Neovisni novinarski portal
21.11.2019.
REPORTAŽE / Sport
Borba za Prvu ligu: U potrazi za izgubljenim trenutkom sreće na Šubićevcu

Borba za Prvu ligu:
U potrazi za izgubljenim trenutkom sreće na Šubićevcu

Šibenik je jučer ponovno živio nogomet. Bili smo na tribini Istok dok su na terenu prvoligaški san sanjali Šibenik i Cibalija.

c136

Najlakše je prekršiti obećanje dano samom sebi. Naprimjer ono da nakon svjedočenja najvećoj hrvatskoj nogometnoj tragediji na stadionu Ernst Happel, bivšem Prateru, u Beču 2008. i cjelonoćnog sjedenja na pločniku Stephansplatza dok pola Turske slavi oko tebe, više nikad nećeš sebi dozvoliti da potpadneš pod euforiju neke „povijesne“ utakmice. Rizik je prevelik; nadaš se trenutku sreće, no za duševnu bol nisi ni najmanje spreman.
Prvi put je obećanje donekle, samo lokacijski, prekršeno godinu dana kasnije, kada su se na Ernst Happelu pojavili AC/DC, zadnji put, tako je ispalo, u svojoj originalnoj postavi. Stadion je izgledao pitomo i prijateljski, kao da tu nikad Semih Şentürk nije zabio gol u sudačkoj nadoknadi drugog produžetka, brutalno okončavši razdoblje hrvatske trominutne sreće, koliko je potrajalo od prvog Klasnićevog gola. Te večeri su australski boogie-rokeri odnijeli sva tri boda iz Beča, što je bilo okej.

Smisao i pravednost

– Jel idemo na utakmicu? – pitala je ljepša polovica, iznenadivši tom rečenicom prvo samu sebe, a potom i gorepotpisanog  novinara. Bio je to prvi znak da je euforija uzela maha i da joj malo tko može odoljeti.
Šibenik protiv Cibalije, borba za ulazak u Prvu ligu. Nije baš neka nacionalna drama, poput one bečke od prije osam godina, ali za traženje mitskog trenutka sreće u lokalnim okvirima, povod je bio idealan. U tri godine doći od Treće lige nadomak Prvoj – hoćeš, nećeš – probudi u ljudima iluzorni osjećaj kozmičkog smisla, nenadane društvene pravednosti i nadu da će navečer sretniji i opušteniji pogledati sportske minute u Dnevniku i treći nastavak Kuma.
U takvoj konstelaciji emocija u kombinaciji sa sunčanim danom, prosječni Šibenčanin nije se zamarao nogometnom močvarom, mamićima, šukerima, aferom Offside i sramotnom činjenicom da ako ne investira u pay-per-view HNL može pratiti samo u novinama. Prosječni Šibenčanin, kao uostalom i prosječni Hrvat, naučio je da ne ulaže previše nada i živaca u dugoročna promišljanja i očekivanja boljeg sutra. U Prvoj ligi nek’ bude što bude, jučerašnji cilj bio je ufanje u jedan jedini trenutak sreće, koji bi nakratko donijela pobjeda. Pa ako ne i pobjeda, onda barem jedan gol, koji bi na tribinama trenutačno izazvao lučenje endorfina i serotonina istovremeno.

Sportski i korektno

I tako se na Šubićevcu skupilo pet tisuća navijača, i tako je došlo vrijeme kada se ono davno obećanje trebalo prekršiti. Uostalom, valjda su ta pusta sportska razočaranja, svih ovih godina, (a sport na kraju uvijek donese razočaranje, pa makar se radio i o porazu u polufinalu SP-a), otupili taj gen koji nepovoljni ishod na travnjaku pretvori u osobnu nesreću.
– Nema vas na novinarskom popisu!
A normalno, nisam na stadionima bio punih osam godina, pa je u redu i da me stadion u rodnom gradu sad malo kažnjava. Riješilo se. Na nekadašnjem stadionu „Rade Končara“, kojemu je baš danas 74. obljetnica strijeljanja, nisam bio još od utakmice s Dinamom, kada je na klupi sjedio Otto Barić. Ako vas sjećanje služi, znate da od toga ima dobrih dvadeset godina. Za opravdanje neka posluži podatak da sam tih desetljeća svoje navijačke potrebe upražnjavao na svakoj utakmici Šibenika u Maksimiru i obližnjim stadionima, koji su mi tada bili bliže adresi stanovanja. Otto Barić, gospodin bečke škole, tada se posvađao s navijačima te ljutit i uvrijeđen otišao s klupe u pola utakmice. Funcuti su jučer bili kudikamo miroljubiviji, ustvari konstantno 90-minutno bučno navijanje je bilo toliko „sportski i korektno“ da je floskula „praznik nogometa“ zapravo doživjela svoje uprizorenje.
Tribina Istok, ona na kojoj je ovaj autor nogometno odrastao, ima uvijek jedan te isti problem: poslijepodnevno sunce maltretira oči napaćenog naroda od prve do zadnje minute utakmice, koja je jučer bila sudački produžena za nevjerojatnih sedam minuta. Sasvim opravdano, no nije pomoglo. I ispalo je da je Igor Štimac u najavi utakmice bio u pravu – Šibenik nema pravu špicu. Jedna od onih utakmica u kojoj gol ne bi pao da se igralo sve do snimanja Kuma 4. To je tako; neiskustvo, prevažna utakmica, noge od betona, nervoza, crveni kartoni, prevelika želja, manjak realizacije. Derbi Druge lige imao je sve ono što derbiji obično i imaju. Pogotovo derbiji koji nešto bitno odlučuju.

Poučak iz Beča

Kad apstinirate od stadiona i rezultate pratite samo iz novina, onda se dogodi da znate imena svih igrača, ali ih ne možete spojiti s facama i brojevima. Pa ćemo ovako: Šibenikova Dvadesetšestica spora je dozlaboga, Šesnaestici manjka samopouzdanja, Devetka ima ideju u napadu ali nedostaje joj onaj zadnji pas, u prvom poluvremenu desni bok nije uopće funkcionirao, u drugom se stanje promijenilo pa je nestao onaj lijevi, a desni je proradio. Kroz sredinu ništa nije prolazilo niti se pokušavalo, a vezni red se umorio već nakon sat vremena igre. Obrana je djelovala dobro, mada puno posla nije imala. I takav, rezultatom opterećen Šibenik bio je triput bolji od Cibalije, koja je igrala na kontre, a uspjela je izvesti samo jednu. Pokazali nisu ništa, osim do savršentva uvježbano zadržavanje igre.
Ali, nula nula.  Cibalija se vraća u Prvu ligu, Šibeniku ostaju kvalifikacije s Istrom. Nema veze, poučak s Ernst Happela je polučio rezultat: živci i tlak jesu malo nekontrolirano skakali, no emotivna tragedija je spriječena. Trenutak sreće tražit ćemo protiv Istre. Jedan gol u supraničkoj mreži bit će dovoljan da se probude hormoni sreće na tribinama, pa kako god to završilo. Dugoročnim planovima u bolje sutra ne valja se zanositi, pa vidjeli ste kako je sinoć skončao Michael Corleone.

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI