Neovisni novinarski portal
14.8.2020.
KULTURA / LJUDI
Jurica Pavičić: Novinari postaju kuriri jedne kulture koja ima sklonost ka linču

Jurica Pavičić:
Novinari postaju kuriri jedne kulture koja ima sklonost ka linču

Bili smo na šibenskoj promociji knjige ‘Žena s drugog kata’ poznatog splitskog autora.

Jurica Pavičić (Foto H. Pavić) (1) - Copy

Jurica Pavičić (Foto: H. Pavić)

Jurica Pavičić, splitski novinar, književnik i filmski kritičar, sinoć je u šibenskom caffe baru Domald promovirao svoj novi roman „Žena s drugog kata“. U društvu kolege i moderatora Emira Imamovića Pirkea i urednice izdanja Adriane Piteše, Pavičić je secirao teme kojima se ovaj krimić bavi, kao i splitsko okruženje u kojem je radnja smještena. Prenosimo najupečatljivija Pavičićeva promišljanja… (I ne brinite što ćemo vam otkriti da je supruga ubojica svekrve, to piše već i na koricama romana.)
Žena kao glavni lik i ubojica svekrve. U velikom dijelu mojih proznih dijela glavni lik je ženski, a i tamo gdje nisu glavni, dominantniji su i jači od muških. Ne znam zašto, to bi pretpostavljam mogao odgonetnuti neki psihoanalitičar. Odnos između supruge i svekrve je izuzetno složen, pogotovo u obiteljima koje žive zajedno. Htio sam stvar istjerati do kraja i vidjeti kako bi to funkcioniralo u jednoj dvogeneracijskoj obitelji koja živi u istoj kući. Imate takvih kuća puno i u Splitu i u Šibeniku, u kojima jedna generacija projektira budućnost za svoju djecu tako što im sagradi kat. Ta tema neke vrste zatvora koji roditelji sagrade svojoj djeci meni je interesantna. U ovoj mi je priči, gdje dvije žene žive same, trebao mi je muž koji je odstutan, pa sam se odlučio za pomorca.
Mediteranska obitelj. Prijelaz na drugu generaciju je puno snažniji po obrnutom spolu; odnos između sina i majke, odnosno kćeri i oca. To je model mediteranske, južnjačke obitelji, koji je nadživio sve ekonomije, sisteme, socijalizme, kapitalizme i koji je i danas socijalno dominantan. Uvijek mi je smetalo što u jednoj zemlji, u kojoj je obitelj jako važna, iz proze obitelj često odsutna. Mi smo društvo koje je utemeljeno na obiteljskim korijenima; uzmite samo naslovnice novina – braća Sanader, braća Mamić, uvijek su neka braća, matere, strine… Zato ne mogu zamisliti moje likove izvan obiteljskog konteksta.
Jurica Pavičić (Foto H. Pavić) (8)

Emir Imamović, Jurica Pavičić i Adriana Piteša (Foto: H. Pavić)

Generacija gamera. Moj sin ne igra World of Warcraft, on igra GTA, što je možda i gore. Međutim, nesklon sam bilo kakvoj vrsti bilo nekakvog subkulturnog moralnog paničarenja. Danas paničariti oko igrica je kao kad su naši roditelji paničarili kad netko ima rećinu u uhu. To nema smisla. Meni nije problem ako mi sin igra igricu, problem je ako igra osam sati dnevno. Isto kao što bi mi bio problem da osam sati gleda Bergmana i Fellinija, jer se onda to pretvori u monokulturu kulture. Kod te generacije je fascinantna činjenica što je njihov svijet potpuno globaliziran, tu nema stvarnih prijateljstava, ali imaju prijatelje u, recimo, Pakistanu.
Split u budućnosti. U knjizi se finale priče, što će pažljiviji čitatelj primijetiti, odigrava u bliskoj budućnosti. Bilo mi je važno da supružnici počnu život u epohi onog lažnog ekonomskog buma u Hrvatskoj, dakle oko 2005., onog bahatog vremena kada je naglo svima krenulo dobro, kada su skočile nekretnine i svi su uzimali kredite u švicarcima… Dok se svima to nije razbilo u glavu. A finale se događa u, otprilike, 2020. godini. Split u toj bliskoj budućnosti je samo malo pretjeran u odnosu na ovaj trenutak – pretvorio se iz industrijskog grada punog narkomanskih šprica u nekakav hipsterski raj. Ibiza za studente filozofskog koji imaju platinastu karticu, a istovremeno je i grad velikih ideoloških i ekonomskih kontroverzija.
Smrt novinarske profesije. Glavna junakinja se nađe u situaciji gdje su joj, objektivno, mediji neprijatelji. I naravno da ih ne može voljeti. U knjizi prikazujem medije onako kako ih ona vidi, a ona ih vidi kao i svatko tko izađe u novinama. To se  nikome ne sviđa, pa ni samim novinarima kada se nađu na drugoj strani. No, smrt novinarske profesije definitivno postoji, to je problem. Međutim, mene je više zanimalo nešto u čemu su novinari više kuriri, a to je sklonost cijele kulture prema nekoj vrsti linča. Nađete antipatičnog krivca i onda on postaje objekt hejterskog zgražavanja, koje mediji moderiraju.
Jurica Pavičić (Foto H. Pavić) (9)

Žena s drugog kata (Foto: H. Pavić)

Krimić ili teorija kaosa. Samoća je sigurno jedna od temeljnih tema cjelokupne književnosti. Mene je, zapravo, zanimalo napraviti knjigu o ljudima koji su imali neke aspiracije, a koje se nisu ispunile. Zanimalo me, s druge strane, i koliko male odluke mogu proizvoditi velike konzekvence. To je ona famozna teorija kaosa. Time se, naravno, bave filozofija i religija, a mene nije zanimalo da se ja time bavim, ali sam htio da moja junakinja stalno o tome razmišlja.
Dalmatinski pisci. Odrastao sam u Splitu šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih, kada nije postojao ozbiljan prozni pisac. Okej, imali smo Smoju koji je bio genijalan, ali njega se tada nije doživljavalo kao kulturnu činjenicu. On je imao status, i to u sistemu u kojemu je tobože bio ideloški počudan, poput današnjeg statusa Arijane Čuline. U Šibeniku je bio Ivo Brešan, koji tada još nije pisao prozu, a u Dubrovniku je pisao Šehović. Cijela jedna generacija u Dalmaciji nije dala proznog pisca. Pogledajte tko sve danas piše u Splitu, od Olje Savičević, Tanje Mravak, sav taj novinarski krug… Trenutno je u Splitu daleko snažnija književna scena nego što je to ikad bila.
Pisanje. Pišem brzo, što je prednost, ali nisam štreber koji će se zabiti u kuću i pisati po 15 sati. Moram izaći vani, prošetati… Ali pišem svaki dan. Strašno me počne nervirati kada dva ili tri dana ne uspijem taknuti knjigu, imam osjećaj da joj se više neću vratiti. Osim ljeti, tada ne radim ništa osim onoga što moram za posao.

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI