Neovisni novinarski portal
26.11.2020.
KULTURA
Dalibor Martinis večeras: Pitanja bez odgovora učinila su mi se besmislenima

Dalibor Martinis večeras:
Pitanja bez odgovora učinila su mi se besmislenima

 Razgovor sa samim sobom nije ništa neobično. Možda je naizgled neobično kada se razgovara sa samim sobom otprije 32 godine ili sa budućim sobom za 61 godinu, ako je to moguće. Valjda je ipak moguće, jer je tako nekako sam sa sobom razgovarao Dalibor Martinis, multimedijalni umjetnik. Bilo kako bilo, Martinis večeras u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu otvara izložbu zanimljivo oblikovanog naslova: DALIBOR MARTINIS: Request_reply.DM/2077.

– Martinis, ovoga puta, pretvara izložbeni prostor Umjetničkog paviljona u jedinstveni audio-vizualni ambijent u kojem će se projicirati dvadeset kratkih filmova snimljenih u posljednje dvije godine. Posrijedi je svojevrstan nastavak dijaloga umjetnika sa samim sobom u kojemu Martinis oblikuje odgovore u formi kratkih filmova koji nisu povezani narativnim slijedom nego su nastali kao odgovor na unaprijed osmišljena Martinisova pitanja. Pri tom su pitanja ponekad retorička, ponekad upućuju na prirodu našeg svijeta, umjetnikovu svijest ili mogućnosti promjena društvenih poredaka. Filmovi/odgovori na pitanja snimana su na lokacijama diljem svijeta: od Rio de Janeira, Pariza, Sjedinjenih Američkih Država ili Ukrajine – pojašnjava Leila Topić, kustosica izložbe koja će se moći pogledati do 17. travnja.
Kako kaže, odgovori su, ponekad, duhoviti, ponekad socijalno angažirani, problematiziraju univerzalna ljudska pitanja ili su pak krajnje osobna no, zahvaljujući Martinisovoj vještini komuniciranja s publikom, odnosno istančanoj i prepoznatljivoj vizualnoj estetici, uvijek odmiču gledatelja iz zone ugode i potiču na razmišljanje.
Dalibor Martinis - foto HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ

Dalibor Martinis – foto HINA/ Lana SLIVAR DOMINIĆ

– Projektom posebno osmišljenim za Umjetnički Paviljon, Dalibor Martinis, kroz teorijsko propitivanje i analizu medija filma, problematizira samu društvenu praksu proizvodnje značenja i smisla te proizvodnje i potrošnje vrijednosti u kontekstu svijeta medijske realnosti. Izložba u Umjetničkom paviljonu „uvod“ je u veliku Martinisovu retrospektivu koja će se održati na jesen 2016. godine u Muzeju suvremene umjetnosti – navodi kustosica.
Kako bi čitatelju bilo jasnije o čemu se radi, možda bi bilo najbolje da pogleda iznad teksta istaknuti video razgovora Martinisa iz 2010. godine s Martinisom iz 1978. godine, koji je tada boravio u Sjevernoj Americi.
– Izložba i instalacija dio su projekta započetog 1978. godine kada sam prvi put snimio pitanja upućena budućem sebi. Ideja je bila da odgovorim na ta pitanja 2000., no uspio sam to napraviti 2010. u obliku televizijskog razgovora u televizijskoj emisiji Drugi format. Kada sam razmišljao o produžetku projekta učinilo mi se da nema smisla opet raditi isto, pitanja bez odgovora učinila su mi se besmislena, no sada funkcioniraju tako da je svako pitanje jedan mali film koji funkcionira bez odgovora. Učinilo mi se pretenciozno nastaviti “maltretirati budućnost svojom pameću”, pa sam se odlučio na poziciju medijatora koji posreduje pitanja. Sada se bavim pitanjima, a biće ili entitet, robot ili neka masa koja će lelujati u alkoholu 2077. brinut će o odgovorima. Ne znam što će budućem identitetu biti važno – pojasnio je Martinis novinarima uoči izložbe.
No, kakve odgovore Martinis očekuje od odgovora budućeg bića, robota ili… čega već, u 2077. godini.
– Teško je reći kakvi će tada biti odgovori, jer neka od tih pitanja postoje još od Stare Grčke, a još se i danas mučimo s odgovorima na njih. Za pedesetak godina će se dogoditi puno stvari koje će na to utjecati – optimističan je umjetnik, uz napomenu kako se ovoga puta pitanja više nisu osobnog karaktera ili razgovor između “dvoje ja”.
– Mogao bi ih postaviti bilo tko iz 2016. bilo kome iz 2077. godine – kaže, uz napomenu kako većinom nije riječ o njegovim pitanjima, nego ih je “posvojio” iz različitog konteksta, napravivši izbor od njih dvadesetak koje će obuhvatiti u budućem filmu.
Inače, navedena pitanja, koja su ponekad društveno angažirana, a ponekad osobna i egzistencijalna, postavljao je na raznim lokacijama diljem svijeta, od Kijeva, San Francisca do Rio de Janeira i Pariza. Tako si u jednoj muzičkoj kabini u Nashvilleu, u kojoj svatko može snimiti ploču, pjevajući pjesmu Pixiesa postavlja pitanje “Where is my Mind”.

Nadalje, lutak mudrac u kineskom dućanu u San Franciscu umjesto njega pita gledatelje traže li put prema prosvijetljenju, u radio emisiji pitanje “tko sam ja?” postavio je jedan slušatelj, a na performansu u Zadru postavio je Titovo pitanje iz 1951. o tome tko će izgraditi socijalističko društvo. Vjerujemo li u radikalnu promjenu društva pitao se tijekom prosvjeda na trgu Majdan u Kijevu, a u jednom od filmova bavi se i poznatim “Are you talking to me?” pitanjem iz filma “Taksist”.
Dalibor Martinis (Zagreb, 1947.) je umjetnik koji razgovara s umjetnošću odavno – izlaže od 1969. godine, a već od 1973. godine, kada većina kućanstava u nas nije imala televizora, počinje se baviti video umjetnošću i eksperimentima s tim u vezi. Izlagao je, izvodio performanse, predavao studentima i dobijao nagrade i priznanje na svim kontinentima u posljednjih gotovo pola stoljeća, a to radi i danas, tj. večeras.
No nije Martinis fokusiran samo na autointervjue koji izlaze iz okvira vremena i prostora, zna on za potrebe upozorenja i umjetnosti zapaliti i automobil, kao što je to učinio prije dva mjeseca u Dubrovniku u Mokošici, u povodu kandidature Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture 2020..
”Vječna vatra gnjeva” zvala se njegova umjetnička akcija u kojoj je zapalio svoje osobno vozilo.
– Projekt je nastao još prije desetak godina kada su u Francuskoj počeli gorjeti automobili u predgrađima većih francuskih gradova. Mene je privukao taj spoj uređenoga građanskog društva kao što je automobil i izraz nezadovoljstva koji se iskazuje paljenjem automobila. Obično se takvi događaji zbivaju u predgrađima gdje živi takva nezadovoljna kategorija stanovništva, često migranti. Meni se činilo da je za moju umjetničku interpretaciju tog događaja bitno da se to događa u naseljima koja nisu reprezentativna i uređena na način da bi ovakav akt djelovao umjetno i isforsirano. Ovo je jedino mjesto gdje bi se to moglo dogoditi i neplanirano – rekao je Martinis.
Namjera instalacije, odnosno spaljenog prometala, je bila pokazati kako u jednom relativno uređenom društvu uvijek postoji pogled odozdo iz kojeg se društvo ne čini tako savršeno kako ga vide oni koji su uređeni dio društva.
– Taj zapaljeni automobil upozorava kako društvo nije savršeno kako često o sebi misli – zaključio je.
Kakvo će društvo biti 2077., možda se dozna već večeras.
Dalibor Martinis zapalio automobil (foto Hina - Nikša

Dalibor Martinis zapalio automobil (foto Hina – Nikša Miletić)

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI