Neovisni novinarski portal
19.10.2020.
SCENA
Iron Maiden u Areni Zagreb (Foto: Roberto Pavić/ravnododna.com)

U povodu splitskog koncerta grupe Iron Maiden:
‘Jedna vjera, jedna nacija’

Iron Maiden u Areni Zagreb (Foto: Roberto Pavić/ravnododna.com)

Tekst novinara TRIS-a nakon posljednjeg zagrebačkog koncerta Iron Maidena iz kolovoza 2013.

Iron Maiden u Areni Zagreb (Foto: Roberto Pavić/ravnododna.com)

Iron Maiden u Areni Zagreb (Foto: Roberto Pavić/ravnododna.com)

A je, naslov je pretenciozan i thompsonovski, al’ kad vam euforija ni pet sati nakon koncerta ne da spavati, onda se bude neki čudni religiozni osjećaji.
Jer fenomen odlazaka na koncerte Iron Maidena već odavno nema nikakve veze s trendovima u heavy metalu. To je hodočašće koje, čini se, samo dobija na brojnosti svakom njihovom novom prosječnom albumu unatoč. Svijet već tridesetak godina čeka da netko dođe i preuzme titulu najvećih, zasad uzalud. Metallica se dobrano iskompromitirala, System of a Down svoju je priliku propustio, mnogi su tu negdje, ali nikako… Ostali su Maideni, kao bend na koji se pošteni metalac uvijek može osloniti, pogotovo kada repriziraju turneju “Maiden England” staru 25 godina.
Dobro je nekad živjeti u blaženom neznanju, ignorirati portale i biti gluh na ikakve informacije. Tako vam se dogodi da sjedite na tribini zagrebačke Arene i ni krivi ni dužni shvatite da na pozornicu izlazi Anthrax u najjačoj postavi, sa Scottom Ianom, Belladonnom i ostalima. Predgrupa koja to svakako nije, ne mora se puno truditi; “I Am the Law”, “Indians”, “Antisocial”, “Got the Time”, cover “T.N.T.” – i stvar je riješena. Arena je bila puna, podrška bezrezervna, klimatizacija u punom pogonu, zvuk bridak. Idealni uvjeti da Anthrax još jednom pred hrvatskom publikom pokaže da je nepravda što su od “velike četvorke” baš oni ispali najveći luzeri. Bilo je dobro vidjeti ih opet.
Maideni, dakle. Najveće jučerašnje žrtve vlastitog ton-majstora, kojega bi trebalo izvuć za uši i ne dati mu da se više ikad približi mix-pultu. Ništa osobno. Osramotio je i sebe i bend, pa eto zato. Na njegovu sreću, Maideni su bili izuzetno raspoloženi, publika nabrijana, set-lista bez slabe točke, stoga je koncert bilo nemoguće upropastiti. Iako se taj nepoznati mladić zbilja trudio.
Treće ovostoljetno ukazanje Iron Maidena u Hrvatskoj bilo je i najbolje. Po mnogočemu. Arena je bila popunjena, atmosfera od prvog do zadnjeg riffa nevjerojatno naelektrizirana, a bend je valjda želio svoj zadnji europski nastup odraditi kako treba. Uvodna “Moonchild”, od koje je ostala samo zvučna fleka negdje na stropu dvorane, probudila je inat. Ako je već situacija takva da se bend čuje kao iz bunara, onda valja pjevati. Derati se. Svaki stih. I tako je koncert bio spašen.

I tako je koncert postao neponovljiv. “Live After Death” jest najslavniji live Maidena, no repertoar s turneje “Maiden England”, koja je ove godine dobila još jedan reizdani diskografski dokaz, trebao bi biti onaj kojeg bi se trebali držati uvijek. Nema tog fana koji ne bi potpisao da ono što je jučer grmilo u Areni čuje barem jednom godišnje, bez ijedne promjene. Kompilacija najboljeg materijala zaključno sa 1988. godinom plus “Fear of the Dark” i “Afraid to Shoot Strangers”. Nitko nije sjedio.
Staro i prastaro. Klasik za klasikom. Prodaja prošlosti koju se nitko i ne trudi nadmašiti. “2 Minutes to Midnight”, “The Trooper”, “Phantom of the Opera”, “The Clairvoyant”. Grebu grla i bole ruke, dva sata bez susprezanja. Nisu Maideni uvijek takvi, znali su svima na nos nabijati vlastiti umor. Ne i jučer. Jučer se dogodila eksplozija pozitivnog naboja. Veliki prasak.
Jedna nacija – tako je jučerašnje stanje na terenu nazvao Bruce Dickinson. Ono “vjera” je naš dodatak, koliko god bogohulno zvučalo. Ili baš zato.

 

Tags:

VEZANE VIJESTI