Neovisni novinarski portal
2.12.2020.
POLITIKA
Uz komemoriranje žrtava u Jasenovcu: Jela Godlar Brešan, Uljez

Uz komemoriranje žrtava u Jasenovcu:
Jela Godlar Brešan, Uljez

Jela Brešan (Foto H. Pavić) (1)Umjesto polemiziranja oko najnovijih prijepora u vezi komemoriranja žrtava zloglasnog ustaškog logora u Jasenovcu, TRIS u spomen na jasenovačke žrtve donosi pripovijetku Uljez , Jele Godlar Brešan, posvećenu njezinom ocu koji je ubijen u Staroj Gradiški u zimu 1941./1942.

– Pripovijetku ULJEZ napisala sam prije petnaestak godina. Nisam našla izdavača dok je nije pročitao Branko Polić, tadašnji urednik NOVOG OMANUTA, pa je 2002. godine tiskana u tom časopisu- kaže Jela Godlar.- Osjećam da je sada u Hrvatskoj vrijeme da tu priču pročita veći broj čitatelja.
I druga moja priča ZADNJE PISMO može biti neka vrsta odgovora na sadašnji trenutak u nas.
Ona je tiskana 2015. u knjizi I ZIDOVI IMAJU UŠI, zajedno s pismima petorice zatvorenika Jasenovca i Stare Gradiške, među kojima je i pismo moga oca Josipa Godlara, koga su ustaše ubili već u zimi 1941./1942. u Staroj Gradiški. Spomen područje Jasenovac izdavač je te knjige.
Rođena sam 1936. i vrijeme mi ističe kao i drugoj djeci žrtava fašizma. Zato sam željela da te moje priče dođu do čitatelja. Još kao svjedok mogu nešto reći o vremenu NDH i fašizma generacijama koje stasaju i dolaze.
Uz spomenute pripovijetke, napisala sam i romane. Limenke i ciklame moj je prvi roman koji sam pisala od 1987. do 1989., a objavljen je 1992. Iste godine izašao je roman Helka Stapp i njene sanje koji sam pisala od 1989. do 1990. Slijedi Helkin rat i mir koji sam pisala od 1991. do 1994., a objavljen je 2000. Sara je četvrti roman, napisan i objavljen 2001. Godine 2003. objavljena je Proza koja sadrži sve moje knjige. Poglavlje Rat iz Limenki i ciklama uvršteno je u češkom prijevodu u Antologiju hrvatsko-židovske književnosti 2011. u Pragu- uvodne su napomene Jele Godlar Brešan, napisane za TRIS uz njezinog ULJEZA.

ULJEZ

Vida V. se zatekne kao da je to netko drugi, a ne ona sama, a trajalo je to viđenje izvana tek trenutak, kako bjesomučno čisti sinovljevu sobu. Čim su muškarci, njezin suprug, Filip, i gost od protekle noći, otišli od kuće, ona se okrenula čišćenju. Najprije je u svim prostorijama, u kojima je boravio gost, širom otvorila prozore, a onda se predala pranju i čišćenju. Što je dulje radila, to je radila brže: prala je površine najjačim deterdžentom koji je u kući našla, nije marila što je štetan za ruke, oprala je ćilim, lakirane parkete, odmicala teške ormare i kauč, stol i stolce, naslonjač, da bi doprla do svih kutaka i do donjih i stražnjih ploha ormara. Sve su police pričvršćene za zid, i sve knjige na njima došle na red, i stakla, i okviri na slikama, svijećnjak i prozori. Gdje god je trebala, upirala je objema rukama snagom za koju je mislila da je više nema. Upotrijebljene plahte i jastučnicu, Filipovu pidžamu, koju je bila dala gostu, i ručnik oprala je u stroju za rublje, a za ispiranje pritisnula je „dva puta“. Zatim je sve to rastrla na balkonu, izložila suncu koje se poslije jutarnje kiše probijalo kroz oblake.
Dok je bez zaustavljanja radila tih nekoliko sati, ni o čemu nije mislila, a nezadrživi poriv ju je tjerao da čisti, da pere. I, kada je sve bilo gotovo, uđe, još uvijek crvena u licu od napora i znojna po tijelu, u kupaonicu; skine odjeću vlažnu od znoja, ugura je u stroj i uključi ga ponovo. Tad stane pod tuš, još uvijek mehanički, bez misli.
Nakon što se nasapunala i oprala, a to je činila u ritmu u kome je sva do tada bila, pustila je vodu iz tuša da joj u bogatom mlazu teče po kosi i po tijelu. Voda je u svom obilju oplakala i njezinu dušu. Biti čisti, biti sveti… biti djeca, biti djeca, kao da joj je šaptao Ujević. S mlazovima vode niz lice su joj curile suze.

Vidovita Vida

Dan prije još je, pomalo tašto, ljubeći sebe, uživala u samopouzdanju koje obuzme čovjeka kad je lijepo vrijeme, pa se u vedar dan budi zadovoljan sam sa sobom, a ona još, dodatno, s pouzdanjem u jednu svoju moć, osobinu jednu, koju je pažljivo skrivala od drugih ljudi, da pred-vidi i da pro-vidi. Čak bi joj i neugodno bilo kad bi razgovarala s nekim tko je imao zadnju misao, jer bi ga odmah prozrela. Zato se jednom zaletjela otkrivati Filipu koliko je neiskren neki njegov tobožnji prijatelj, a Filip nije otrpio njezinu vidovitost, pa se povukla i naučila da druge ljude treba prepustiti njihovu vlastitom iskustvu.
A ime Vida, koje su joj dali prema jednoj baki, čekalo ju je prije rođenja. „ Ako bude curica“, govorili su roditelji za svoje drugo dijete, „zvat će se Vida!“ Ali zvali su je Vidica, jer je valjda često plakala. Tako se nekako zaboravljalo pravo značenje tog imena. I ona bi ga zaboravljala, ili bi od svoje Vido-vitosti pravila šalu.
Tog prethodnog dana žurila je da stigne točno u podne u kavanu Europa, što je za ovo vrijeme u Hrvatskoj bilo znakovito ime, gdje se, dakle u Europi, sastajala s prijateljicama i gdje su do kasne jeseni po lijepom vremenu običavale sjediti pod golemim krošnjama dvaju starih borova, okrenute prema parku i lijepoj crkvi od kamena, tipičnoj za gradove na jadranskoj obali.
Pomislila je u jednom trenutku, dok se oblačila, na svoju bivšu učenicu, sad odraslu osobu, koja joj je bila pripovijedala kako se pod tim borovima igrala kao malena djevojčica s unukama vlasnika vrta i kuće, sad iznajmljenih za kavanu.
Slika mlade žene proprhnula je pred Vidinim unutarnjim okom. Druge su je misli potom zaokupile. No kad je stigla na mjesto sastanka, za jednim je stolom ugledala lice koje je sat vremena prije vidjela, kako s veselim društvancem ćaska. Prolazeći pored njih, a sve ih je poznavala, kako se već u malim gradovima u istima kavanama ljudi poznaju, Vida je sa smijehom, nije odoljela, objavila da je vještica, jer ju je pred-vidjela. Na to se čulo: „Takva vještica da kamo pogleda, cvijet izraste!“
Vida nije bila sigurna kakvo je značenje te izjave, jer nije čula samoporugu. Njezina se bivša učenica mogla sama sebi narugati proglasivši se cvijetom. Ali Vida, profesorica, uzme da je to izraz simpatije. Možda i izraste cvijet. Vidina se taština pomami kad prihvati primjedbu kao pohvalu sebi. Dakle, Vida, čak vidina, kako u Dalmaciji kažu za čarobnicu – vješticu, to je ona. Da je živjela prije više stoljeća, gorjela bi na lomači, smije se u sebi.

Virusi ratnog zla

No to je razlog što svaku svoju zloslutnu misao ishukuje. „Hu-hu-hu!“, izgovori glasno kad je sama ili posve tiho u sebi kad je potrebno. Kad tako učini, vjeruje da će vrijediti. A ako se ne sjeti i ishukati je i takva slutnja ispuni sav prostor u njoj i oko nje, a ona ne povjeruje u svoju moć, slutnja se i obistini. Negdje u njezinim dubinama pecne je tada osjećaj krivnje. Premda, znade ona da su njezine moći premalene.
Zbio se rat. Zlo i strah od zla širili su se poput epidemije. Ona je zahvatila, u jednom ili drugom obliku, većinu ljudi. Vida nije čovjekoljubivo, poput Camusa u Kugi, prepoznala solidarnost i dobrotu, koja se aktivira kad su najgora vremena. Njezino je iskustvo bilo da se strah kod mnogih pretvori u zlo. A kad je rat završio, kad se više nije pucalo, većina se ljudi ponadala da su ih virusi zla mimoišli. No mnogi su prije ili kasnije otkrili da su ipak zaraženi samo što nisu odmah prepoznali simptome zaraze.
Zato se tako pomamno išlo na sastanke sa prijateljima. Kavane i kafići bili su opet puni. U krošnjama borova živkali su vrapci, a pod krošnjama se čavrljalo o najnevažnijim stvarima na svijetu u slatkoj iluziji da nije izgubljeno čitavo desetljeće i da se nastavljaju razgovori otprije, kao da su se odvijali jučer. Nitko nije htio ući u svoj sljedeći decenij. Sebično se zaboravljalo, kad god se moglo na one koji su proživjeli pravo stradanje ili patili zbog teških, nenadoknadivih gubitaka, pa i na vlastita prikrivena izdajstva prijatelja koji su bili Srbi, članovi SK ili muslimani, makar bila časovita, makar bila samo u mislima.
Navečer toga dana o kojemu je riječ, nakon što se susrela s prijateljicama ispod onih borova i nakon što je čitavo poslijepodne bila opuštena i zadovoljna sama sa sobom, njezina moć pred-viđanja potpuno je zakazala. Ne sluteći zla, digla je tako slušalicu telefona kada je u deset sati navečer zazvrčao. Čula je pijani hrapavi muški glas. Filipov kolega sa studija, predstavio se. Nije mogla predočiti njegovo lice, iako ga je upoznala kad su još bili studenti. On je u gradu na autobusnom kolodvoru, reče, nema novaca, pa može li prenoćiti kod njih? Sve je to izgovorio prije negoli je uspjela predati telefonsku slušalicu Filipu, a u njoj je sve zvonilo na uzbunu.

Laž u gostoprimstvu

Vida je odmah znala da joj nije po volji pripremati tom čovjeku ni večeru ni postelju. Prekrila je rukom slušalicu, a mozak joj je besprijekorno radio, i rekla Filipu da ga pozove u obližnji restoran na večeru. Nije bilo prilike za objašnjavanje. Zvonce upozorenja i dalje je zvonilo. Ona je na svaki način željela obraniti svoj dom. Neka taksijem ode u taj restoran. Dok oni večeraju, ona će prirediti Mikovu sobu za njega. Prihvatila je neizbježno.
Otkad njihov Miko živi u Zagrebu, rijetko nadulje u svojoj sobi, ali tu s vremena na vrijeme prenoće bliski ljudi. Samo prijatelje Vida poziva u prisne prostore. A i žene koje dolaze čistiti uvijek bira po tome jesu li joj simpatične.
Sad osjeti grč u grlu, debeli čvor koji izazove bol. Od nelagode, od još neodređene mučne slutnje, a i stida što će, evo, u svome domu prihvatiti laž. Laž će biti u samom gostoprimstvu, laži će biti u ponekoj ljubaznoj riječi. Grsti se laži. I tuđa laž izazove joj rumenilo na licu, a pogotovo vlastita.
Osjetivši njezinu uznemirenost, Filip je pokuša umiriti šalom, što je inače zlatni prilog njihovu zajedničkom životu. Bez uspjeha ovaj put. I ode od kuće da bude na vrijeme u restoranu. Ostala je sama. Kad, ubrzo zatim, zvono na vratima.
Od vremena kada je počeo rat nikome nije otvarala vrata, ako Filip nije bio kod kuće. Skutrila bi se na mjestu gdje bi je zvono zateklo, ne bi se ni pomakla, čekala bi da taj što stoji pred vratima ode. Ali ove ih noći odmah otvori.
Pred vratima je stajao mršav čovjek njezine visine u zgužvanom svijetlomaslinastom baloneru. Vida izrazi čuđenje što se nije odvezao u restoran, gdje ga Filip čeka. On nema novaca za taksi. Koliko? Htjedne mu dati točan iznos koji je spomenuo, ali on pruži ruku za čitavom većom novčanicom, koju je najprije izvukla iz novčanika. Dadne mu sve novčanice što ih je imala u rukama, zbunjena, a on ih primi bez ustručavanja. Mogao je, bio je pijan. Ima li prtljagu? Nema.

Nezvani gost u Filipovim papučama

Strah koji je bila osjetila kad je Filip odlazio, povuče se malo, ali nelagodna je slutnja ostala. Pomisli ipak da je možda došao tražiti spas u Filipa. Ne bi bio prvi. Jer, Filip vidi u ljudima koje poznaje samo dobro, zato se na njegovu suncu svatko može ugrijati. On svakome čovjeku pruža ruku, a da na njoj ne ostane prljavštine. Tako je Vida vidjela Filipa već pri prvom susretu: golemog, bezazlenog, mudrog, i zavoljela ga upravo zato.
Dok je slušala pijanog došljaka, koji je začudo dobro vladao sobom, uočila je da mu je lice olovnosive boje, kakvu dobiju ljudi koji godinama previše piju, i da su mu oči vodnjikave, prljavo maslinaste. Davno prije, u mladosti, sjetila se dok ga je sad gledala, bile su to lijepe svijetlosmeđe oči. Ravne, rijetke masne vlasi neodređene boje prije su bile plave i guste. Učini joj se da je prljav poput pijanaca koje je viđala kako spavaju po klupama u zagrebačkim parkovima i sad ga požali. Međutim, od njega se nije širio nikakav vonj, ni znoja ni alkohola, a košulja mu je bila čista. Njegova se, zacijelo, očajna žena brine o njemu koliko može. Vida požali i nju.
Kad je otišao, ona potraži spas pogledom kroz otvori prozor. Ali noć je bila tamna. Zvijezde se nisu vidjele, mjeseca nije bilo. Spremala se kiša. Zatvori prozor.
Pripremila je postelju, a s dna ormara izvukla jednu Filipovu pidžamu, koja se u prvom pranju stisnula toliko da je sad bila po mjeri nezvanog gosta. Na krevet mu stavi ručnik, a uz krevet jedne Filipove papuče.
Muškarci su se pojavili sat iza ponoći. Ušli su u blagovaonicu, veliku prostoriju, u kojoj je manji dio bio određen za kuhinju, a veći djelovao kao soba za primanje. Uljez, na Vidino iznenađenje, sjedne bez krzmanja na Filipovo mjesto, uz dužu stranu stola, leđima prema zidu, a Filip na čelo stola. Njoj nije preostalo drugo nego da sjedne, kao inače, nasuprot uobičajenu Filipovom mjestu, tako je morala tog čovjeka gledati izbliza.

“Naš Poglavnik”

Na njegovu se licu vidjelo mnoštvo bora, a zubi su mu bili tamni od pušenja. Usne tanke i sive. Okrenuo se prema Filipu, koji mu je sjedio pod kutom zdesna, Vidu uopće nije gledao. Negdje ispod njezina, prošao bi s vremena na vrijeme njegov pogled, kao da želi biti siguran da ga ona sluša. Filip mu je pustio na volju da govori, sam je ubrzo krenuo za nekom svojom mišlju, no izgledalo je kao da sluša. A ovaj je govorio, govorio, govorio, paleći cigaretu za cigaretom. Ubrzo je posegnuo za Filipovim, jer je svoje popušio.
Vino je zatražio čim je sjeo za stol i sad ga je sam nalijevao u čašu, dok su domaćini napunili svoje čaše coca-colom. Gostu se ne može oduzeti vino, ako nije blizak čovjek. Filip i Vida su se našli u svojevrsnoj stupici.
U monologu, u kojem nije ni na trenutak gubio nit, bez obzira koliko je vina toga dana popio, došao je do priče, radi koje ih je – sad kao munja prođe kroz Vidu prođe misao – i posjetio. Shvatila je, čim je izgovorio prvu rečenicu, da je to motiv koji ga je naveo da već u Zagrebu odlučio tako, bez putne torbe i bez najave, doći k njima.
Vida ga je u mašti vidjela kako u poslijepodnevnim satima toga dana, na zagrebačkom autobusnom kolodvoru pije, da bi stekao opravdanje za svoju odluku. Kad mu je ostalo upravo toliko novaca da još može kupiti kartu do grada u kojem su Filip i Vida živjeli, prestao je piti i ukrcao se u prvi autobus koji je kretao prema jugu.
Prije nego što je izgovorio tu prvu rečenicu, on digne pogled i upravi ga prema Vidi, a onda stisne malo oči i hvalisavo, s tragom nostalgije (glumljene ili stvarne, Vida nikada neće odgonetnuti) započne priču.
On je za vrijeme Drugog svjetskog rata stanovao sa svojim roditeljima u Zagrebu u istoj ulici gdje i Ante Pavelić, poglavnik. Rekao je naglašeno „naš Poglavnik“ i ispitujućim izrazom gledao Vidu. Filip bi na to u drugoj prilici podrugljivo rekao: „Pa?“ jer je prepoznavao u takvom hvalisanju vrijeme u kome slabići u Hrvatskoj misle da se takvim poznanstvom mogu okoristiti. Ali sad je bez riječi slušao, nije mogao odoljeti prirođenoj znatiželji jednog pisca.

No Vidi to ime nije bilo samo zaboravljena povijest. Ona je živo pamtila Pavelićevo lice na fotografiji, koja je u svečano ukrašenom okviru visjela poviše učiteljeve katedre kada je išla u prvi, drugi i treći razred pučke škole u Jelsi kod Karlovca. Rečenicu u kojoj uljez sa simpatijom spominje Pavelića ona je doživjela kao udarac šakom u lice.
Njegovi su roditelji, hvastao se pobjednički, bili bliski s Poglavnikom, pa mu je i on kao mali dječak išao u posjete. „Gdje je Filip?“ sa strahom se pitala Vida kao da se utapa. Tu sjedi i sluša. Uvijek je čuo kada je trebao čuti, a sad je bio zatečen ponašanjem hvalisavca najviše zbog Vide.

Hvalisavi uljez i – šutnja

Čim je nezvani gost izrekao „naš Poglavnik“, kao što su nacisti govorili o Hitleru „Mein Führer“, jer to je zvučalo prisnije, Vida je ugledala namrgođeno, opasno lice na onoj fotografiji i oči koje su je gledale ispod šilta, a kojih se kao dijete bojala, ne znajući tada zašto.
Jer, u stričevoj obitelji, gdje je sa svojim dvjema sestricama bila zbrinuta za vrijeme tog rata, nije se o Paveliću pred djecom uopće govorilo. Nije se nikada čulo da su njegovi ljudi, ustaše, ubijali i da su na samom početku rata već 1941. ubili njihova oca.
Mala jer Vida izbjegavala gledati fotografiju na zidu. Slutila je da otuda prijeti opasnost. Čak je i raspelo, koje je visjelo pored te slike, odlučila ne gledati da je ne uhvati pogled sa slike. A ipak ga je zapamtila. I, sad je, dok sluša glas preko stola, gledaju opet te oči, ne može skrenuti pogled. Uhvaćena je, prikovana za stolac.
Pogleda svog oca se nije sjećala. Imala je samo pet godina kad ga je posljednji put vidjela. Sjećala se jedino čvrstih očevih ruku, koje su je dizale na njezino malo sjedalo na očevu biciklu, i osjećaja sigurnosti kad je njegova šaka čvrsto držala njezinu, dok su prelazili bučnu i brzu planinsku rijeku Veseočicu kod Bugojna i iz svega se glasa smijali, da nadjačaju šum te rijeke. Tog se smijeha sjećala, ali ne i očeva pogleda.
Hvalisanje je teklo dalje: kao dijete sjedio je na Poglavnikovim koljenima i ovaj ga je cupkao. S nasladom da to može govoriti upravo njoj, gledao je Vidu. Nekoliko puta ponovio je isto, pažljivo izgovarajući svaku pojedinu riječ, kao da očekuje njezinu reakciju na to da se netko hvali u njezinu prisustvu što je bio prisan s čovjekom, o kome je morao, dok je odrastao, saznati da je bio zlikovac. Na kraju Vidu i nije više gledao. Izgledalo je da govori samo Filipu.
Otkuda je znao za Vidino teško djetinje iskustvo? Je li imao pristup u očev policijski dosje? Malo je vjerojatno. Sama Vida rijetko je o tome govorila, i to samo najbližim prijateljima. Ali prije nedavnog rata napisala je u traganju za očevom sudbinom priču Otac. Otuda je, dakako, mogao znati. A i o njezinu židovskom podrijetlu mogao je znati. O djedu Mauriciju, Židovu, majčinom ocu, čija je čitava obitelj nestala u dimu Auschwitza.
Ona je šutjela, šutio je i Filip. Osjetila je toliku slabost da joj se činilo kako neće moći ustati. Ali Filip se iznenada digao od stola i odlučno rekao: „Vrijeme je za spavanje!“ Ona jer bila spremna reći uljezu: „Gospodine, dignite se od našeg stola, uzmite svoj baloner i otiđite iz naše kuće! Nađite klupu u gradskom parku! Vi se mene ne tičete!“

Vidina osveta i gađenje

Nije ju se ticao ni njegov protekli život ni krize kroz koje je jamačno prošao kada je posumnjao da mu je i otac bio ubojica, zbog čega ga se možda u sebi u najprije odrekao. Zatim ga je tištao osjećaj krivnje, sve dok konačno nije našao izbavljenje među ljudima, koji su u najnovije vrijeme nosili Pavelićeve oznake, pozdravljali javno ustaškim pozdravom te njegovali i širili mržnju prema žrtvama fašizma i njihovoj djeci. Sve većim dozama alkohola on je htio opravdati svoju potrebu za moći nad žrtvama već učinjenog nasilja.
Miko je Vidi jednom prilikom, istina, rekao: „Mama, oni su šaka jada!“ ali to je sada nije smirivalo.
Pijanac točno zna što govori. On postigne stupanj pijanstva koji mu je potreban da bi bio zaštićen općeprihvaćenom zabludom da ne govori čovjek, nego vino. Ovaj je, mislila je Vida, došao pod krinkom pijanca da trijumfira nad njom, da nekažnjeno udari ranjivo mjesto, da uprlja njezin dom, da objesi onu fotografiju iz pučke škole na zid njezine sobe.
Vida ne želi vidjeti bivše ustaše, koji su doživjeli starost, i sad se mogu svima, pa i njoj, iako su uhvaćeni, cinično smijati na vratima aviona koji ih doveze preko oceana, da bi na kraju života ipak bili kažnjeni. Njoj nije stalo do tog kažnjavanja. Ona iziđe iz sobe kad se na TV dnevniku govori o njima, ili ih čak intervjuiraju i puštaju da lažu. Tako ni prema uljezu, čiji je otac možda, kao lijep, mlad čovjek, bio samo izabran za počasnu stražu zlog vladara, ona nije osjetila mržnju zato što je došao da je povrijedi i ponizi u njezinoj kući i prisilio je da ga ugosti. A i strah od onog pogleda sa slike, koji je ovaj svojom pričom oživio, naglo je prošao. Osjeti, međutim, beskrajno gađenje.
Na mjestu, gdje je u tom čovjeku nekad bila čista svjetla duša djeteta, ona je slutila naslage prljavštine. Njegova nutrina, jasno je zatim vidjela, bila je ispunjena ljigavom, sivomaslinastom, gotovo žutom masom, koja je izazivala gađenje. I koža mu je bila prljava, kao da ju je prljavština iznutra probila, a u borama na licu naslagala se nečist iste boje. I kosa mu je bila prljava, i nokti. Dah mu nema vonj, a ipak, Vida je znala, onečišćuje zrak u koji se širi po svim prostorijama njezina doma.
Potvrdilo se mučno predosjećanje. Vida se nije spasila od opće zaraze. Na nasilje i ona je odgovarala nasiljem. Njezina mašta nije opraštala. Na zlo i Vida odgovara zlom. I ona ima potrebu za osvetom, iako je prije mislila da joj je strana starobiblijska misao Oko za oko, zub za zub! U gađenju je njezina osveta. U pomamnom pranju i čišćenju. Tek poslije doći će smirenje.
Stajala je pod tušem nakon što je tri ili četiri sata čistila i prala kad je osjetila da plače. Tihe su joj suze najprije klizile niz lice i miješale se s vodom, a onda je provalio plač koji je trajao neko vrijeme. Plakala je dok se nije isplakala.
Zatvorila je slavinu tek kada je osjetila da se smirila, obrisala se, osušila kosu, odjenula čistu odjeću. Zatim se spustila u veliki meki naslonjač, okrenut prema širom otvorenim vratima balkona koji je gledao prema šumi. Prostorijom se širio miris ozona, pomiješan s mirisom smole s borovih stabala, a Vida je tonula u san.

Šibenik, studeni 2002.

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI