Neovisni novinarski portal
5.12.2020.
KOMENTARI
Ima tu nešto…/  Četvrta komemoracija

Ima tu nešto…/ Četvrta komemoracija

jasenovac4Piše: Renato Baretić

Sasvim suprotno općem dojmu, meni se čini da je ovo s tri komemoracije u Jasenovcu sasvim dobra stvar. Da se mene pita, štoviše, bila bi još barem jedna, veća od svih ovih triju zajedno.

U mojoj bi koloni prema spomeniku po drvenim pragovima hodali svi hrvatski ljudi kojima se krv sledi na samu pomisao o ušljivom sluganskom sustavu koji je na tome mjestu sirovim nasiljem namjerno okončao više od 83 tisuće ljudskih života, života koji se nisu imali čime braniti od metka, noža, bata, sjekire ili omče. Bili bi uz nas i svi oni koji misle da je netko njihov stradao u Jasenovcu od 1945. do 1951. – iako za to ni dan danas nemaju nikakvog dokumentiranog dokaza – u svirepoj komunističkoj odmazdi (koja je, sama po sebi, itekako dokazana). Svratili bi s nama nakratko tog dana (jer putna im je karta tek za sljedeći ponedjeljak) svi oni mladi i sredovječni koji ne žele više ovakvu Hrvatsku oko sebe, i za ostatak su svog života odabrali neku drugu članicu EU-a i NATO-a. Ne Srbiju, ne Bosnu, ne Hercegovinu ili kakvu četvrtu pripizdinu u koju ih šalju anonimni forum-junačine i najviše državne dužnosnice, nego baš u članicu Unije i Saveza kojima i Hrvatska nominalno pripada.
Bilo bi u toj koloni na “mojoj” jasenovačkoj komemoraciji i mnogo onih koji, u vrijeme dok samovozeći taksiji trube pred vratima, ne mogu vjerovati da ih netko i dalje pokušava tjerati u stočne vagone otprije tričetvrt stoljeća, s namjerom da im u glavu utjera kako se zadnjih 75 godina temelji isključivo na komunističkim lažima, lažima i samo lažima.
Bilo bi i dosta onih zatočenih u bankarskim “jasenovcima” gdje svaka nova rata kredita oduzima po godinu života, i onih iz ovršnih “gradiški” zbog tri mjeseca neplaćene TV-pristojbe ili centralnoga grijanja. Ima i ljudi kojima su članovi obitelji stradali pokošeni skupim haubama na pločnicima i pješačkim prijelazima diljem Hrvatske, a da počinitelji nikad nisu kažnjeni. I ti bi ljudi bili s nama.
Bilo bi nas, braćo i sestre, barem dva milijuna, možda i tri, ma možda i cijela četiri, samo kad bi nam se dalo, kad bismo imali volje, želje, smjelosti, očaja i nemoćnog bijesa, da dođemo tamo i poklonimo se sjenama onih koji su u travnju 1945. radije izjurili pred fašističke rafale nego da propuste priliku za to da barem još jednom udahnu slobodu izvan žice. Ali ne dâ nam se, još nismo toliko očajni. Nadamo se povoljnom otkupu bakine zlatnine, super-sedmici ili dobitku na kladionici – a tek Eurojackpot, ej, kumašine, znaš šta bi to tek bilo!!! – nakon čega će nas živo zaboliti i za ustaše i za partizane i Hrvatsku i sva ta sranja.
Zato nas i nije bilo na toj četvrtoj komemoraciji, evo, čak ni ja nisam došao. Nama je, zapravo, dobro, ma kako bilo. Mi cvokoćući grickamo svoj pljesnivi dvopek u praznoj straćari jasenovačke Ciglane i slušamo rafale izvana, jer oni nas se ne tiču dok god ima tog pljesnivog dvopeka i krova nad glavom.
Jasenovac je (javite mi ako imate precizniju definiciju!) simbol jezivog stradanja hrvatskih građana od hrvatskih vlasti. I zato su, vjerujem, na sve tri održane komemoracije šutjeli jedino predstavnici – hrvatskih vlasti. I baš im je drago to što i mi šutimo.

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI