Neovisni novinarski portal
14.12.2019.
INTERVJUI / LJUDI / POLITIKA
Prvomajski intervju/Mate Kapović, Radnička fronta: SDP-ova popustljivost uvelike je doprinijela legitimizaciji HDZ-ovog ideološkog crnila

Prvomajski intervju/Mate Kapović, Radnička fronta:
SDP-ova popustljivost uvelike je doprinijela legitimizaciji HDZ-ovog ideološkog crnila

Mate KapovicMože li biti boljeg povoda za intervju s jednim od vodećih ljudi Radničke fronte od radničkog praznika – 1.maja? Ma koliko da je Međunarodni praznik rada i u svijetu, a pogotovo kod nas, zadnjih godina tek prilika za solidan, besplatni kuhani obrok najpotrebitijima, „frontmen“ RF-a, dr. znanosti Mate Kapović (35), izvanredni profesor na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ne odustaje od političkih prvomajskih poruka, koje bi napokon trebale motivirati hrvatsko radništvo na akciju. Kao što je ovih dana izvelo na ulice i 1,2 milijuna Francuza koji su digli glas protiv Zakona o radu, pisanog po mjeri poslodavaca, kapitalista. Vrijeme je da se krene, već dugo, ali ako nismo „stigli“ dosad, možda uhvatimo taj „zamrznuti“ korak s boljim životom, pravdom , radničkim i ljudskim  pravima i slobodama – od sutra. I na taj način konačno počnemo odlučivati o svojoj sudbini…

Radnička fronta , kao politička stranka, zajedno s nekoliko sindikata, organizira prvomajski prosvjed pod egidom: Kapital napada, radnice i radnici vrijeme je za otpor! Mislite li doista da bi ovogodišnje prvomajsko okupljanje moglo biti drugačije od ostalih, tradicionalno svedenih na grah i karanfile? Iako je jedna od vaših poruka za tu prigodu i „ 1. maj dan bijesa, a ne dan graha“, ne mislite li da će ipak grah pobijediti?
Nema sumnje da ne živimo u društvu u kojem se Prvi maj može slaviti. Više nego ikad, sada je vrijeme da Prvi maj bude praznik borbe za radnička prava. Ipak, iluzorno je očekivati da će se stvari promijeniti preko noći. To nije realno očekivati ni od samih radnik/ca, a kamoli od uglavnom uspavanih sindikalnih središnjica. Osim toga, u današnje vrijeme je teško zamjeriti bilo kome tko se želi besplatno najesti. Pa ipak, smatramo da je potrebno da se pošalju i određene političke poruke u korist radnikâ koje neće biti tek festivalske.
Bojite li se da će se vaše poruke, koje su radikalnije, revolucionarnije i izravnije, zasjeniti sindikalna demagogija i parolaštvo iza kojega nema poziva na pravu akciju?
Ono što se već jest postiglo je to da su se žuti sindikati malo ipak uzbunili oko dva prosvjeda, koliko god je šteta što su dva. U konačnici, SSSH i NHS su svoj prosvjedni marš i organizirali tek prije koji dan po uzoru na ovaj naš, koji se najavljuje već više od mjesec dana. No ne bismo se složili da su naše poruke radikalne. Ako one zvuči radikalno, to samo govori o stupnju proturadničkog i protunarodnog crnila u našem društvu. Mi odašiljemo poruke protiv privatizacije, za potpuno javno financirano, kvalitetno i dostupno zdravstvo, protiv smanjivanja radničkih prava, protiv produživanja radnog dana i radnog vijeka, za društvo koje će gledati na radnika a ne na kapital… To nisu nikakve radikalne poruke, s njima bi se, kad bi se takve ankete provodile, zacijelo slagalo 70 posto, pa i više ljudi, bez obzira na političko opredjeljenje. Žalosno je što je RF danas praktički jedina politička opcija koja zastupa takve zdravorazumske stavove, koje sasvim sigurno imaju potporu većine društva.
RF je stranka radnika, nezaposlenih, umirovljenika, studenata, kojoj je, kako to programski deklarira, misija promjena političkih i ekonomskih odnosa u društvu u korist onih koji žive od svog rada. Kako izvesti tu promjenu? Političkom evolucijom ili revolucionarnim preokretom?Kapovic
Naša široka definicija radnikâ u sebe uklapa i nezaposlene (kao nezaposlene radnike), penzionere (kao mahom bivše radnike), studente (mahom buduće radnike), ali pokušavamo se boriti i za interese svih ostalih osiromašenih i obespravljenih. Za razliku od drugih stranaka – mi izričito napominjemo da nismo politička opcija koja zastupa interese svih jer izravno napominjemo da ne zastupamo interese kapitala i političkih elita. Što se tiče načina borbe, tu smo još na samim počecima, kao mala aktivistička organizacija, a u načelu smo otvoreni prema svim načinima borbe – od radnih mjesta i ulicâ,  pa do izborâ. Mislimo da postojeći kapitalistički parlamentarizam može biti koristan u političkoj borbi i za opciju poput naše, ali, jasno, smatramo da to može biti samo dio čitave priče – nekakve veće promjene, koje su nam svakako potrebne, nikako se neće moći provesti bez aktivacija bar određenog dijela društva odozdo. Sama politička vlast, čak i kad je dobijete, ne znači puno ako iza toga ne stoji veliki društveni pokret odozdo koji traži promjene. To je poruka npr. i Bernieja Sandersa, kao jednog od američkih kandidata za predsjednika.
Neoliberalna ekonomija i sveopća privatizacija javnih dobara potpuno je devastirala nacionalne resurse u korist grupe odabranih. Kako uopće ispraviti tu povijesnu nepravdu? Što RF kao stranka nudi građanima?
Činjenice su jasne – danas imamo manji BDP, manju zaposlenost, više nezaposlenih i veću zaduženost čak nego u kriznim 1980-ima. Zadnjih četvrt stoljeća smo samo nazadovali. Najrecentnije istraživanje profesora Tice s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu pokazuje da su realne prosječne plaće u 2015. za čak 27% manje od onih 1978. (i to ne uzimajući u obzir današnju puno veću nejednakost, nepostojanje društvenih stanova, daleko komercijaliziranije zdravstvo i visoko obrazovanje, nepostojanje tadašnjih radničkih odmarališta i sl.). Obrtanje 25 godina politike isključivo u korist krupnog – domaćeg i stranog – kapitala bilo bi sve samo ne jednostavno, ali ne i nemoguće. Ako su se nakon 1990. mogle ispravljati povijesne “nepravde” nacionalizirane imovine kapitalistima, bogatašima i kolaboracionistima iz 1945., zašto se priča ne bi obrnula pa da se, recimo, 2020., 2025. ili 2030. oduzima pokradena društvena imovina privatizacijskim tajkunima? Ništa nije nemoguće, iako nema sumnje da obrtanje ekonomskog narativa ne može biti lako, ali prije toga se potrebno politički organizirati, a to također nije nimalo lako.
RF je zasad jedini pokušaj da se stvori progresivna opcija koja će se beskompromisno zalagati za prava radne većine i svih ostalih obespravljenih i osiromašenih. U Hrvatskoj u tom pogledu na aktivističkoj, intelektualno-medijskoj pa i sindikalnoj sceni imamo dosta pojedinaca i organizacija koji rade jako dobar posao, ali ono što nedostaje jest politička opcija koja bi ih nadopunjavala – to je ono što RF pokušava napraviti. Tu treba reći i to da RF-ova antikapitalistička beskompromisnost u borbi za prava radne većine nije tek stvar apstrakcije koja do izražaja može doći tek jednom u daljoj budućnosti kada bi RF osvojio vlast – ona se iskazuje odmah sada. Bilo tko tko s nama surađuje – od pojedinih radnik/ca do borbenijih sindikata – može sasvim sigurno znati da mi, upravo zbog naše “radikalne” ideologije, sasvim sigurno nikada nećemo prijeći sa strane radnika na stranu kapitala. S drugim političkim opcijama to nije tako – koliko god sve one tu i tamo nominalno govorile o radničkim pravima, dovoljno je vidjeti što su sve parlamentarne opcije govorile nakon prošlih izbora. Svi su govorili samo o “poduzetnicima” (dakle o kapitalistima), radnike – koji čine većinu društva – nitko nije ni spomenuo. Čak i kad imate političke stranke koji se čak zovu npr. laburisti, oni će uvijek odmah spomenuti da nemaju “ništa protiv kapitala”. E pa mi imamo. Nas interesi kapitala ni najmanje ne zanimaju, borimo se samo za radništvo (uključujući i nezaposlene te bivše i buduće radnike) i ostale obespravljene i osiromašene, a što nam je četvrt stoljeća priče o “poduzetnicima” i tržištu donijelo, vidimo npr. prema podatku o za trećinu manjim plaćama (zapravo je realna brojka još i viša) nego prije skoro 40 godina.
rf-todoric1 (1)
Jedna od vaših nedavnih prosvjednih akcija bila je usmjerena protiv tzv. reforme zdravstva koja smjera potpunoj privatizaciji zdravstva, i posljedično zdravlje čini luksuzom rezerviranim za bogate, dok je siromašnima, kad se razbole, jedina opcija što prije umrijeti. Kako zaustaviti takvu „reformu“?
Nikako drugačije nego političkom borbom – kroz prosvjede, javne kampanje, sindikalnu, pa u konačnici i stranačku borbu. Nikakvi apeli na političku elitu neće pomoći – oni jako dobro znaju što rade i u čiju korist to rade (kapitala, naravno). Kao i uvijek u povijesti – sva prava koja radnici, ili općenito društvo, danas imaju (kao javno zdravstvo i obrazovanje, 8-satni radni dan, penzije, neradni vikend, plaćeni godišnji, naknade za nezaposlene, pravo glasa itd. – iako mnogi neka od tih prava nemaju ni danas!), za njih su se uvijek morali, na različite načine (protestima, pobunama, političkim i sindikalnim organiziranjem, pa u konačnici često i revolucijama) sami izborili. Kao što nam nitko nikad ništa nije poklonio od tih prava, nitko nam se s vrha neće ni smilovati da bi se ona očuvala. Želimo li očuvati javno zdravstvo i mogućnost da se svi liječimo bez obzira na dubinu džepa, za to ćemo se morati sami izboriti – druge opcije nema. Tu svatko može pomoći i to zapravo nije toliko komplicirano – pričajte s ljudima oko sebe, potaknite ih na akciju, lijepite okolo plakate, organizirajte javne tribine, protestirajte, organizirajte javna događanja, nađite istomišljenike i djelujte zajedno…
Hoće li i obrazovanje uskoro postati privilegija isključivo bogatih?
Tendencije se svakako kreću u tom smjeru na skoro svim razinama – od vrtićâ kojih je sve manje i koji su sve skuplji, preko školskog prijevoza u osnovnim i srednjim školama ili cijene udžbenikâ (gdje je cilj da privatni izdavači zarade novac, a ne da svi učenici po što manjoj cijeni dobiju udžbenike), pa do doktoratâ, koji danas služe ne tome da bi se oni najbolji dalje usavršavali, nego kao uglavnom nekvalitetna profitna prćija određenog dijela akademske zajednice u kojem nije cilj organizirati kvalitetan postdiplomski studij ili napisati dobar doktorat nego naplatiti semestar po 10.000 kn a često i puno više. To onda nije samo stvar toga što si to oni siromašniji nikako ne mogu priuštiti, nego i pitanje kvalitete – ako studij sve više služi tome da se ubere novac od studenata i postdiplomanata, time pada i kvaliteta jer se npr. na doktorate ne uzimaju oni koji su kvalitetni i nadareni nego se samo gleda tko ima novca to platiti. Tu se tek očekuju veće promjene, ali nesumnjivo je da idemo u smjeru jedne Amerike, gdje je ukupna količina studentskih dugova veća od one na kreditnim karticama, a 80 posto akademskih radnika (dakle fakultetskih nastavnika) radi u prekarnim uvjetima.
Što kažete na uvođenje devetosatnog radnog dana? Ili na odlazak u mirovinu sa 67 godina u državi gdje mladi ljudi do zrelih godina nemaju šanse za posao, a kad dođu u te godine nitko ih neće, i gdje sudionici Domovinskog rata odlaze s bojišta ravno u mirovinu, pa čak i kad su najzdraviji?
Za osmosatni radni dan se radnički pokret borio prije 130 godina, a danas je to opet pod ugrozom. Ne samo da mnogi nezakonito već odavno rade više od 8 sati dnevno (često i neplaćeno), nego se sad puštaju probni baloni da se to i legalizira. U današnje doba robotizacije, gdje roboti polako počinju mijenjati ljude u mnogim poslovima, i tolike nezaposlenosti, umjesto da se radno vrijeme smanjuje (pa da se i na taj način smanji bar malo nezaposlenost), ide se u obrnutom smjeru. Jasno je i zašto je tako – profiti kapitala će svakako biti veći ako ljudi budu radili sat vremena duže za istu plaću. Kod povećavanja radnog vijeka bojim se da se radi, među ostalim, o vrlo degutantnim namjerama – tko duže radi, kraće će biti u penziji i tako će za državu predstavljati manji trošak. To što je to bizarno u situaciji gdje se nezaposlenost mladih bliži i granicama od 50 posto, to političko-ekonomsku elitu ne zanima.
Što se tiče ratnih veterana, tu je jasno što se dogodilo. Ljudi su se iz rata vratili u često uništene i opljačkane tvornice. To se onda “riješilo” tako da su im se šakom i kapom podijelile veteranske penzije, a ratni su veterani dobrim dijelom postali HDZ-ova klijentelistička i izborna, a sada i paravojno-ulična, mašinerija. Ipak, tu treba naglasiti da šatoraši, čekićari i sl. nemaju prava govoriti u ime svih ljudi koji su bili u ratu jer se mnogi od njih s njima ne slažu i ne može ih se sve poistovjećivati s HDZ-ovima bojnim falangama. To je samo dio političke patologije naše restauracije kapitalizma.
rf-protiv-diktature-kapitala-stranackih-oligarhija1 (1)
Je li u Hrvatskoj ljevica u krizi, odnosno, imamo li mi uopće pravu političku ljevicu?
Ekonomski gledano, situacija je sljedeća. SDP je po tome čista liberalna stranka. Sićušne naznake nekakve socijaldemokracije koje smo vidjeli u njihovoj zadnjoj godini na vlasti su bile čisti predizborni i vrlo umjereni populizam, zacijelo pod utjecajem Milanovićeva američkog savjetnika. Za laburiste bi se moglo reći da su nekakva umjerena socijaldemokracija, iako su se oni uvijek skanjivali iole radikalnije retorike, ali oni su već odavno na putu prema dolje, tim više što su sad postali SDP-ov priljepak. Orah je za vrijeme Mirele Holy (koja je sad, zanimljivo za jednu navodnu ljevičarku, otišla raditi na jedno privatno visoko učilište na kojem se školuje zlatna mladež za 35.000 kn po semestru) donekle koketirao s donekle lijevom retorikom u nekim segmentima, ali su i takve sitnice sada otišle u propast, s obzirom na njihovog novog predsjednika koji ni po čemu nije ljevičar – sjećam se kako je dotični Luka Keller meni 2009., u jeku studentske borbe za javno financirano visoko obrazovanje kojega sam bio dio, besramno u lice rekao kako je on za školarine jer mu je zato veća plaća (tada je radio na Pravnom fakultetu, koji je nastavnicima davao dodatak na plaću od školarinâ). Zanimljivo je da Orah očito ni svjetonazorski ne želi biti nekakva ljevica, pa im recimo odnos prema Jasenovcu ili antifašizmu, sudeći po onome što pišu na društvenim mrežama, jako naliči na HDZ-ov “antitotalitarizam” (ispod kojeg se zapravo krije povijesni revizionizam i relativizacija fašizma). Orah je, rekao bih, sada, s ovim novim mediokritetskim vodstvom, gotova priča iako u njemu sasvim sigurno, u bazi, ima kvalitetnih ljudi (kao i, uostalom, u laburistima, pa čak i u Živom zidu). Što se tiče RF-a, on nesumnjivo predstavlja, i ekonomski i “svjetonazorski”, svojim beskompromisnim stavovima, pravu ljevicu u onom pravom smislu, međutim mi smo još na početku svoga puta. Za nadati se je da će RF uspjeti popuniti tu prazninu na ljevici.
SDP je kod nas stožerna lijeva stranka, a po svojoj ekonomskoj ideologiji je neoliberalna. Je li u toj kontradikciji i glavna slabost hrvatske socijaldemokracije koja kao da je stala na pola puta?
Ekonomski je SDP, kako već rekoh, čista liberalna stranka, a ljevica nisu čak ni “svjetonazorski”. Tu vidimo da SDP-ovci u opoziciji vole povremeno na Facebooku napisati “no pasarán” i sl., ali čak su i u pogledu, recimo, antifašizma, njihovi stavovi sve samo ne dosljedni. Pa je, recimo, Milanoviću Baldasarovo sramotno ustaševanje bilo skroz u redu dok dotični nije stao iza Komadine u unutar-SDP-ovskim frakcijskim borbama. Ili da dam jedan manje poznat primjer sa svog fakulteta – novopečeni SDP-ovac Bojan Glavašević, bivši pomoćnik Freda Matića, je na Filozofskom fakultetu u jednoj raspravi strastveno branio “suradnju” FF-a i KBF-a, iako bi se valjda od SDP-ovaca moglo očekivati da bar aktivno ne podupiru klerikalizaciju društva ako već neće braniti sekularnost obrazovanja i društva. Ukratko, SDP-ova je popustljivost uvelike doprinijela normalizaciji i legitimizaciji HDZ-ova ideološkog crnila.
Sada ste i politička stranka. Hoćete li izaći na lokalne izbore za godinu dana ili se spremate tek za iduće parlamentarne? Je li vam prihvatljiva koalicija s SDP-om?
O mogućem izlasku na izbore će odlučiti svi članovi RF-a glasanjem jer smo direktno demokratska organizacija, što znači da o bitnim odlukama ne može odlučiti samo par ljudî na vrhu, kako je to u drugim strankama, nego o njima glasaju svi članovi. Koalicija s SDP-om je apsolutno neprihvatljiva, pogotovo s obzirom na njihovu prokapitalističku i proturadničku ekonomsku politiku. Što se tiče SDP-a, za njih uvelike vrijedi ono što sam već rekao za druge spomenute stranke – u njihovoj bazi, a pogotovo među njihovim glasačima, ima ljudî kojima je srce doista na mjestu, no problem je ponajprije oportunističko vodstvo i nedemokratska okoštala struktura, kao uostalom u svim strankama. Nesumnjivo je da su mnogi “mali” članovi SDP-a, a pogotovo njihovi glasači, nezadovoljni onime što SDP zastupa, i ekonomski i svjetonazorski, ali da ih se drže kao “manjeg zla” u uvjetima u kojima nema masovne i organizirane relevantne prave ljevice. Nadajmo se da će se to u budućnosti promijeniti.
Je li na djelu refašizacija društva? Vidimo da se ustaški pozdrav „Za dom spremni“ sve češće koristi bez ikakvih posljedica. U Vladu ulazi ministar Zlatko Hasanbegović koji i ne krije da je ustašonostalgičar, koji otvoreno revidira povijest i reustašizira Hrvatsku, a bilo je i pokušaja, propalog ministra branitelja Mije Crnoje, da se napravi tzv. registar izdajnika. Vlada na sve to ne reagira, potpredsjednik Sabora Ivan Tepeš maršira Zagrebom s neoustašama, čijem linču se izvrgava predsjednica Vijeća za elektroničke medije Mirjana Rakić. Gdje to vodi?
Fašizacija društva je neupitna i očita, kao što je i jasno zašto se to događa. Vladajuća koalicija u ekonomskom smislu može ponuditi samo udar na prava većine društva, a u korist domaćeg i stranog kapitala te stoga, kako to već često biva u razdobljima krize, izmišlja neprijatelje – od Jugoslavenâ i Srba, preko “izdajicâ” i “komunistâ”, pa do svih koji ne razmišljaju kao Karamarko. Tâ je fašizacija samo logični nastavak žestokog Karamarkovog antikomunizma, koji pak nije slučajan. Nikako ne stoji teza da priče o “ustašama i partizanima” nemaju veze s “bitnim pitanjima”, tj. ekonomijom. Fašistoidnost i antikomunizam vladajućih itekako imaju veze s ekonomijom – osim što, kao što je već spomenuto, time nadoknađuju činjenicu da tu neće moći napraviti nikakve mjere u korist većine društva, demoniziranje svega iz razdoblja SFRJ, od 1945. nadalje, ima vrlo bitnu ideološku ulogu. U uvjetima sve težeg života i činjenice da 2015., kako je već spomenuto, imate 27 posto manje realne plaće nego 1978. (a realno su ti omjeri još i veći), dosta je bitno da bivšu državu demonizirate kako nikome ne bi palo ni na pamet razmišljati o ikakvom drugačijem mogućem društvu. Na taj način HDZ, uništavajući i pokušavajući praktički zabraniti sjećanje na dobre strane Jugoslavije i njezina realsocijalizma (kojih je svakako bilo), pokušava unaprijed uništiti i bilo kakvu moguću drugačiju budućnost.
vlcsnap-2015-09-25-12h06m40s434
Činjenica je da je u Drugom svjetskom ratu Hrvatska dala najveći broj partizana, da je imala najsnažniji antifašistički pokret od svih bivših republika ex-Jugoslavije. Kako to da se danas kod nas antifašizam zatire, iako je pobjednički, a neofašizam oživljava iako je to poražena politika?
Zašto se oživljava, već sam rekao – stvar je u tome da se napadom na prošlost zapravo pokušava unaprijed napasti i moguća budućnost. A način na koji se danas gleda na prošlost je stvarno bizaran. Recimo, plasira se između nekakva priča kao da su partizani i komunisti 1945. okupirali Hrvatsku iako je iz povijesti poznato da je KP i prije rata bila najjača upravo u Hrvatskoj, da je vodstvo KPJ na početku rata bilo mahom sastavljeno od Hrvatâ i da je, u konačnici, najveći broj Hrvatâ bio upravo u partizanima. To treba znati iako smatram da je samo priča o tome koliko je u partizanima bilo Hrvatâ i kako bez toga ne bi bilo Istre u Hrvatskoj itd., zapravo promašena, jer se tako i NOB pokušava gledati iz nacionalističke perspektive, što je potpuno pogrešno. Isticanje samo takvih stvari – a to je npr. djelomično tipično za SDP-ov “antifašizam” – je upravo pristajanje na revizionističku HDZ-ovu igru.
A granice do kojih ide revizionističko ludilo su stvarno nevjerojatne. Kao još jedan primjer bizarnog revizionizma mogu istaći prilog iz HRT-ova Dnevnika od prije par godina, kada se izvijestilo da su negdje kraj Zaprešića našli leševe 300 ubijenih njemačkih vojnika iz 1943., što su u Dnevniku odmah proglasili “partizanskim zločinom”. A što su partizani 1943. (dakle, usred rata!) trebali napraviti s okupatorskom njemačkom nacističkom vojskom? Dati im cvijeće?
U jednoj svojoj izjavi kazali ste da ideološka polarizacija u Hrvatskoj koja se nameće društvu „odozgo“ podsjeća na Njemačku 1930-ih. Je li takva usporedba pretjerana?
Mislim da nije. Naravno, sva je prilika da rezultat ipak neće biti kao tada (koncentracijski logori, holokaust itd.), među ostalim i zato što je Hrvatska mala zemlja za razliku od Njemačke, iako, bojim se, ništa nije u potpunosti isključeno, ali da po klimi koja se danas kod nas stvara, onome što se govori i što se radi, itekako možemo dobiti dobar uvid u to kako je to izgledalo u Njemačkoj u 1930-ima, pa i ranije. Recimo, po reakcijama običnih ljudi, koji čak i nisu inače loše osobe, i odobravanju onoga što radi jedan Hasanbegović (“neka je rekao komunjarama, tako im i treba”), možete vidjeti način na koji se to radilo i prije 80 i više godina u Njemačkoj (ne i kod nas jer je k nama fašizam uvezen 1941. talijanskim kamionima). Situacija nije nimalo bezopasna – spomenut ću samo bombu bačenu nedavno na romski vrtić u Zagrebu. Ili, recimo, ratni veterani su imali itekakvu ulogu u usponu Hitlera – vrlo slično onome što imamo danas s našim veteranima. Ako pogledate tadašnju njihovu retoriku, neke stvari su toliko slične današnjima da će vam se koža naježiti.
Posjet turskog predsjednika Erdogana izazvao je kontroverze u Hrvatskoj. Je li to bio hrvatski vanjskopolitički gaf, diktatora, koji ugrožava ljudska prava i medijske slobode, primamo kao najuglednijeg i „najdražeg“ gosta?!
Ne bih rekao da je to gaf, nego kontinuitet i očekivan potez naše servilne vanjske politike, koja zapravo i ne postoji nego se sastoji od sluganskog imitiranja i povlađivanja Washingtonu i Bruxellesu. Jednako kao što je Hosni Mubarak, kada je 2009. posjetio Jadranku Kosor u Zagrebu, bio “uvaženi predsjednik Egipta”, a diktator je postao tek kad su i Amerikanci odlučili da ga treba maknuti. Što se pak tiče Erdogana, njegova politika je zastrašujuća – od prilično jasnih indikacija da je Turska potpomagala Daeš (“Islamsku državu”), preko zatvaranja mnoštva intelektualaca i novinara samo zato što su ga kritizirali, kao i preuzimanja opozicijskih medija, pa do potpuno nevjerojatnog napada na turski Kurdistan, razaranje grada Džizre i ubijanja stotinâ ljudî samo zato što na prvim izborima jesenas zbog kurdskog HDP-a nije dobio apsolutnu većinu. O svemu tome u zapadnim i našim mainstream medijima nećete moći čuti skoro pa ništa. Zašto? Zato što je Turska bitan američki saveznik iz NATO-a, a za EU je bitna zbog sirijskih izbjeglica. Pa se i Hrvatska ponaša shodno tome. Bilo je poprilično gadljivo promatrati kako mu naši režimski “novinari” tepaju, bez ijednog tračka kritike, čak ni da se kaže da je riječ o “kontroverznom” političaru ako ništa drugo.
U Savskoj 66 veteranski šator stajao je, kao izraz nezadovoljstva branitelja njihovim statusom, 555 dana. Promjena vlasti ga je demontirala, kao što se i očekivalo, iako njihovi zahtjevi nisu ispunjeni.. Najavljeno je da se šator seli u Vukovar u Muzej Domovinskog rata. Što šator iz 2015. i 2016. ima s ratom 1991.-1995.?
Rat iz 1991.-95. je kod nas zapamćen, a onda i sakraliziran, kao obrambeni rat – s razlogom, jer je to stvarno i bio. Mnogi su, npr. i mnogi moji rođaci u Slavoniji, u njemu jednostavno bili prisiljeni braniti svoje kući, često i od nekih svojih susjeda za koje do zadnjeg trena nisu vjerovali da će krenuti na njih. No, nažalost, tâ je obrambena strana rata zasjenjena onime što se događalo iza toga. Dok su jedni ratovali, drugi su u zaleđu krali poduzeća i uništavali radna mjesta. S hrvatske strane su bili i ljudi poput Glavaša, dok je jedan Reihl-Kir, koji je situaciju pokušavao smiriti, eliminiran. Banditi su ratnu situaciju koristili da ljude izbacuju iz stanova, minirale su se kuće itd. Tuđman je cijelo vrijeme rata bio u kontaktu s Miloševićem, dijelio BiH i trgovao naftom sa srpskom stranom. I onda su nakon rata ratni veterani dodatno instrumentalizirani i danas imamo to što imamo – dobro potkožene veteranske udruge, ljude koji imaju previše vremena i često dobra primanja i koji djeluju kao HDZ-ov Freikorps. Oni u tome što rade imaju realne klijentelističke materijalne interese, a pravdaju ih internaliziranjem “domoljubne” ideologije i živeći još uvijek u razdoblju 1991.-95. Usput budi rečeno, da je SDP radio cirkus koji je HDZ radio s izborom ministra braniteljâ, veteranske bi udruge vjerojatno izvršile državni udar. Ali quod licet HDZ-o, non licet SDP-o.
Domoljubna koalicija s HDZ-om na čelu na vlast je došla preko Most-a nezavisnih lista. Navodno, neideološke platforme koja je u predizbornoj kampanji inzistirala isključivo na reformama i stručnosti. Što je Most zapravo, s obzirom da od reformi još nema ništa, da stručnjake nisu birali, a na ideološka zastranjenja u društvu ne reagiraju?
Kao prvo treba reći da “neideološka” platforma ne postoji niti može postojati. Svaki politički (pa i “tehnokratski”) stav je istovremeno i ideološki. Pitanje je samo kakva je ta ideologija. Sve “neideološke” reforme o kojima je Most govorio su zapravo bile reforme u korist kapitala – praktički recitacija neoliberalnih recepata iz EU. Slično je i sa “stručnjacima” – stručnost je u redu, ali ona nam ništa ne govori o tome kakva će se politika voditi. Netko može biti vrlo stručan, ali ako vodi ekonomsku politiku koja će koristiti Todoriću, Rogliću i Tedeschiju, a štetiti ostatku društva – što mi točno imamo od te stručnosti? A Most je inače prilično jasno prokapitalistička i konzervativna opcija, samo što su to u početku razmjerno dobro prikrivali, bar što se tiče većine glasačâ koji ih nisu tako detaljno pratili i provjeravali. Glavni razlog što su nakon izborâ tako brzo pali nije u tome što su iznevjerili nekakva očekivanja o “reformama”, nego zato što su njihovi, u širokom smislu govoreći, lijevi glasači shvatili za koga su glasali, a takvih je među Mostovim glasačima bilo bar pola.
Činjenica je da su birači u Hrvatskoj testirali obje velike političke stranke, lijevu i desnu i da ni s jednom nisu imali sreće. Treći put u Hrvatskoj , pokazalo se, nije opcija. Što nas, dakle, čeka i ima li izlaza iz tog začaranog kruga?
“Treći put” je floskula koja ne znači pretjerano puno. Zasad HDZ/SDP-ov duopol još uvijek nije uzdrman iako se nekoliko puta činilo da bi se to moglo dogoditi – s HDZ-om nakon Tuđmanove smrti, pa poslije nakon aferâ sa Sanaderom, a s SDP-om nedavno kada ih je, sada u međuvremenu preminuli, Orah u jednoj anketi čak i bio prestigao. No lijeva i desna frakcija tehnokratsko-liberalno-nacionalističkog SKH iz 1980-ih je još živa, a svi “treći putevi” (od laburistâ preko Oraha pa do Mosta) pokazuju se vrlo kratkotrajnima. Hoće li to tako ostati u budućnosti, nije jasno – pred nama su dosta nestabilna vremena, a u takvim vremenima se svašta može dogoditi.

 

Tags: , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI