Neovisni novinarski portal
13.11.2018.
KOMENTARI
www.goldmanprize.org

Zašto se boriti?

www.goldmanprize.org

Piše Diego Han

www.goldmanprize.org

Berta Caceres (foto: www.goldmanprize.org)

U četvrtak je u jednoj dalekoj, maloj srednjoameričkoj državi ubijena žena imena Berta Caceres. Svaka je smrt tragična, to je i Staljin znao, ali što kada se smrt pretvori u politički čin? Štoviše, što kada se ubojstvo pretvori u oblik borbe protiv humanosti? Kada smrt postane posljedica želje za životom, kada smrt pogodi nekoga tko se borio za njenu antitezu, za život?

Bertu Caceres ne poznaju mnogi, niti će je mnogi zapamtiti. Želimo li biti iskreni, niti autor ovih riječi nije detaljno poznavao njen život i bilo bi krajnje neodgovorno i licemjerno praviti se da je situacija drugačija. Međutim, Bertu Caceres, kao i stotine drugih aktivista, ne smijemo zaboraviti. Tko je bila ova žena iz Honduras koji su u njenom domu navodno ubili lopovi prilikom pokušaja pljačke? Berta je bila borac za ljudska prava i zaštitu okoliša, domorodačkog podrijetla te posvećena ideji očuvanja prirodnih ljepota i zdravlja njezine zemlje. Prošle godine postala je dobitnica Goldman Environmental Prize-a zbog suprotstavljanja izgradnji najvećeg hidroelektričnog projekta Srednje Amerike, odnosno konstrukciji četiri brana na području rijeke Gualcarque. No, i mnogo prije toga Berta je vodila žestoku kampanju protiv honduraških vlasti i stranih tvrtki koje su – očito na temelju duge tradicije iskorištavanja Centralne Amerike još iz doba 20. stoljeća – pokušavale doći do velikih profita nauštrb života lokalnog stanovništva. Berta je bila suosnivačica COPNIH-a (Council of Indigenous Peoples of Honduras), organizacije koje i zahvaljujući njezinoj angažiranosti postigla mnoge uspjehe u borbi za veću sigurnost i transparentnost prilikom provođenja velikih infrastrukturnih i energetskih projekata diljem Hondurasa.
Međutim, takvi su se interesi direktno prkosili sa željama vlasti, bogatih lokalnih poduzetnika i stranih kompanija. Takav sukob nije ništa novo, postoji svugdje u svijetu od kada postoje građanske inicijative, ali u Hondurasu – zemlji s jednom od najvećih stopa ubojstava na svijetu – aktivizam prerasta u nešto mnogo opasnije, u borbu za život. Srednja i Južna Amerika kotiraju kao najriskantnije (demokratske) zemlje za bilo koju vrstu aktivizma, o čemu svjedoči brojka od 111 ubijenih aktivista samo u Hondurasu između 2002. i 2014., podatak uz kojeg možemo povezati, za isti vremenski okvir, i brojku od 454 stradalih u Brazilu, 57 u Peruu, 80 u Kolumbiji, 27 u Gvatemali itd. Uzmemo li u obzir da te brojke govore samo o ubijenim aktivistima za zaštitu okoliša u svom užem smislu, odnosno bez da se tom podatku doda i broj ubijenih aktivista za ljudska prava u općenitijem značenju termina, situacija djeluje doista zastrašujuće.
Nažalost, ne moguće je sve te osobe dostojno zahvaliti, prisjetiti se ih i njihovu ostavštinu na pravedan način predstaviti, barem ne za nas koji živimo toliko daleko od njihovog svijeta. Međutim, ne samo da možemo, već i moramo o njima, njihovim životima i pothvatima pisati. Berta je, slično kao i Anna Politkovskaya i bezbroj drugih hrabrih osoba koje su djelovale za dobrobit drugih u izrazito teškim uvjetima, znala da je njezin život u opasnosti, da joj svako svitanje može biti posljednje te je zbog toga još snažnije ustrajavala u svom poslu. Znala je da je postala neprijatelj broj jedan za veliki broj utjecajnih ljudi te je zbog toga pokušavala biti što je pažljivija moguće, ali nažalost, bezuspješno. Službena verzija vlasti, uzimajući u obzir ustaljenu praksu eliminacije nepodobnih aktivista i prijetnje koje je redovno dobivala, teško da može držati vodu. Tragedija je tim veća jer možemo lako pretpostaviti kako njeni ubojice neće nikada biti privedeni pred licem pravde, ili, će to biti samo jedna usputna predstava za međunarodnu javnost. Berta je sve to znala. Zato su joj kćeri živjele izvan Hondurasa, zato joj policija nije priuštila zaštitu unatoč pritiscima pristalica i raznih međunarodnih nevladinih udruga. Ipak, Berte više nema. Njezinu će ulogu preuzeti netko drugi, netko tko će nakon nje biti spreman žrtvovati vlastiti život za bolje sutra.
Priča Berte Caceres može mnogima služiti kao izvor inspiracije. Ostavljajući sa strane tragičnu činjenicu da će mnogi o toj ženi saznati upravo zbog njezine smrti – a za mnogobrojne druge nećemo nikada ni saznati – treba si postaviti pitanje čemu takva borba? Je li vrijedno predati vlastiti život, odnosno jedinu „stvar“ koju zaista posjedujemo, idealima koji nas mogu koštati glave? U Hrvatskoj za sada imamo sreću da konačno žrtvovanje nije još uvijek potrebno pri pokušaju postizanja određenih društvenih ciljeva, ali nas povijest uči da ništa nije statično. U kontekstu gdje se ljudska prava pretvaraju polako u sinonim za etnička prava, medijsko eksponiranje u ime ravnopravnijeg i pravednijeg društva može postati potencijalno opasno. Aktivizam se svugdje u svijetu nalazi u sredini između nacionalnih i lokalnih interesa, u limbu gdje se svaki potez može protumačiti kao „protu-nacionalni“ ili „izdajnički“. Upravo zbog toga, u nekim državama biti aktivist znači mnogo više od same borbe za određene, u većini slučajeva lokalne, promjene. Radi se o društvenoj ulozi koja pridobiva karakteristike „marginalnih“ skupina, koju javnost može – ili ne mora – podržavati, ali koja biva rezervirana za ljude na granicama uređenog društvenog poretka. Mnogi će se složit da se ne radi o ničemu čudnom, jer je to logičan slijed društvenih odnosa između socijalnih skupina. Problem nastaje kada pokušamo dublje analizirati smisao aktivizma.
Je li borba Berte Caceres imala smisla? Želimo li odgovoriti praktično, odgovor je potvrdan. Iako je dala sve ono najvrjednije što je imala za očuvanje svoje zemlje, na koncu su se kompanije povukle (za sada). Želimo li odgovoriti cinično, odgovor poprima drugačije oblike. Smrt radi vlastitih ideala oduvijek se smatrala najplemenitijim činom u životu pojedinca, vrijedan vječne slave i pohvale, ali, nažalost, u kontekstu nasilja kakav prevladava primjerice u Hondurasu postaje često trivijalizirano i ubrzo zaboravljeno. U takvoj okolini aktivizam poprima konotacije borbe ne samo protiv nepravdi, već protiv sistema u globalu, otvarajući pritom mnoga pitanja na koja nije lako odgovoriti. Bi li aktivizam trebao biti borba protiv sistema, protiv dijela tog sistema ili bi se trebao koncentrirati na puno manje segmente društva? Aktivizam je vjerojatno sve to zajedno. Međutim, svaka od navedenih razina donosi sa sobom ogromne razlike i posljedično utječe na mogućnost i sposobnost borbe. Viša je razina na koju aktivizam cilja, veće su mogućnosti da mu se odgovori nasiljem. I što je onda aktivistima činiti? Do kuda se boriti? Treba li nakon određenog trenutka odustati? Bilo bi lako, ovdje i sada, tipkajući ovaj tekst, skriveni iza bezdušnog monitora i tastature, tvrditi kako su ideali vrijedni našeg života. Želimo li se hrabriti francuskim egzistencijalizmom, svakako ćemo to tvrditi, ali možemo li zaista biti takvi?
Kao što je rečeno prije, u Hrvatskoj se trenutno aktivisti barem ne moraju bojati – u izvjesnoj mjeri – za vlastiti život te stoga mogu vršiti donekle uspješno svoj pritisak. No, što kada bi situacija i kod nas bila kao i u Hondurasu, Egiptu, Kongu, Kini, Ukrajini? Zašto se boriti, kada se stvari jako sporo, ili gotovo nikako ne mijenjaju? Zašto se boriti kada se žrtve brzo zaboravljaju? Zašto se boriti, a za to ne tražiti niti trunku zahvalnosti? Vjerojatno bi svatko trebao odgovor pronaći unutar sebe. Činjenica jest da ne možemo svi biti Berta Caceres, niti Alma Diaz, Lenin Adolfo, Jose Avendano, Krissada Jirapun, Yunis Akumu ili netko drugi od stotine onih koji su izgubili život zbog uvjerenja u bolje sutra. Međutim, možemo biti svjesni da su ti ljudi postojali, borili se za bolji svijet, za druge, za zajednicu, za pleme, za rod, obitelj, za prirodu, za životinje te za sebe. Svijet nije pun svetaca, ali zato vrvi demonima, pa je možda baš to razlog zašto je ipak nakon svega vrijedno boriti se.

 

Tags: , ,

VEZANE VIJESTI