Neovisni novinarski portal
12.11.2019.
IZDVOJENO / LJUDI
Udruga Aurora : S poteškoćama se mogu nositi, s nepravdom ne

Udruga Aurora :
S poteškoćama se mogu nositi, s nepravdom ne

Aurora 4

Udruga Aurora vlastitim snagama adaptirala i uredila prostor

Nitko ti neće pomoći ako ne pomogneš sam sebi. Tako je počelo. Točnije bi bilo reći tako se nastavilo. Vrijedi to za hrabre i uporne majke okupljene u Aurori. Udruga oboljelih od cerebralne i dječje paralize te ostalih tjelesnih invalida Šibensko-kninske županije osnovana je prije tri godine. Pomoći svojoj djeci da imaju normalan i ispunjen život bila je vodilja za osnivanje udruge.

Iako su iz svojih iskustava dobro znale kako put do ostvarivanja tog cilja nije nimalo jednostavan, nisu odustajale. Nisu odustajale ni kod prve, ni kod druge, ni kod svake sljedeće prepreke …I znaju bit će ih još i spremne su se sa svime uhvatiti u koštac – za svoju djecu.
Svaki početak je težak. Oni su imali puno teških početaka. I nakon tri godine postojanja udruge još uvijek su, takoreći, na početku.
-Mi smo vidjeli da ako mi roditelji sami ne povučemo, ako sami ne damo sve od sebe, nitko neće riješiti naš problem. Nitko se neće bolje boriti za našu djecu od nas samih – kaže predsjednica udruge Aurora, Neda Grubelić.
-Moj sin Tomislav ima 23 godine i meni bi puno značilo da je, kada se rodio, u Šibeniku postojala jedna ovakva udruga koja bi mi mogla pomoći. Ako ništa drugo imala bi barem pitati nekoga za savjet, popričati s nekim tko je u istoj situaciji, imala bih se na nekog osloniti – priča Grubelić.
No ona je, kao i mnogi drugi roditelji, sama morala prijeći teži put. Od svakodnevnih prepreka s kojima se susreću osobe s invaliditetom, do školovanja, dobivanja statusa roditelja-njegovatelja, ostvarivanja prava na terapije, ortopedska pomagala, asistente u nastavi, …..
– Uz sve probleme koje imamo mi se još moramo boriti i sa sustavom. Sve to iziskuje jako puno snage. Mi smo udrugu osnovali zbog naše djece. Pokušavamo naći i pružiti im sve one aktivnosti u kojima oni mogu sudjelovati. Naša djeca su većinom u redovnim vrtićima, školama ili na fakultetima. Dok su u školi njih donekle prihvaćaju kao dio sredine, ali kad završe školu njih više nema nigdje. Udruga je osnovana i kako bi javnost upoznali što se sve može pružiti toj djeci, koje su njihove potrebe i njihove mogućnosti. Želimo biti vidljivi u društvu -da naša djeca ne budu sjenke – ističe koordinatorica udruge Marijana Rajić. Njena 14-godišnja kćer Nika je u invalidskim kolicima, ali to je nije spriječilo da sudjeluje u novogodišnjem kupanju na Banju zajedno s ocem.
Ista motivacija vodila je i Nedu Grubelić koja također ističe problem s kojim se djeca s invaliditetom susreću nakon završenog školovanja.
-Kad je moj sin završio školu ispalo je da ne pripada više nikome i nigdje. On bi htio normalan život, izlaske s društvom, on ima normalna razmišljanja i potrebe kao i drugi, ali kao da više ne pripada nigdje. I to je bio jedan od motiva za osnivanje udruge kako bi mogli imati i mjesto za druženje- ističe Grubelić.

Potraga za prostorom – prazna obećanja

Do mjesta za druženje nije bilo jednostavno doći. Više od dvije godine sve aktivnosti udruge bile su organizirane u kućama članova. Nakon što su prošli niz edukacija o vođenju udruge i pisanju projekata vidjeli su da teško mogu napredovati i realizirati projekte bez vlastitog prostora.
-Prošli smo sve edukacije, samo u prošloj godini njih 17, i nakon toga smo vidjeli da ne možemo dalje napredovati i ponuditi našim članovima nešto konkretno bez svog prostora. Prvu godišnju skupštinu održali smo, sramota nam je i reći, u kafiću. Onda smo počeli tražiti prostor, tražili smo i od gradske uprave i od crkve…Kad smo vidjeli da su svi oni slatkorječivi i da obećavaju ali kad se treba nešto poduzeti od tog nema ništa – shvatili smo da nama nitko neće pomoći, ako ne pomognemo sami sebi. I tako smo odlučili tražiti privatne prostore. Rekli smo sami sebi :  idemo unajmiti pa makar i garažu samo da možemo  raditi. Kako nismo imali novca dogovorili smo se  od svih članova prikupiti po 200 kuna kako bi mogli plaćati najam – priča Grubelić.
Potraga za prostorom završila je na Meterizama u prizemlju obiteljske kuće.
-Ovaj nam je prostor najviše odgovarao, ima prilaz invalidima što nam je najvažnije jer je 90 posto naše djece u invalidskim kolicima. Imamo i parking, a u blizini je i škola koja je jedina prilagođena osobama s invaliditetom- objašnjava Marijana Rajić.
No vrlo važna je bila i cijena najma od tisuću kuna koliko su u udruzi maksimalno i mogli izdvojiti.
– Na kraju nismo morali sakupljati od članova za najam jer se pokazalo kako ima puno ljudi koji su prepoznali da je Šibeniku potrebna ovakva udruga i koji su nam pomogli. Najam je tako, zasad, pokriven  donacijama koje nam pristižu od samih početaka rada- ističe Neda Grubelić.
Aurora 3

U privatnoj kući na Meterizama pronašli su svoj kutak

 

Prostor od 50 metara četvornih uredili su vlastitim snagama, malo po malo. Još je tu posla, kažu nam, trebalo bi zamijeniti ulazna vrata jer je zimi teško ugrijati prostor sa samo jednom plinskom grijalicom. Planiraju urediti i još jednu dodatnu prostoriju, ali to će još morati pričekati.
Od kad su uselili, u rujnu prošle godine, redovito se nalaze nekoliko puta tjedno, održavaju kreativne radionice s djecom, druže se, razmjenjuju iskustva i probleme, pružaju potporu jedni drugima…
– Dva puta tjedno imamo savjetovanja kroz grupu za podršku. Mi roditelji se međusobno savjetujemo što se može i treba napraviti, kako se boriti za svoje dijete, koje su njihove mogućnosti, potrebe. Od ožujka, zahvaljujući volonterima, počinjemo s fizikalnom terapijom i stolnim tenisom za djecu, a u planu je i aikido. Uz fizikalnu terapiju primarno nam je olakšati roditeljima prilikom izrade ortopedskih pomagala. Sada ne moraju sami tražiti ili odlaziti u Split ili Zagreb nego im to omogućavamo u Šibeniku -kaže Marijana Rajić .

Nedostatak stručnjaka za rad s djecom

Imaju još puno planova, ističu u Aurori, no često ih je teško realizirati, ne samo zbog novca već i zbog činjenice kako u Šibeniku nedostaje stručnjaka za rad s djecom.
-U udruzi je zasada oko 20-ak članova i jedino što im sad sigurno možemo pružiti je borba protiv sustava. Neke projekte ne možemo ni realizirati jer u Šibeniku trenutno nema nijednog fizioterapeuta koji ne radi. Radnog terapeuta na našem području uopće nema, defektologa rehabilitatora također,kao ni bobath terapeuta kojem bi mogli ponuditi zaposlenje u udruzi. Dosta smo  ograničeni s te strane jer ne možemo aplicirati na natječaje ako nemamo stručnjaka- ističe Rajić.
– Koliko je nama zdravima potreban zrak toliko je osobama s cerebralnom paralizom potreban educirani fizioterapeut, a mi ga trenutno ne možemo naći u Šibeniku. Našoj djeci potrebna je kontinuirana fizioterapija -cijeli život. Ograničavajuće je i to što nemamo ni mogućnosti za terapije plivanjem, a više nema ni terapijskog jahanja na našem području. Kako bi to mogli pružiti svojoj djeci trenutno treba odlaziti u druge gradove što je roditeljima teško i financijski i organizacijski – dodaje Grubelić.
Aurora 5

Dva puta tjedno u Aurori organiziraju kreativne radionice

 

U ovom trenu nam je, ističu članice  udruge, zajedničko druženje i potpora….

Pa iako se, iz načina na koji to kažu, osjeti kako bi htjeli puno više- to zajedničko druženje i potpora puno znače. Potvrđuje  to  dopredsjednica udruge Ivana Žalac koja vodi kreativne radionice.
– Ja sam majka 14-godišnje Franke koja ide u 8. razred. Ona do sad nije gotovo nikuda izlazila. Kako je u invalidskim kolicima i par stepenica za izaći iz stana su velika prepreka. Danas je odgodila učenje kemije samo da bi mogla doći ovdje, biti na radionici i družiti se sa prijateljicama koje je stekla – kaže Žalac.
Njene riječi potvrđuje i Franka, zaposlena izrađivanjem ružica od krep papira.
-Pa meni je tu prekrasno doći, družimo se, uvijek je vesela atmosfera i okruženje koje je jednostavno predivno. Ja sam zadovoljna s tim što, za početak, imamo i volim tu doći i biti s prijateljicama- kaže Franka.
Aurora 1-Franka Zalac

Franka Žalac

Aurora 2-Tomislav Grubelic

Tomislav Grubelić

Zadovoljan je i Tomislav Grubelić iako je, kaže, s 23 godine tek malo mlađi od nekih roditelja u udruzi. Uskoro, kad se nabave kompjuteri, vodit će informatičke radionice, ali trenutno je zaokupljen pripremama za državnu maturu. Nakon mature planira na fakultet u Zagreb, dvoumi se između elektrotehnike i defektologije, a u izboru fakulteta presudit će mogućnost lakšeg zaposlenja.
– Elektrotehnika i računarstvo su moja ljubav od malena. Ako završim za defektologa mogao bih odmah dobiti posao, a informatika mi i poslije uvijek može biti hobi i s tim se uvijek mogu baviti – kaže Tomislav koji nakon završetka fakulteta namjerava ostati u Zagrebu.
-Želim  ostati u Zagrebu  jer je tamo sve bolje prilagođeno osobama s invaliditetom. Ja sam u Zagrebu dvije godine išao u srednju školu i  mogao sam sve sam,  a ovdje moram mlađeg brata moliti da mi pomogne  da dođem do kafića koji mi je 500 metara od kuće. Ima li vam to smisla? – zaključuje Tomislav.
Ne, nema smisla. Kao što nema smisla da se članovi udruge Aurora moraju stalno boriti za svoje mjesto u društvu. U društvu koje tek deklarativno  “ima razumijevanja” za njihove  probleme, ali ih ne rješava. U društvu kojem su jednake mogućnosti i ravnopravnost samo na papiru. U društvu koje teži posao  uvijek ostavlja  “malima”. U ovom slučaju, okupljenima u udruzi Aurora.
I sva sreća da njih nije lako obeshrabriti. Oni svoju zvijezdu vodilju neće nikada izgubiti iz vida.

aurora-sibenik

 

 

Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI