Neovisni novinarski portal
19.11.2019.
LJUDI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/Zoran Milanović, predsjednik SDP-a: Ako igraš “fakinski”, ne poseži za rukavicama…

Portret tjedna/Zoran Milanović, predsjednik SDP-a:
Ako igraš “fakinski”, ne poseži za rukavicama…

Zoran-Milanović-i-Franko-Vidoviž-u-Cinestaru-Foto-HZoran Milanović (50) ostaje prvak SDP-a i lider oporbe. Upisao je novu pobjedu u SDP-u. Očekivano. Njegov suparnik, Zlatko Komadina, nije bio osobito potentna konkurencija. Opaka su ovo vremena za umivenog, obzirnog i uljuđenog socijaldemokratu starog kova. Pogotovo u državi skromne demokratske tradicije. I još uvijek žilavog kulta ličnosti. Podaničkog mentaliteta. Gdje igraju „fajteri“, gdje je poželjna arogancija i drskost političkih elita. Još i više u SDP-u negoli HDZ-u. I što sada? Ništa, kako to reče na dan izbora Milanović upitan o možebitnom pobjedničkom revanšizmu nad poraženima. A u tome „ništa“ sadržano je i ono „sve“ čemu se možemo nadati u idućih četiri godine Milanovićevog kormilarenja hrvatskom socijaldemokracijom.

SDP-ov kapetan, ojačan demokratskim izbornim legitimitetom po principu „jedan član, jedan glas“, s pobjedničkim trofejom i iz Zagreba i iz Splita, dva najveća grada, dvije najveće stranačke organizacije, ne mora strahovati od nikakvih nevera. Ima čvrsti „potpis“ odane mu sljedbe da s njegova puta ne skreće. Ali gdje to vodi, što to za hrvatsku socijaldemokraciju znači? Ništa. Nastavak oportunističkog lijevog vrludanja i jalove konformističke politike…

Neotuđivo pravo na neargumentiranu kritiku… (?!)

– Nastavit ću voditi SDP. U SDP-u će i dalje stolovati neotuđivo pravo na neargumentiranu kritiku, pa katkad i klevetu, i to je tako. Mi tako funkcioniramo – izjavio je Milanović i prije proglašenja službenih izbornih rezultata, kao da govori o nečem što se podrazumijeva po sebi, mada već i sama konstrukcija ima eho osvetničkog cinizma. SDP ne funkcionira baš tako kako tvrdi njegov lider. Naprotiv. Zoran Milanović znao se itekako brutalno obračunati sa svojim kritičarima i oponentima u stranci. Od Aleksandre Kolarić, preko Željke Antunović, Davorka Vidovića, Rajka Ostojića… do Slavka Linića. Među njima, doduše, nisu svi bili „nevini u ludnici“…
Protivno prognozama da bi ovaj izborni ogled mogao dovesti do dubokih podjela u SDP-u, potencijalno i do rascjepa, uvjerljivost Milanovićeve pobjede mogla bi biti vrlo funkcionalno ljepilo koje će već sutra nagnati i većinu Komadininih simpatizera da se zaklinju na doživotnu vjernost šefu partije. Tu bi eventualno članovi izbornog stožera Zlatka Komadine, napose Davor Bernardić i Rajko Ostojić mogli proći „kroz šibe“ osokoljenog pobjednika nesklonog opraštanju. Njih vjerojatno čeka marginaliziranje i svojevrsna stranačka izolacija. Ako se minimalistički i pokajnički zadovolje time, ostat će. Bude li im takva pozicija u stranci ponižavajuća i neizdržljiva, otići će. Tipujem na ostanak. Tko god je napustio jato, izgubio je sposobnost letenja. Krila brzo atrofiraju ako se ne koriste…
– Podijelili se nismo jer kod nas, kada su vrijednosti i politike u pitanju, razlike ima jako malo. Ima ih, ali jako malo- ustvrdio je stari-novi vođa SDP-a. – Mi nismo monolit koji se, kada ga udariš nečim tvrdim, pretvori u prah. Mi smo stijena, dalmatinska, primorska, možeš otkinuti komadić, ali ostaje ono zdravo i jako- u svom je slikovitom stilu komentirao izborni rezultat „jaki i zdravi“ Milanović, tvrdeći kako su unutarstranački izbori bili samo „održavanje mišićnog i mentalnog tonusa“ u pripremi za ponovno osvajanje vlasti u Hrvatskoj, e da bi nastavili zalijevati „stablo“ koje su ostavili da raste.

 Milanovićev “crni pojas”

Za Milanovića su ovo bili izbori u kojima je „SDP pokazao da je moderna, progresivna i otporna europska stranka koja zastupa univerzalne, ali i tradicionalne vrijednosti“. Što bi to trebalo značiti? Koje je to univerzalne, još manje tradicionalne, vrijednosti SDP demonstrirao javnosti u nikad prljavijoj unutarstranačkoj kampanji? Bila je to plitka, primitivna razmjena udaraca ispod pojasa u kojoj je Milanović besumnje osvojio „crni pojas“. Čemu onda takva lakirovka, zatupljivanje članstva, javnosti, zamagljivanje istine? Ako igraš “fakinski”, ne poseži za rukavicama. Ne pristaju ti.
Poraženi Zlatko Komadina čestitao je pobjedniku na pošteno osvojenom „naslovu“. Zahvalio je svima koji su glasali za socijaldemokraciju (?!) i izrazio žaljenje što većina članstva nije izabrala promjene. Ali, ako već nije dobio većinu u SDP-u, važno je, kako je usput dodao, da nikad nije izgubio od HDZ-a. Za razliku od Milanovića, aludirao je, koji dobiva samo na „domaćem terenu“, a od HDZ-a kolekcionira poraze. Eto, čak i Komadina znade ubosti, ali je njegov žalac i kad ga pusti van, nekako mlitav, s niskim punjenjem…
Čestitka je stigla i od Tomislava Karamarka, glavnog političkog protivnika Zorana Milanovića. Želi vjerovati da će SDP i Milanović u sljedećem mandatu više energije uložiti u stabilizaciju društvenih prilika, da će se pristojno i korektno boriti za povjerenje građana. – Možemo biti politički protivnici, različito misliti o brojnim pitanjima, ali konačan cilj nam je svima isti- bolji i kvalitetniji život svih naših građana- poručio je Karamarko uz želju predsjedniku SDP-a i njegovoj stranci da „dugo i kvalitetno obnašaju svoju ulogu konstruktivne oporbe“. Razumljivo. Jer dok je SDP u oporbi , HDZ je na vlasti. Ali, Karamarko nije dvojio oko čestitke. Lideru socijaldemokrata vjerojatno ne bi palo ni na kraj pameti čestitati Karamarku…

Alkarsko-uskočko obiteljsko stablo i “fakinski” gard

Zoran Milanović je zanimljiva politička pojava. U najboljim je kreativnim godinama ( 50-toj), ima znanje, iskustvo, štoviše i diplomatsko, mada se to nikad ne bi reklo, rječitost, drskost, otvorenost, ali i nepodnošljivu samodopadnost, višak taštine i bezobrazluka. Njegova narav je njegov najveći neprijatelj. Sklon je bezočnom šamaranju neistomišljenika i suparnika, ponižavanju, vrijeđanju, diskvalifikacijama ispod svake razine, nekontroliran je i ciničan. Njemu se nije mudro zamjeriti želite li s njim isti prostor dijeliti. Trnjanski zagrebački „fakin“ koji je psine skupljao i na Črnomercu, ima ponosno alkarsko-uskočko ( sinjsko-senjsko) obiteljsko stablo, respektabilan životopis i više nego solidne profesionalne referencije za uspješnu političku karijeru. Diplomirao je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, politički se tesao u Ministarstvu vanjskih poslova ( zaposlio ga je Ivan Šimonović, iako se nerijetko medijski manipuliralo njegovim „poslovnim odnosom“ sa Ivom Sanaderom), bio u misiji OESS-a u ratnom Azerbajdžanu, sudjelovao u hrvatskoj misiji pri EU i NATO-u u Bruxellesu, pa tamo završio i postdiplomski studij europskog i komparativnog prava na flamanskom sveučilištu.
U SDP se upisao 1999., nakon povratka iz Bruxellesa, vjerojatno procjenjujući da je vrijeme za ozbiljniji politički angažman kao prvu pretpostavku za ulazak u svijet visoke, državne politike. Nakon pobjede Račanove koalicije 2000., postaje pomoćnik ministra vanjskih poslova, Tonina Picule ( što će trajno obilježiti njihov odnos, nažalost, negativnim suparništvom). Kada je potkraj 2003. HDZ ponovo osvojio vlast, Milanović odlazi iz Ministarstva , i posvećuje se stranačkim aktivnostima i obvezama. Zakratko je bio i glasnogovornik SDP-a, ali je ta epizoda brzo i neslavno završila jer, zar je moguće zamisliti Milanovića kako govori što mu netko drugi diktira…
Bolest i smrt Ivice Račana katapultirala ga je na sam vrh SDP-a, jer se teza o „novom snagama“ u stranci tumačila kao Račanova oporučna preporuka mladog Milanovića. Na unutarstranačkim izborima 2006., pobijedio je u drugom krugu Željku Antunović, koja nakon toga silazi s političke pozornice, koju potpuno osvaja Zoran Milanović. Status lidera SDP-a potvrđuje i kasnije, u srazu s Davorkom Vidovićem i Draganom Kovačevićem, i naposljetku u duelu sa Zlatkom Komadinom. Iza sebe ima već duži predsjednički staž u SDP-u od ivice Račana…

“Jezikova juha” za oponente svih boja…

Parlamentarne izbore 2007., u koje je ušao s Ljubom Jurčićem kao premijerskim kandidatom, SDP gubi, ali one 2011. uvjerljivo dobiva. Milanović postaje hrvatski premijer s iznimno visokom potporom birača koju je naredne četiri godine, baš kao da mu je to sveti zadatak kojemu je apsolutno posvećen, sustavno gubio. Tek u zadnjoj godini mandata njegova će Vlada početi bilježiti neke pozitivne trendove i pomake, ali to neće biti dovoljno da lijeva koalicija na izborima u prosincu 2015. sačuva vlast. Otišao je u oporbu zajedno sa svojim koalicijskim partnerima i stao se pripremati za unutarstranačku kampanju. U kojoj ga je čekao njegov protukandidat Zlatko Komadina. Bila je to utakmica s predvidljivim ishodom, u kojoj je Milanović dobio, ali je izgubio dio stranačkih kolega i simpatizera. Svakako i dio javne potpore koju je imao. Zbog bespoštednog obračuna sa zagovornicima druge stranačke „frakcije“ koji su od njega popili „jezikovu juhu“ nimalo ukusniju od one kojom redovito časti oponente iz HDZ-a i njegovih satelita. No, to je Zoran Milanović.
Unutarstranački izbori među hrvatskim socijaldemokratima idu mu puno bolje od parlamentarnih ( nacionalnih , europskih) i lokalnih. Uspješniji je u prepariranju stranke (SDP-a) negoli države za svoju vladavinu. Godinama je restrukturirao Račanovu ostavštinu i selektirao članstvo po svojoj mjeri. S novom pobjedom i izborenim novim mandatom na čelu stranke Zoran Milanović bi mogao potpuno dovršiti „smjenu generacija“ u SDP-u, oslobađajući se partijskih seniora kao neke vrste nepotrebne, stare političke „krame“ koja predstavlja samo smetnju njegovoj neupitnoj vlasti u stranci. A tada, zadugo mu nitko neće imati petlje izaći na megdan. Čini se, eto, da je Zoran Milanović više učio od HDZ-ovih autoritarnih reprezentativaca, negoli oni od njega. Šteta za Hrvatsku…

Tags: , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI