Neovisni novinarski portal
11.8.2020.
DRUGA PARALELA
foto: Milliyet Daily

Druga paralela:
Bijela sirovina

foto: Milliyet Daily
foto: Milliyet Daily

foto: Milliyet Daily

Danas, u svijetu u kojemu se sve više osjećaju posljedice klimatskih promjena, debate o sirovinama – bile one nafta, ugljen ili nešto treće – vladaju komunikacijskim kanalima svih onih osoba zabrinutih za našu budućnost. No najprije, bilo bi dobro prisjetiti se što su to sirovine, a bez nekoga pretjeranog mozganja i kopanja po raznim rječnicima, internet nam otprilike kaže da se radi o “osnovnim materijalima uzetih iz prirode u svrhu obrađivanja“. Sirovine čine temelj materijalnog ljudskog postojanja, bez sirovina nema svjetla, automobila, mobitela, aviona, kompjutera, satova… listu bi gotovo jednostavnije bilo zaključiti s „ne bi bilo ništa“. S druge pak strane, trenutno neprekidno tehnološko napredovanje čovjeka donosi nam, zbog sirovina, i mnoga pitanja: je li vrijeme da odbacimo one „štetne“? Je li vrijeme da se okrenemo obnovljivim izvorima energije?

Koje su nam sirovine uopće potrebne? Siguran sam da će većina vrlo jednostavno odgovoriti na ova pitanja (nije to pretjerano komplicirani zadatak). Međutim, ovih nekoliko jednostavno proširenih (naivnih) rečenica nije bilo namijenjeno inženjerima, stručnjacima za sirovine ili ekološkim aktivistima. Postoje, naime, dijelovi svijeta, ili bi možda bilo prikladnije reći „postoje neki ljudi u nekim dijelovima svijeta“, gdje su sirovine nešto sasvim drugačije, dapače uvijek prirodnog podrijetla, ali ipak drugačije. Gdje? U ovome slučaju u subsaharskoj Africi.

Je li čovjek sirovina?

Je li čovjek sirovina? Možemo li zamisliti da nas se sustavno tretira kao „materijal“ prijeko potrebnog za održavanje kojekakvog stroja, hranjenje stoke ili podizanja nečijeg duhovnog i seksualnog libida? Da se kojim slučajem radi o scenariju nekog novog holivudskog blockbustera, tema filma bi sasvim sigurno bila izvor mnogih debata, ali mi ovdje, nažalost, ne govorimo o nikakvom filmu. Čovjek jest sirovina! Kako?! Lako. Trebamo li primjer? Dovoljno je da otiđemo do Malavija, Tanzanije ili Konga, i vrlo ćemo se lako uvjeriti kako čovjek može zaista biti sirovina u 21. stoljeću. Što se to događa u državama koje smo ovdje spomenuli? Parafrazirajući izvještaj UN-ovog izaslanika za ljudska prava nakon posjete Malaviju „sustavno iskorištavanje, gotovo do krajnjih granica i istrebljenja, albino populacije u Malaviju i drugim subsaharskim zemljama, radi vještičarenja“. Biti albino osoba, kao što mnogi znaju, znači imati genetski poremećaj zbog kojeg su ljudi od rođenja gotovo bez pigmentacije kože, očiju i kose. Takvo stanje pretvara pojedince u marginalce od samog rođenja, ali dok je na Zapadu nedostatak pigmentacije manje upečatljiva karakteristika (kulturno), u afričkim predjelima koje smo spomenuli, biti albino često znači biti „ne-čovjek“. Štoviše, ponajviše u ruralnim predjelima Malavija, Tanzanije i Konga, albino ljudi bivaju tretirani upravo kao sirovina te kao takvi vrijede više u komadima nego li na životu. Koliko god to zvučalo odvratno, radi se o kulturnoj dogmi koja nadilazi zapadnjačko poimanje tog problema i koja je toliko raširena da je prije spomenuti UN-ov izaslanik otvoreno izrazio zabrinutost kako bi samo u Malaviju – nastavi li se sadašnji trend ubojstava – albino populacija (od otprilike 10.000 ljudi) mogla nestati. Da, upravo tako, izaslanik je javno i jasno spomenuo mogućnost da jedna cijela grupa ljudi bude sustavno istrebljenja zbog svojeg poremećaja i kulturnog simbolizma. Štoviše, o alarmantnosti cijele situacije svjedoči činjenica je žrtva jednog od posljednjih ubojstava imala svega 23 mjeseci života! Što može opravdati toliko gnjusan čin?

U par godina ubijeno 176 albino osoba

Za potpuni odgovor na to pitanje bila bi potrebna empirijska psiho-sociološka analiza koju je ovdje nemoguće kvalitetno sažeti, niti ove retke piše dovoljno stručna osoba za takav pothvat. Ipak, možemo zaključiti da se radi o mješavini arhaičnih vjerovanja i novca. Naime, pogotovo u Tanzaniji, još su uvijek vrlo raširene tradicije vještičarenja. Za šamane, što je sirovina egzotičnija, lakše će njome uvjeriti svoje sljedbenike u magičnost njihovih rituala. Nažalost, dijelovi albino osoba su za tanzanske šamane izuzetno bitni te imaju gotovo ključnu funkciju u kreiranju amajlija koje donose njihovim vlasnicima sreću i novac. Problem je tim veći što svote novca koje su šamani spremni platiti za „kompletni albino set“ dosežu nevjerojatne cifre, prema nekim procjenama i do 75.000 američkih dolara! Uzimajući u obzir afrički kontekst, jasno je kako takve brojke svjedoče da se ne radi o „zatucanim primitivcima“ koji žive u nekakvoj džungli, već o imućnim ljudima, čija je kulturna tradicija ipak u potpunosti neproporcionalna s njihovim imovinskim stanjem. Brutalnost ubojstava, prilikom kojih se kidaju i sječu udovi, nos, uši itd., dodatno otežava spoznaja da se osakaćene žrtve često nakon napada odbacuju u šumi ili pored cesta, gdje u nezamislivima patnjama umiru zbog iskrvarenja. „Lov“ na albino osobe, kako ga je definirao jedan malavijski aktivist, doveo je samo u toj državi do 65 napada od 2014. do danas, od čega ih je 14 imalo smrtne posljedice. Ali, bilo bi netočno ovu praksu povezati samo s ovom državom. Prema nekim procjenama u posljednjim je godinama u 25 afričkih zemalja ubijeno 176 osoba, najviše u Tanzaniji (76) i Burundiju (21). Ubojice, krijumčari i kupci iz različitih država su čvrsto povezani, o čemu svjedoči i slučaj sedamnaestogodišnjeg albino dečka čiji su dijelovi tijela pronađeni i identificirani u susjednom Mozambiku.

foto: africtimes.net

foto: africtimes.net

Zbog izuzetno visoke razine nasilja, otmica, ubojstava i sakaćenja kojima su podložne albino osobe u subsaharskoj Africi, reagirale su državne vlasti i razne udruge za ljudska prava. Predsjednik Malavija još je prošle godine donio odluku putem koje policijskim snagama dopušta otvaranje vatre prema svim osumnjičenicima za napade na albino pojedince, dok su vlasti u Tanzaniji pojačale kontrole i uspjele malo smanjiti trgovinu dijelovima tijela albino pojedinaca. Ipak, te su se odluke pokazale kao još uvijek nedovoljne za suzbijanje krize. Problem leži u činjenici što se u ovome slučaju radi o duboko ukorijenjenim kulturnim tradicijama koje nadilaze i samu koncepciju državne vlasti, čije se odluke relativno respektiraju, ali koje ne mogu konkurirati sa transcendenstkom vrijednošću amajlija sačinjenih od dijelova ubijenih albino osoba.

Dehumanizacija ljudi

Reakcije vlasti su, kako navode mnogi aktivisti, previše usredotočene na posljedice potražnje za albino osobama, umjesto da se temelje na rješavanju uzroka ubojstava. Frustracija takvim pristupom često rezultira novim nasiljem, kao u slučaju sedam osoba koje su u jednom malavijskom okrugu žive spaljene u veljači ove godine zbog sumnje u posjedovanje dijelova albino osoba. U takvom se nasilnom kontekstu albino ljudi sve češće dehumaniziraju. S jedne su strane oni za mnoge „hodajući izvor novca“ – kojeg je dovoljno oteti, ubiti i prodati, poput bilo kojeg grla stoke – dok su za druge, ali i sebe same, samo još jedna ugrožena životinjska vrsta koju bi vlasti trebale pokušati spasiti od izumiranja. Njihove priče rijetko dospiju do svjetskih medija, odnosno o njima se priča samo kada se razina njihovog stradanja ponovo podigne. Njihovo stanje prouzrokuje im mnoge traume, stvarajući posljedično i identitetsku krizu koja ih prati i muči tijekom cijele svoje teške egzistencije.

„Jesmo li mi ljudi, životinje ili obična bijela sirovina“? U okruženju gdje novi dan ne donosi uvijek garanciju da je odgovor na ta pitanja toliko predvidljiv, to su svakidašnja preispitivanja koja si te osobe moraju postavljati. Nažalost, za neke će oni ostati samo bijela sirovina.

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI