Neovisni novinarski portal
24.10.2017.
DRUGA PARALELA
Saber Hosseini na zadatku (foto Facebook)

Druga paralela:
Obrazovanje na dva kotača

Saber Hosseini na zadatku (foto Facebook)

Piše: Diego Han

Saber Hosseini na zadatku (foto Facebook)

Saber Hosseini na zadatku (foto Facebook)

Prošlog se tjedna u hrvatskoj održao jedan veliki sportski spektakl, u šest se etapa kroz zemlju vozio drugi (obnovljeni) po redu Tour of Croatia. Međutim, za razliku od drugih naroda u Europi, čak i naših prvih susjeda u Sloveniji, biciklizam se – kao sport i način života – u Hrvatskoj još uvijek nije uspio nametnuti. Prosječni je stanovnik Hrvatske vrlo slabo vezan zasvoj bicikl, kojime se eventualno koristi za kratke relacije kuća-posao-kuća ili tijekom sunčanijih i toplijih mjeseci radi vikendaških izleta u prirodu. Naravno, u tome nema ništa loše. Ipak, ne može se za takvo stanje kriviti samo ljude, jer istini za volju, biciklistička infrastruktura u gotovo svim gradovima Hrvatske može se usporediti još jedino s uvjetima za treniranje hockeya na ledu.

U takvom kontekstu, ne čudi da se u nas kultura bicikle – kakva postoji npr. u sjevernoj Europi – nije mogla razvijati izvan krugova ponekih entuzijasta. Dodamo li svemu tome i činjenicu da najveći „neprijatelji“ svakog (cestovnog) biciklista – vozači motornih vozila – ne posjeduju pretjerano visoki prag tolerancije prema prvonavedenima te da se kao sport biciklizam na ovim prostorima jako slabo prati, sadašnja se situacija nameće kao sasvim razumljiva. Ali, bicikl nije samo izvor zdravijeg života i manje zagađenosti zraka, to plemenito prijevozno sredstvo može vrlo dobro poslužiti i za druge jednako važne pothvate.
Rekli smo da Hrvatska, usprkos velikom marketinškom trudu, nije baš zemlja koju bi mogli smatrati rajem za bicikliste. Međutim, ne bi smjeli biti toliko negativni, jer smo ako ništa drugo u puno boljem položaju od nekih drugih država poput… Afganistana. Eh sad, gdje baš Afganistan!? Ma ne, nije taj primjer bio zlonamjeran. Ovaj je kratki uvod u hrvatske biciklističke uvjete zapravo poslužio za jednu sasvim drugačiju priču, koja se ipak nadovezuje uz bicikl: radi se o priči Sabera Hosseinija. Gospodina Hosseinija ne poznaju mnogi – pritom ne mislim na Hrvatsku – ne poznaju ga niti u svojem rodnom Afganistanu, ili bolje rečeno, nisu ga donedavno poznavali. Saber Hosseini je osoba koja živi u zemlji gdje nitko ne bi trenutno želio živjeti, koji se – da bi nesreća bila još veća – bavi i poslom kojime se gotovo nitko, pa čak ni u Hrvatskoj, ne bi želio baviti: Saber Hosseini je afganistanski učitelj.
Ovaj učitelj živi i radi u regiji Bamiyan, koja se u velikom srednjoazijskom kaosu smatra jednim od najmirnijih područja, o čemu svjedoči i činjenica da je guvernerka te regije žena (jedina u Afganistanu). Političke, religijske i geografske okolnosti omogućile su centralnim vlastima da Bamiyan relativno stabiliziraju i rekonstruiraju nakon američke invazije – mogu se između ostalog pohvaliti i činjenicom da su uspostavili prvu afganistansku turističku zajednicu te da imaju funkcionalno sveučilište. Naravno, sve ove pozitivne aspekte treba sagledati iz pravilne perspektive. Ali, što ima Hosseini veze s tim? Ima. Kao što smo rekli, Hosseini je običan čovjek, ali nije običan učitelj. Ovaj je prosvjetni radnik vrlo brzo shvatio da za boljitak njegove zajednice nije bilo dovoljno osigurati kakve takve normalne životne uvjete stanovnicima velikih gradova, jer je zanemarivanje sela i obrazovanja tamošnje djece stvaralo međuprostor za infiltraciju grupa poput Talibana.
Djeca ga dočekuju s oduševljenjem (foto Facebook)

Djeca ga dočekuju s oduševljenjem (foto Facebook)

Stoga, jednog je dana, uz potporu nekolicine bliskih prijatelja, odlučio montirati na svoj bicikl jednu malo veću kartonsku kutiju, napuniti je onim knjigama koje je na brzinu uspio skupiti i započeti svoju nevjerojatnu avanturu. Od tog je trenutka Hosseini počeo neumoljivo pedalirati prema najizoliranijim i najzabačenijim selima Bamiyana, donoseći velikom broju djece onu igračku koju nisu nikako drugačije mogli dobiti – obrazovanje. Projekt koji je započeo sa samo 200 knjiga, danas raspolaže s više od 6000 naslova, ponajviše zahvaljujući donacijama poznanika i prijatelja iz inozemstva. Prema Hosseinijevim riječima, nije dugo trebalo da se rezultati rada njegovog tima odraze na afganistansku djecu, koja je njegove neočekivane darove prihvatila s velikom radošću. Iako knjige nisu u stanju poklanjati, Saber ističe kako njegova ekipa na dva kotača služi funkciji male pokretne knjižnice, donoseći djeci svakoga tjedna novi naslov u zamjenu za druga već pročitana djela. Na početku se radilo o jednostavnijim knjigama, dok se sada malo starijoj djeci donose naslovi velikana poput Jacka Londona, Victora Hugoa te drugih regionalnih autora. Međutim, Hosseinijev rad tu ne staje.
Susrete s djecom koristi i kako bi s njima popričao o raznim problemima Afganistana, potičući svoje mlade sugovornike na razmišljanje o temama poput suživota, tolerancije, opasnosti droga i oružja. Takav se pristup pokazao toliko dobrim da su mnoga djeca odlučila dobrovoljno predati svoje igračke u obliku oružja u zamjenu za privilegiju prednosti biranja knjiga pred drugim selima. Ipak, ne smijemo zaboraviti da govorimo o Afganistanu. Zemlja u kojoj je obrazovanje – pogotovo u zapadnjačkom smislu – za mnoge trn u oku, ne predstavlja sigurno utočište za učitelje poput Hossanija. Prijetnje Talibana postale su realnost s kojom se Hossainijeva ekipa svakodnevno susreće. Štoviše, zbog prijetnji od strane obitelji jednog učenika kojemu je Hossainijeva žena predavala, njegova je supruga bila primorana napustiti svoje radno mjesto u jednoj Bamyianskoj školi. U toj atmosferi straha, Saberovi bicikli nadilaze svoje prijevozno značenje, poprimajući funkciju simbola borbe protiv radikalizma terorističkih skupina koje su nerijetko upravo bicikle pretvarale u bombaške naprave. Usprkos svim tim problemima, Saber ističe kako se njegov projekt neće zaustaviti, ponajprije iz razloga što su rezultati tih akcija i više nego vidljivi u životima afganistanske djece.
Djelovanje Saber Hosseinija zaista je fascinantno i vrijedno divljenja. U okruženju gdje su djeca od malena umjesto na školu i igru naučena na nasilje, smrt i bijedu, knjige koje im ovaj afganistanski učitelj donosi na kućni prag za mnoge predstavljaju barem privremeni bijeg iz jednog društvenog kaveza. Teška, na trenutke katastrofična, povijest ove srednjoazijske zemlje uči nas kako jedina nada u bolje sutra leži upravo u toj djeci. Puno će se toga morati posložiti – nažalost i izvan samog dosega Afganistanca – kako bi se nakon toliko patnje nešto u toj zemlji pokrenulo, ali činjenica da postoje ljudi poput Sabera Hosseinija dopušta nam, barem na trenutak, da povjerujemo kako će i Afganistan jednoga dana (možda) biti drugačija zemlja, poznata nama na Zapadu ne zbog rata i opijuma, već zbog svoje bogate kulture i povijesti. John Dewey je tvrdio da edukacija nije samo priprema za život, već je ona sami život. Budu li se riječi oca svjetske pedagogije pokazale točnima, zahvaljujući Hosseiniju, Afganistan je već danas započeo s nekom novom egzistencijom.
Nadajmo se.

saber1

 
Tags: , ,

VEZANE VIJESTI