati svjetsku javnost tek 2015., kada su masovno počeli bježati iz zemlje. Njihov je modus operandi gotovo identičan onime koji trenutno pogađa Europu, odnosno veliki se broj ljudi odlučio na vrlo opasno putovanje morem prema susjednim zemljama. Nažalost, njih nije dočekala Europa, već susjedni Tajland. U toj se jugoistočnoj azijskoj zemlji također budizam smatra službenom religijom te je njihov odnos prema Rohingyama, dakako, bio sve samo ne „humanitaran“. Mnogi su ljudi umjesto spasa pronašli fizičko nasilje te su nakon što su pretučeni prepušteni oceanskim strujama. S druge strane, niti se Bangladeš nije pokazao kao zemlja spasa, iako je povezanost – religijska i politička – između Rohingya i te zemlje vrlo značajna. Štoviše, bangladeške su vlasti prošle godine najavile da će veliki broj izbjeglica vratiti u Mianmar (u zemlji ih je službeno 32.000, iako je stvarni broj mnogo veći). Još se jedna muslimanska zemlja, Malezija, pokazala vrlo slabo osviještenom kada govorimo o prihvaćanju Rohingya.

Nobelovka mirotvorka je –  suzdržana

Naime, iako je i u toj državi službena religija Islam, razumijevanja za Rohingye nema. Dodamo li svemu tomu i činjenicu da se ni velika nada mianmarske humanističke politike, dobitnica Nobelove nagrade za mir Aung San Suu Kyi, ne može smatrati baš „zaštitnicom“ Rohingya, situacija postaje zaista bezizlazna. Iako je Suu Kyi osvojila posljednje izbore na valu njezine ideje o „demokratizaciji“, stanje se s Rohingyama uopće nije promijenilo. Dapače, Suu Kyi je potpuno zanemarila njihov problem, pravdajući se kako joj je potrebno „još prostora“ kako bi mogla nešto poduzeti. Ipak, treba biti realni i razumjeti kako nije ni njoj jednostavno boriti se za prava ove muslimanske skupine, kada svaki njezin potez vrlo pomno prati vojska, koja u biti još uvijek kontrolira veći dio mianmarske politike. Vojska je, naravno, vrlo skeptična glede mogućih otvaranja prema Rohingyama te se u slučaju previše tendencioznih poteza vlade Suu Kya, ne bi libila korištenja sile radi zaštite vlastitih interesa. Suu Kyieva politika ostaje svejedno dvosmislena, a glasine prema kojima je tijekom jednog intervjua izrazila nezadovoljstvo time što „nije znala da će joj muslimanka postavljati pitanja“, sasvim sigurno ne olakšavaju stvari. Međunarodna je zajednica pokušala izvršiti snažan pritisak na mianmarske vlasti i na Suu Kyi, ali se sve to dosada pokazalo vrlo jalovim. Štoviše, nedavno su američke kritike izazvale bijes najradikalnijih skupina, koje su prosvjedovale ispred američke ambasade tražeći da se prestane koristiti termin Rohingya u međunarodnoj javnosti. I u ovome slučaju, Suu Kyi je izjavila kako s tim terminom treba biti „pažljivi“.
Budućnost Rohingya ne miriše na dobro te će se njihov položaj vrlo teško promijeniti na bolje. Ljudi drugog reda u državi gdje žive, napušteni od onih koji bi ih trebali zaštiti u susjednim zemljama, bez prava i bez glasa, njihova je egzistencija zaista na cjedilu. Prema komisiji za ljudska prava UN-a, radi se o jednoj od najugroženijih skupina na svijetu, čije bi preživljavanje – bude li njihovo stanje ostalo nepromijenjeno – moglo zaista postati upitno. Naravno, nemamo pravo nastupati kao apologeti njihove povijesti, niti se oni mogu predstaviti kao konstantne žrtve. Njihovi su vođe u prošlosti povukli neke krive poteze zbog kojih danas još uvijek plaćaju, ali ta je cijena usprkos svemu premašila svaku razinu prihvatljivosti. S druge strane, cijela ova priča još jednom potvrđuje kako je svijet samo jedno veliko selo. Dok se u Hrvatskoj kod mnogih javlja zasićenje vjerskim putem kojime je država krenula, Mianmar nas uči kako će religija uvijek biti dio društvene svakodnevice od koje nećemo tek tako moći pobjeći. Religije su kulturni konstrukti kojima upravljaju određene društvene norme te one same po sebi ne mogu biti dobre ili loše. Kada se u Mianmaru vjera poznata po svojoj spiritualnosti i unutarnjem miru (poput Budizma) koristi kao povod za etničko čišćenje i nacionalizam, onda bi nas Željka Markić i njezina družina trebali potaknuti na razmišljanje.
Ako je religija meditacije dovela do nasilja i progona, što mogu postići kolone u kojima se nalaze ratni zločinci i svakakva sumnjiva lica naše „prosvijetljene“ kulture? Bili mi Rohingye, Rakhine ili Hrvati, stvar nije u našoj vjeri, stvar je u nama kao ljudima.
Tags: , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI