Neovisni novinarski portal
21.8.2019.
KULTURA / LJUDI / Portreti
Jakov Sedlar (Foto: HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ)

Portret tjedna/Jakov Sedlar, redatelj:
Pronositelj državotvorne istine

Jakov Sedlar (Foto: HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ)

Jakov Sedlar (Foto: HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ)

„Vidjela sam dokumentarni film ‘Jasenovac- istina’ i bila vrlo iznenađena politizacijom bolnih činjenica koje se tiču logora za istrebljenje u Jasenovcu. (…) Također sam primijetila nastojanje da se umanje strašni razmjeri počinjenih zločina ili barem nastojanje da ih se objasni povijesnim događajima koji su do njih doveli. Dokumentarac je posvećen logoru Jasenovac i njegovoj povijesti ali se uvelike bavi nekim ljudima koji danas misle i pišu različito od autora filma. Bila sam zaista šokirana kad sam u filmu vidjela njihova lica i to postavlja pitanja o pravoj svrsi filma.“

I tako je opet krenulo sve ispočetka, dobro poznatim i dosadno predvidljivim scenarijem kada su premijere Jakova Sedlara u pitanju. „Jednostrano“, „revizionistički“, „kontroverzno“ i slični pojmovi pršte svaki put kad redatelj Sedlar predstavi svoje novo djelo. Izjava iz uvoda pripada izraelskoj veleposlanici u Hrvatskoj, Zini Kalay Kleitman, izrečena početkom tjedna nakon prikazivanja filma „Jasenovac – istina“, u kojem se, među ostalim, provlači i teza da su komunisti u Jasenovcu ubili više ljudi nego što je to učinio Pavelićev režim.

„Film ne želi revidirati povijest, osim u onome dijelu koji se odnosi na ponavljanje laži koje su ponavljanjem gotovo postale istina, jer su bile dio čak i školskih programa, kao i jugoslavenske antihrvatske propagande koja, na žalost , još uvijek traje“, odgovorio je Sedlar, pridružujući se, nimalo neočekivano, aktualnoj ustreptaloj paranoji od mitske neojugoslavenske opasnosti.

Državotvorni legitimitet

I nepošteno bi, naravno, bilo reći da je Jakov Sedlar naglo izronio iz novonastale političke atmosfere u državi, u kojoj je, preko noći,  naglo porastao broj „unutarnjih neprijatelja“. Sedlar je tragač za „istinom“ u dvadesetljetnom kontinuitetu, kazališni i filmski redatelj s državotvornim legitimitetom, stalno u potrazi za „velikim“ pričama. Od Gospe Međugorske, Tuđmana i Pavelića, do Bleiburga, Jasenovca i Julije Timošenko. Večernji list prozvat će ga „pronositeljem hrvatske kulture i povijesti u svijetu“, a filmski kritičari „hrvatskim Edom Woodom“, po uzoru na službeno najgoreg američkog redatelja svih vremena.
No, kvaliteta i nije toliko bitna kad na svojoj strani imate jakog saveznika, ministra Zlatka Hasanbegovića. „Ovakvi filmovi su korisni jer govore o brojnim tabu temama. To je najbolji put da se konačno rasvijetle brojna kontroverzna mjesta iz hrvatske povijesti. Cjelovitu istinu u svim aspektima nikada nećemo saznati do kraja, ali je ideal pokušati se njoj približiti koliko god je to moguće. Suočiti se trebamo sa svim mračnim stranama, ali u pozadini tog suočavanja uvijek mora biti samo istina“, stao je na stranu Sedlarove jasenovačke istine ministar, i sam poznat po osebujnom shvaćanju povijesnih istina.
Jakov Sedlar rođen je 6. studenog 1952. u Splitu. Rano osviještena ljubav prema Domovini, stajala ga je sportske karijere: s kapicom vaterpolskog vratara branio je na golu zagrebačke Mladosti, no kad je trebao prijeći u beogradski Partizan, zauvijek je, odbivši transfer, odlučio izaći iz bazena i otići u intelektualne vode. Diplomirao je filozofiju i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te režiju na Akademiji dramskih umjetnosti. Akademiju je upisao iste godine kad i Ena Begović, čija je posljednja uloga bila baš u Serdarovom „Četveroredu“ (1999.), danas kultnom filmskom komadu državotvornog trasha. „Jakov Sedlar potopio je ovim filmom gotovo šezdeset godina razvoja hrvatskog filmskog zanata, pismenosti i tehnološkog standarda“, glasio je početak filmske kritike „Četveroreda“ Jurice Pavičića u Slobodnoj Dalmaciji.

Fiktivni blagajnik

Filmski slijed započet s „Gospom“, nastavljen „Četvreroredom“, pa dokumentarcem o Tuđmanu (dok je ovaj još bio živ), zatim „Hrvatska, ljubavi moja“, „Pavelić bez maske“, „Tito bez maske“, pa onda i javno podržavanje predsjedničinog intimusa Zdravka Mamića te odobravanje udara na neprofitne medije, bit će dovoljne reference da Jakov Sedlar ponovno postane omiljeni državni redatelj, nakon što je preživio „pogrom“ tijekom Račanove Vlade, kada je, reći će njegov česti suradnik Hrvoje Hitrec, „sveden“ na mjesto drugog blagajnika HNK u Zagrebu. To radno mjesto drugog blagajnika, napisat će redateljica Snježana Banović u Jutarnjem listu, bilo je „fiktivno, pa na posao nije morao ni dolaziti. Isto je i danas (2010.; op.a.): u HNK prima plaću, ali nije više fiktivni blagajnik, nego fiktivni namještenik ureda za promidžbu.“
I tako dolazimo do one druge strane definicije „državotvornosti made in Hrvatska“, koja je u slučaju Jakova Sedlara najplastičnije opisana u uvodu teksta u Nacionalu iz 2003. godine: „prokazani falsifikator, prevarant, manipulator i financijski mešetar“. Osim što je, kao ravnatelj Drame HNK u Zagrebu, proračun oštetio za 1,1 milijun kuna, zbog neopravdanog otkaza glumici Vlasti Ramljak, mediji su pisali kako je Sedlar dobio pola milijuna njemačkih maraka od zagrebačkog Gradskog ureda za kulturu za svoj „Četverored“, lažno predstavivši taj iznos kao pozajmicu splitskog samostana Sveta Klara. Kazneni postupak, pisalo se, otvoren je nakon HDZ-ovog izbornog poraza 2000. godine, no slučaj se nije pomaknuo s mjesta jer policija nije mogla otkriti prebivalište Jakova Sedlara.

Holivudska otmica

Nadalje, Sedlar je, pisao je Jutarnji list u lipnju 2010., na ime svoga filmskog poduzeća Helios dobio početkom devedesetih velike kredite u Kreditnoj banci Zagreb, Glumina banci i Zagrebačkoj banci. „Kako godinama niti jedan od tih kredita nije bio vraćen, bankarske su kuće otvorile proces prisilne naplate svojih potraživanja, tražeći od mjerodavnih institucija da im se objasni gdje je Helios registriran i tko odgovara za njegova dugovanja. Otkrilo se, međutim, da Helios u formalno-pravnom smislu nikad nije niti postojao jer su na njegovu osnivačkom aktu potpisi – falsificirani“, stajalo je u članku. Nakon kaznene prijave Zagrebačke banke, koja je Sedlara optužila za pljačku 200.000 njemačkih maraka nevraćenog kredita, navodi se, nije se dogodilo ništa – spis o tom financijskom stoji u MUP-u jer ni policija, ni sudovi i dalje nisu mogli ustanoviti Sedlarovo prebivalište, koji je tih dana promovirao film „Franjo Tuđman – hrvatski George Washington“.
Najzabavnija od svih afera bila je, dakako, ona o holivudskoj otmici Sedlarova automobila. Zbog nagomilanih dugova za višemjesečan parking u javnoj garaži, Sedlar je – a podsjetila je na to Snježana Banović u svom novinskom osvrtu – režirao spektakularnu otmicu vlastitog automobila, koju je, na njegovu nesreću, snimila sigurnosna kamera. Je li policija barem tada uspjela pronaći njegovo prebivalište, nepoznato je.
Kad jednom, u dalekoj budućnosti, nemarom hrvatskih filmskih arhivara, konačno budu nepovratno izgubljena njegova filmska djela, Jakov Sedlar ostat će, ne svojom voljom, upamćen po dvije stvari: u zagrebačkoj Gavelli je 1987. postavio komad „Bent“, prvu gay predstavu u povijesti hrvatskog teatra. I drugo, zajedno sa sinom Dominikom doveo je NBA zvijezdu Dennisa Rodmana u „Noćnu moru“ Željka Malnara. Doduše, Rodman je nešto kasnije otišao i u Sjevernu Koreju, dajući neizravno do znanja da voli obilaziti bizarne državice.

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI