Neovisni novinarski portal
21.10.2020.
POLITIKA
Zoran Milanović “na kušnji”: Ostavka? Ne dolazi u obzir!

Zoran Milanović “na kušnji”:
Ostavka? Ne dolazi u obzir!

Premijer Zoran Milanović (Foto Hrvoslav Pavić) (1)

Zoran Milanović (Foto TRIS/Hrvoslav Pavić)

Otići ili ostati? Podnijeti ostavku ili čekati redovne unutarstranačke izbore i odluku članstva stranke? Jesu li te dvojbe uopće „na stolu“ Zorana Milanovića, šefa SDP-a i tehničkog premijera u odlasku? Intimno, Milanoviću vjerojatno povremeno, iz čiste frustracije naglim „rušenjem s mosta“, prostruji glavom i ta misao. Ali, ona naprosto nije imanentna njegovoj taštoj, prgavoj, osionoj naravi i zato je neodrživa. Prvak SDP-a poraz nikad ne priznaje i dobrovoljno nikad ne odstupa. Osobito ne kad ga na to pozivaju oponenti poput Ive Baldasara ili Gvozdena Flege. Ufa se u najdemokratskiji unutarstranački model izbora predsjednika stranke, “jedan član , jedan glas”.  Mada, je načelo stavljanja mandata na raspolaganje stranci ( članstvu) u slučaju gubitka izbora, minimum političke pristojnosti i demokratskog standarda. Ali, gdje smo mi od takvih standarda…

– Nisam uspio, i vi prijatelji odlučite što će dalje biti sa mnom. Želite li riskirati eventualni novi neuspjeh pod mojim vodstvom ili ćemo birati novo, i dati novim ljudima priliku da nas dovedu do pobjede? Samo recite, spreman sam na sve konzekvence…
Teoretski, tako bi to trebalo biti, osobito kad se radi o stranačkom lideru koji je u zadnjih nekoliko godina izgubio cijelu seriju izbora – od parlamentarnih ( s izuzetkom 2011.), i predsjedničkih, preko “europskih” do lokalnih. Kad je Zoran Milanović i SDP u pitanju,  o tome nema ni govora. Ostavku šef SDP-a neće podnijeti, to je svima jasno. Pogotovo što u zadanim okolnostima, kad se SDP-u nakon poprilično jalovog četverogodišnjeg mandata u Vladi, prognozirao izborni debakl, zapravo stranka i nije tako loše prošla. Dapače. Da im je tko prije izbora rekao kako će osvojiti 56 (koalicijskih, a prevalentno SDP-ovskih) mandata, vjerojatno bi takvu procjenu proglasili nerealnom i fantastičnom. I da je, kojim slučajem Most realizirao suradnju s koalicijom Hrvatska raste, kako se na trenutak činilo da hoće, nitko Milanovića ne bi ni promislio dovoditi u pitanje. Ovako, Most-ov povratak izvornom opredjeljenju, Domoljubnoj koaliciji, od mogućeg pobjednika napravio je pravog gubitnika. Ali i dalje uvjerenog da mu u SDP-u nema ravnog. Zbog toga je spreman na unutarstranačke izbore i to čim prije. Navodno će biti već u veljači ( polovinom siječnja bi ih trebao raspisati Glavni odbor SDP-a). Mada ima i onih ( Zlatko Komadina) koji drže da se izborima u SDP-u ne treba žuriti, čemu prije ljeta. Do tada bi se , moguće, opozicija u stranci konsolidirala i posložila.

Nevjerodostojni kritičari

Postizborno, lavina kritika se, po prirodi stvari, pokrenula. Problem je samo što su je pogurali nevjerodostojni kritičari. Jer, ni insajder Baldasar zbog svoga konfuznog, neproduktivnog i često kompromitantnog ponašanja nije nikakav relevantan, ponajmanje faktor homogenizacije u SDP-u, a niti to može biti “autsajder”, nečlan SDP-a Gvozden Flego, koji sustavno prodaje stranci recepturu ( Programski manifest SDP-a iz svibnja prošle godine) kako reorganizirati i revitalizirati vodeću partiju ljevice, a istodobno nikad u stranku, s kojom je izgradio političku karijeru, i kojoj očito ima što za reći, nije htio ući. Stranačke pogodnosti rado je koristio, no odgovornost nije bio sklon sa stranačkim vodstvom dijeliti. Flego je u mnogočemu u pravu, ali snaga njegove riječi bila bi neusporedivo veća i moćnija da je može potvrditi i SDP-ovom legitimacijom. U tom je smislu kritika Aleksandre Kolarić, bivše SDP-ovke koja je i nakon izbacivanja iz stranke zatražila ponovni prijem, želeći djelovati iznutra, kao dio sustava, neusporedivo kredibilnija.
Ivo Baldasar, iskompromitirao je i sebe i splitski SDP kojemu je na čelu, koketirajući s proustaškim snagama i rehabilitirajući spomeničkim obilježjem koje je, usred Splita, svečano i ponosno otkrio, u počast jednog od sinonima fašističke NDH tvorevine, Rafaela Bobana. Koristeći se eufemizmom, neki su stranački kolege Baldasarovo poimanje socijaldemokracije, isključivo kao tolerancije svega i svačega, definirali kroz sintagmu “otišao je nekim svojim putem”. Ali, s namjerom da u SDP-u ostane…

Frakcijsko “cipelarenje” mrtvog konja…

Baldasar svakako nije usamljen ni u kritici ni u akciji. No, daleko je taj od sinonima nekakvog novog (krležijanskog) „sukoba na ljevici“ kao kontinuiteta propitkivanja lijeve ideje. Pitanje je ima li Baldasar uopće ikakvu ideju, osim o možebitnom osobnom probitku. Evidentno je induciran od jedne unutarstranačke marginalne frakcije, jer bez toga sigurno ne bi najavljivao kandidaturu za Predsjedništvo i Glavni odbor stranke. Njegova ambicija svjedoči da ima određeni broj istomišljenika na čiju potporu računa.
Ali, sasvim je izvjesno da ta potpora ne dolazi od već etablirane antimilanovićevske oporbe koju tradicionalno čini trokut Komadina- Ostojić- Bernardić, ali ni iz „račanovske struje otpisanih“ koju personificiraju Davorko Vidović, Željka Antunović, Tonino Picula, Josip Leko…
Baldasar nije njihov igrač, još manje njihov kandidat. On je marginalac koji pokušava u porazu stranke osobno profitirati. Lažnom iskrenošću i navodno principijelnim „cipelarenjem“ mrtvog konja…
Druga priča su Komadina i Ostojić, oba u vrhu stranke, pače njezini potpredsjednici, ili Bernardić koji vodi najveću podružnicu stranke. Uostalom, Komadina je zasad i jedini koji je otvoreno najavio kandidaturu za novog šefa ( tronutih ) socijaldemokrata. No, ima problem deficita energije i samouvjerenosti za tako zahtjevnu funkciju, pa je teško očekivati da bi mogao izboriti masovniju podršku esdepeovaca. Na dužnosti ministra Komadina nije izdržao ni mjesec dana, a ako za takav izazov nije imao snage, kako bi tek vodio jednu veliku stranku?!

Josip Leko (Foto Sabor) (3)

Josip Leko, najpoželjniji kandidat SDP-ove opozicije

Neki istaknuti članovi SDP-a tvrde da je jedini ozbiljan protukandidat Milanoviću ovog trenutka bivši šef Sabora, Josip Leko, inače prvi čovjek SDP-ova Glavnog odbora. Međutim, problem je u tome što se Leko, tvrde, vidi prije na dužnosti suca Ustavnog suda negoli šefa hrvatskih socijaldemokrata. U svakom slučaju, Milanovićevi oponenti trebaju zajedničkog kandidata, dovoljno uglednog, uspješnog, etabliranog i omiljenog u članstvu i izvan njega. A sve te referencije Leko ima. Osim ambicije da, ako treba, za stranku i „pogine“…
Dakle, objektivno Milanović nema pravog konkurenta u SDP-u. Za to se osobno pobrinuo. Na vrijeme. Stranku je restrukturirao temeljito, filtrirao i pročistio od neistomišljenika i potencijalnih suparnika, koje , kako kažu neki njegovi stranački kolege, naprosto ne podnosi u svojoj blizini. Puno prije recentnih izbora kadrovski je preparirao SDP kako bi se osigurao za eventualni nadolazak političkog nevremena. I sada je, tvrde, siguran. Jer, nije riječ samo o tome da u Predsjedništvu i Glavnom odboru ima većinsku potporu ( doduše ona je u vrijeme odlučivanja o sudbini Slavka Linića bila sasvim granična), nego se okružio i svojim terenskim akvizicijama,
ljudima koji vode gradske i županijske organizacije, a koji su mu posve lojalni, i svakako mogu imati utjecaja na članstvo. Prema tomu, ističu neki ugledni SDP-ovci, Milanović zasad nije ugrožen na poziciji lidera SDP-a. Konkurencija mu je slaba, nedefinirana, nevidljiva, neaktivna, bogobojazna… Da je njegov poraz na izborima bio uvjerljiviji, nitko ga ne bi od odstrela spasio, a ovako, zapravo
ga nema tko ugroziti, napose ne likovi poput Baldasara.

Je li prošlo Piculinih “pet minuta slave”?

Komadina može donekle uzburkati ustajalu socijaldemokratsku vodu, ali teško išta više od toga. Picula je, zbog svoga europarlamentarnog angažmana, izgubio kontakt s članstvom, a reklo bi se i kao da je onaj magični trenutak kada se činilo da je došlo njegovih “pet minuta slave”, propustio. Leko ima svoj put, svoje sudačke preferencije.
Ako se sve opozicijske snage u SDP-u uspiju okupiti oko jednog imena, što bi bilo mudro, jer ne bi rasipali glasove, možda bi mogli profilirati ozbiljnog protukandidata Milanoviću  za neka buduća vremena, iza kojeg stoji respektabilna potpora članstva.  Što bi šefa SDP-a učinilo ranjivim i možebitno ga natjeralo na promišljenije postupke. Za stranku bi to bilo na korist, jer Zoran Milanović je od 2007., kada je na čelu SDP-a  naslijedio Ivicu Račana, do sada potrošio puno kredita. I u stranci i u javnosti. Pokazao je sav svoj raskošni talent političkog destruktivca , brzopletog, narcisoidnog i netolerantnog partijskog vođe koji voli šutnuti proizvedeno mlijeko. Na vlastitu, i štetu stranke. Ali, svemu tomu unatoč, ravnopravnog konkurenta u SDP-u još nema. A kad će, ne zna se…

Z_komadina

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI