Neovisni novinarski portal
23.4.2019.
KOMENTARI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/Zlatko Hasanbegović, ministar kulture: Štovatelj NDH u ulozi samovoljnog medijskog cenzora

Portret tjedna/Zlatko Hasanbegović, ministar kulture:
Štovatelj NDH u ulozi samovoljnog medijskog cenzora

DHrvatski ministar kulture Zlatko Hasanbegović (43), koji ostavlja dojam agresivnog autiste, u maniri totalitarnog cenzora krenuo je, uz mnogo prijepora, javnih prosvjeda i podjela u društvu, napose u kulturnoj zajendici, zavoditi „red“ u resoru i to s njegova kraja. S margina. Jer, oni koji troše 0,002 posto proračunskog novca svakako nisu u epicentru Ministarstva kulture. Ali jesu u primarnom fokusu novog ministra, koji je ad hoc egzekucijom Povjerenstva za neprofitne medije najavio svoju „kulturnu strategiju“ , evidentno ideološki determiniranu i nedemokratski formuliranu. A kud to smjera, može se naslućivati iz Hasanbegovićevih, ne samo recentnih, javnih istupa koji su otvoreno proustaški, revizionistički, skloni rehabilitaciji kvislinškog, ustaškog režima, odnosno NDH i njezina poglavnika Ante Pavelića. Da je ministru do racionalizacije državnog novca u uvjetima enormnog javnog duga, zar ne bi pomislio kako treba, primjerice, rezati izdašne milijunske darove Katoličkoj crkvi, nota bene najbogatijoj instituciji u državi, ili hipertrofiranoj braniteljskoj sceni koja je izmakla svakoj kontroli?

Dobar dio djelatnika u kulturi digao je glas protiv ministra, pokrenuo potpisivanje peticije iza koje je dosad stalo nekoliko tisuća ljudi, apelirao na premijera da revidira odluku o izboru Hasanbegovića. Uslijedila je i kontraakcija- pismo podrške s potpisima 77 ministrovih kolega povjesničara i još 68 drugih uglednika koji su odlučili zaštititi lik i djelo zasad najvećeg radikala u Vladi, Zlatka Hasanbegovića koji nas je ponovo gurnuo u rovove i bespuća hrvatskih podjela…

Prijeki ministrov sud za “neprofitne”

Ministar je ukidanjem Povjerenstva za dodjelu bespovratnih sredstava neprofitnim medijima oglasio ukidanje i samih neprofitnih medija proglašavajući ih ideološkim platformama novčano poticanim od „lijeve vlasti“. A oni koji su bilo kakav novac dobili od „lijevih“ , u ministrovu diskursu osuđeni su na trenutnu „smrt“ od „desnih“. Bez utvrđivanja „krivnje“, bez rasprave, bez iznošenja „obrane“… Presudio im je ministrov prijeki sud, kojega, gle čuda, Hasanbegović u svojim povjesničarskim opservacijama pronalazi samo u totalitarnom komunizmu i njegovim slijednicima na ljevici.
Dočim je zauzeo ministarsku poziciju, bez prethodnih analiza, pribavljenih izvješća o radu i ocjene toga rada, Hasanbegović je, u poziciji tek inauguriranog ministra kulture, ekspresno nasrnuo na neprofitne medije i one koji su odlučivali o distribuciji novca (lani, ravno dva promila proračuna) kojim bi se osnažilo „treći sektor“ kao neovisan o političkim i financijskim strukturama. Nepoćudno Povjerenstvo proglašeno je konfliktnim, nevjerodostojnim i per fin- nepotrebnim. Baš kao što nepotrebnim ministar drži i neprofitne medije jer su, ako se njega pita (a nažalost ga se pita) , to puke ideološke platforme koje se više neće financirati javnim novcem, jer je to tako on odlučio. Kao da disponira obiteljskim nasljeđem a ne novcem poreznih obveznika. Pitam se, je li Hasanbegović ikad pogledao što doista pišu te medijske platforme, prije negoli ih je an gro diskvalificirao.
Ministar je doista samouvjeren. Što se po njegovu „govoru tijela“ nipošto ne bi reklo. Doima se introvertiranim, nesigurnim i šutljivijim negoli bi očekivali od ministra kulture. Uostalom, i njegovi politički mentori iz HDZ-a okarakterizirali su ga kao „samozatajnog znanstvenika“. No, čini se da je pravi Hasanbegović daleko od takvih kvalifikativa… U prvom mjesecu svoga mandata dokazao je da je isključiv, tvrd, i radikalan. Njegova desna politička orijentacija nije klasično kršćansko-konzervativna, nego prije ekstremno nacionalistička i retrogradna.

Pravaški Bad blue boy

Zlatko Hasanbegović je rođen u Zagrebu 1973., diplomirao je povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje je i doktorirao. U Ministarstvo kulture je došao iz Instituta društvenih znanosti „Ivo Pilar“ gdje je radio kao znanstveni suradnik, a i urednik je časopisa „Pilar“. Javnost je osobito zaintrigirala jedna njegova posebna dužnost – predsjednika Nadzornog odbora Počasnog blajburškog voda, ali i pregnantna suradnja s različitim inicijativama za utvrđivanje žrtava komunističkog terora, osobito među muslimanima u BiH. U dostupnim biografijama ministra navodi se i podatak da je Hasanbegović član Izvršnog odbora Medžlisa Islamske zajednice u Zagrebu.
U znanstvenom smislu fokusiran je na dominantno na odnos modernih hrvatskih nacionalnih ideologija, napose pravaštva, prema islamu i muslimanima u Bosni i Hercegovini u 19. i 20. stoljeću. Uglavnom istražuje muslimansku sastavnicu hrvatske građanske kulture do 1945. te, kako stoji u objavljenim Hasanbegovićevim biografijama, političko-stranačke i vjersko-nacionalne odnose u BiH od austrougarske okupacije do komunističkog preuzimanja vlasti. Autor je (i koautor) 32 znanstvena rada (kako neki tvrde, dvojbene znanstvene razine), te dviju knjiga: „Muslimani u Zagrebu 1878.- 1945.“ i „Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929.- 1941.“ Bio je dugogodišnji suradnik bošnjačkog časopisa „Behar“, jedan od glavnih suradnika Željke Markić u inicijativi „U ime obitelji“, nekadašnji čelnik mladeži Hrvatske čiste stranke prava, a gdjegdje se spominje i da je bio pripadnik HOP-a, što je, navodno, sam HOP (Hrvatski oslobodilački pokret) demantirao. Spominje se i kao pripadnik navijačke skupine Bad blue boysa te sudionik prosvjeda protiv opskurnog Zdravka Mamića. Danas je istaknuti član HDZ-a, na kojega je vodstvo, navodno novog, pročišćenog HDZ-a, koji je prošao katarzu, itekako ponosno.
U osnovi nepoznat izvan svoje struke , Hasanbegović se u javnom prostoru nametnuo svojim vehementnim, radikalno desnim stajalištima čija je ambicija revizija povijesti , odnosno Drugog svjetskog rata i negiranje hrvatskog antifašizma kao ustavnog temelja samostalne Hrvatske. Povjesničar Hasanbegović lani je gostujući u HRT-ovoj emisiji „Otvoreno“ izjavio da je Domovinski rat jedini u 20.stoljeću u kojem su Hrvati izašli kao istinski pobjednici, pa je konzekventno tomu Domovinski rat jedini temelj na kojemu se zasniva Hrvatska.

Osporavanje hrvatskog  antifašizma

– Antifašizam nije temelj ove države- izjavio je – već floskula koja nema utemeljenje u ustavnom tekstu, ne spominje se nigdje , ni jednom riječju u Ustavu.
Zbog njegova imenovanja ministrom kulture došlo je do vala prosvjeda u dijelu kulturne zajednice koja se organizirala, mobilizirala i javno digla svoj glas. Osobito potaknuta snishodljivim, ulizivačkim pokušajem vodstva Hrvatskog društva dramskih umjetnika (Slavko Juraga) da od kritičkih opaski nezadovoljnih kulturnih djelatnika zaštiti ministru koji s kulturom dosad nije imao nikakvog ozbiljnijeg doticaja i spriječi „talasanje“ u kulturi. Umjesto kapitulantskog oportuniranja, stvorio se pokret otpora kulturnih radnika i umjetnika koji su se apelom obratili predsjedniku Vlade pledirajući da smijeni ministra, a potom inicirali peticiju koja i danas kontinuirano skuplja potpise solidarne javnosti.
Oglasio se i ravnatelj Centra Simon Wiesenthal Efraim Zuroff, pozivajući hrvatsku Vladu da smijeni ministra čiju orijentaciju otvoreno naziva fašističkom. Dežurni čuvari „domovinskog ponosa“ vjerojatno su trenutno skočili na sve četiri, jer što ima Efraim Zuroff s unutarnjim pitanjima jedne suverene, neovisne države ?! Pitanje je samo jesu li tako kategorični u prilici svakog vanjskog uplitanja u „hrvatska pitanja“…
– Wiesenthal centar je šokiran imenovanjem fašista Zlatka Hasanbegovića na čelo Ministarstva kulture u Hrvatskoj i zahtjeva njegovu smjenu. Apeliramo na hrvatsku Vladu da zamijeni gospodina Hasanbegovića s osobom prikladnijom za vođenje Ministarstva kulture, nekim tko će donijeti čast i prestiž toj poziciji, umjesto da sramoti zemlju pred cijelim svijetom – stoji u priopćenju Centra Wiesenthal, međunarodne židovske organizacije čija je preokupacija borba protiv rasizma, antisemitizma, terorizma i genocida.

Osim što se radi o osobi koja antifašizam drži floskulom, radi se i o čovjeku koji je izražavao otvoreno divljenje nacističkom imamu- navode , aludirajući na Hasanbegovićevo kvazipovjesničarsko glorificiranje uloge Huseina ef. Đoze u bošnjačkoj islamskoj zajednici, inače imama u 13. SS „Handžar diviziji“. Što se tiče Hasanbegovića, Đozina kolaboracija s nacističkom okupacijskom vojskom najbolje pokazuje kako se „komplicirana povijest Drugog svjetskog rata, držanje i motivacija pojedinih aktera, ne mogu interpretirati samo iz vizure naknadne pameti, ispraznog moraliziranja, optike savezničkog ratnog napora protiv sila Osovine, te pomoću pseudohistoriografskih klišeja o „dobru“ i „zlu“, „fašizmu“ i „antifašizmu“(?!)
– Sama činjenica da Hasanbegović objavljuje takvo smeće (knjigu diskreditiranog američko-židovskog autora Normana Finkelsteina o komemoriranju Holokausta, op.a.), koje reklamira na web stranicama dobro poznate antisemitističke organizacije Stormfront, dovoljan je razlog da ga se makne s pozicije ministra u vladi zemlje koja je dio EU. Još je gore to što ministar slijepo odbija prepoznati genocidnu prirodu ustaškog režima, a prezire hrabre hrvatske antifašiste koji su se protiv njega borili. Ovo je apsolutna revizija povijesti Drugog svjetskog rata i Holokausta bez ikakve podloge – poručuje se iz Centra Simon Wiesenthal.

Zašto premijer šuti?

Bilo bi zanimljivo čuti što o svemu tome misli hrvatski premijer Tihomir Orešković koji je karijeru prvorazrednog financijskog menadžera ostvario u jednoj židovskoj farmaceutskoj kompaniji (Teva), ili što o njegovoj ulozi u strukturiranju ovakve hrvatske vlade misli njegov bivši (možebitno i budući) poslodavac ( Teva)…
No, stvar je u tome da revizionistička pozicija Hasanbegovića koji muslimane percipira kao „cvijet hrvatstva“ i u svojim povjesničarskim radovima forsira tezu o „(tro)jednom narodu (Južni Slaveni su zapravo Hrvati triju vjera: muslimanske, katoličke i pravoslavne), oslanjajući se na pravašku politiku , koji otvoreno oplakuje kolaboracionistički NDH režim i kvislinga Pavelića pokušavajući nam sugerirati onu tuđmanovsku tezu o Nezavisnoj državi Hrvatskoj kao „povijesnoj težnji hrvatskog naroda“, upravo kvalificira ovog kontroverznog povjesničara za ministarsku poziciju u HDZ-ovoj, kvazidomoljubnoj Vladi potpuno neartikulirane, arhaične i konfuzne, nacional-šoivinističke politike. Hasanbegović ne bi bio HDZ-u ni približno relevantan bez tih retrogradnih, revizionističkih teza koje nas vraćaju na rub civiliziranog svijeta, na njegovu marginu i u sam politički talog modernog društva.
Stoga, nije ovdje riječ samo o neprikladnom ministru kulture. Ovdje se dominantno radi o tome da imamo nomenklaturu koja ni ulaskom u Europsku Uniju nije razriješila neke svoje povijesne prijepore oko fašizma i antifašizma. Samo primitivno konzervativna i zadrta politička kasta može odbijati privilegij pripadnosti antifašističkom civilizacijskom krugu zemalja pobjednica iz Drugog svjetskog rata koji je svijet trajno promijenio. Samo je Hrvatska ostala zarobljena prošlošću s kojom se, čak i kad je pozitivna, nije sposobna pomiriti.

Ministar, pobuna „kulturnjaka“, neprofitni mediji, tek su kulisa iza koje se odigrava puno ozbiljniji i opasniji put unatrag…

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI