Neovisni novinarski portal
24.10.2020.
SCENA
TOP 20: Najbolji koncerti 2015. pred hrvatskom publikom

TOP 20:
Najbolji koncerti 2015. pred hrvatskom publikom

Donosimo pregled najboljih koncerata prošle godine u Hrvatskoj prema izboru novinara portala Ravno do dna.

06-SU-2015-Flogging-Molly

Lista najboljih koncerata portala Ravno do dna nema zadan redoslijed od odličnih prema najboljima, ovo je jednostavno niz od dvadeset na kojima je trebalo biti. Zanimljivo je da se čak pet od ovih dvadeset održalo u Šibeniku…

Einstürzende Neubauten – 04. 08. 2015., SuperUho Festival, Tvrđava Sv. Mihovila, Šibenik

Blixa Bargeld stupio je na pozornicu, prepunu najrazličitijih začudnih instrumenata improviziranih od cijevi, kanti, brusilice, žica i razne druge opreme, odjeven kao pravi gospodin u crno dvoredno odijelo i bos i tiho uveo u atmosferu futurističkog teatra signorea Marinettija. Bilo je divno gledati iz čega su ovi veterani koji postoje još od 80.-te sposobni iščupati smislen zvuk.

Sun Kil Moon – 04. 08. 2015., SuperUho Festival, Tvrđava Sv. Mihovila, Šibenik

Mark Kozelek, frontmen Sun Kil Moona ne voli da ljudi ćaskaju za vrijeme njegovih svirki, fotografiranje mu ide na jetra, mizantropiju jede uz prvu jutarnju kavu, što se zapravo nikako ne bi dalo zaključiti iz njegovih oporih, nježnih pjesama o svakodnevici. Za sam kraj koncerta u Šibeniku odsvirao je “Caroline” i u nju ukomponirao nekoliko rečenica o tome kako se osjeća trenutno, u “nekom tamo” Šibeniku za kojeg nema blagog pojma gdje je, ali mu je lijepo jer je tu neki ocean, tvrđava, i svirao bi još da nije tog nekog čudnog njemačkog benda, i čeka ga nastavak turneje i neki jebeni gradovi i ništa mu od toga nije po volji, jer bi on svirao cijelu noć divnoj publici.

King Khan & The Shrines – 03. 08. 2015., SuperUho Festival, Tvrđava Sv. Mihovila, Šibenik

King Khan se oslobodio iz svoje šljašteće, elvisovski kičaste opravice i pretvorio u superheroja s plaštom u zlatnim gaćama, puštajući impozantan trbuh da vijori na šibenskom vjetru uz sveopće odobravanje već dobrano ispunjene tvrđave Sv. Mihovila. Kombinacija perjanice, plašta i neupitne Khanove karizme i energije his Sensational Shrines neodoljivo je podsjećala na legendarni Parliament Funkadelic.
of Montreal na SuperUhu (Foto: Tomislav Sporiš)

of Montreal na SuperUhu (Foto: Tomislav Sporiš)

of Montreal – 05. 08. 2015., SuperUho Festival, Tvrđava S. Mihovila, Šibenik

U dva sata odličnog i izrazito energičnog koncerta prošetali su kroz vlastiti opus i kroz sve moguće muzičke žanrove, po čijem je kolažnom miješanju čuven Kevin Barnes, lider benda, poznat po svojoj visokoj rodnoj osvještenosti kao i smislu za scensku estetiku, podigli ljude sa sjedalica i žestoko rasplesali oduševljenu festivalsku publiku i nakon ovacija vratili se na bis na kojem su odsvirali još dvije stvari, i zatvorili koncert svojim ultimativnim remek djelcem, ljubavnom epopejom “The Past is Grotesque Animal”, ganuvši time mnogu dušu u publici.

Thurston Moore Band – 02. 06. 2015., Močvara, Zagreb

Bio je to koncert s kojeg se čovjek unatoč nedostatku kisika nije mogao natjerati da ode na zahod, ili po piće na šank da ne propusti nešto od atmosfere. Toliko noisea i distorziranih improvizacija isprepletenih s melodičnim velvetovskim rokenrolom dugo se nije moglo čuti uživo u Zagrebu, zapravo od nastupa samog Sonic Youtha na INmusicu prošlog desetljeća.

My Baby – 29. 11. 2015., Tvornica kulture, Zagreb

Doći po prvi put, biti uglavnom nepoznat, svirati dva sata jer te publika ne pušta s pozornice i to još u nedjelju kad obično svatko gleda šmugnuti što prije iz večernjeg izlaska zbog ‘groznice ponedjeljka ujutro’ može se smatrati koncertnim trijumfom. Amsterdamski bend My Baby upravo je to napravio. Oni su paklena fuzija ritma, gitarskog slide swampa, izvrsnog vokala pjevačice i multiinstrumentalistice Cato van Dyck s mnoštvom ekplozivnih ‘dizalica’ koje ne dozvoljavaju tijelu odmor. My Baby nije bend. To je zarazna bolest. Inficirat ćete se na prvi dodir. I uživati u tome. Riječima se taj osjećaj teško može obilkovati. Uostalom, kao i skoro sve što je novo i donosi jedan drugačiji rakurs i svježu ideju. Jest da se mi ljudi lako priviknemo na sve, ali u ovom trenutku My Baby je fantastičan uspon prema nečem novom.
Mark Lanegan u Laubi (Foto: Tomislav Sporiš)

Mark Lanegan u Laubi (Foto: Tomislav Sporiš)

Mark Lanegan – 27. 02. 2015., Galerija Lauba, Zagreb

Mark Lanegan bio je impresioniran. Dvije tisuće ljudi na zagrebačkom koncertu malo je tko očekivao. On najmanje. Međutim, prava vijest glasila bi: Mark Lanegan REKAO je da je impresioniran. Nekadašnjem pjevaču mitskih Screaming Treesa trebalo je četiri zagrebačka nastupa da konačno kaže nešto izvan okvira pjesme. Dakle, impresioniran itekako. Koliko god bio iznenađen i razdragan, nije izgubio ništa od svoje hladnokrvnosti. Balansirajući između ogoljenog, gotovo kantautorskog pristupa i punokrvnog bendovskog žara. Nudio je najbolje od onog što ima i jedino što zna – usporene, magične i nimalo osvijetljene glazbene i pjesničke slike, prelivene hrapavim baritonom, koji je ekpresivan točno onoliko koliko njegov scenski nastup nije. Hladan kao špricer i dubok poput Marijanske brazde, pionir i otpadnik zadnje velike rock scene, one u Seattleu, autoritaran je i suveren vladar pozornice, bez nekog prevelikog truda. Jednostavno ne zna drugačije.

Two Gallants – 05. 11. 2015., Močvara, Zagreb

Nakon što su Jack i Meg te Dan i Patrick početkom dvijetisućitih pokazali koliko dobro uz dovoljno talenta i vizije mogu zvučati blues rock dvojci koje čine bubnjar i gitarist, mnogi su odlučili pokušati priključiti se tom trendu, ali rijetkima je uspjelo u mjeri koju su postigli Two Gallants, momci iz okolice San Francisca koji zajedno muziciraju od rane mladosti. Šaroliku raskoš pravaca zvuka u koji zadiru uživo su prezentirali u Močvari i oduševili.

Ennio Morricone – 11. 04. 2015., Arena, Zagreb

Svi koji smo imali prilike krajem davne 1999. gledati nastup Lala Schiffrina u Lisinskom zasigurno smo od tada maštali kako bib bilo čuti maestra Ennia Morriconea kako izvodi svoju magiju uživo. Maestro je napunio 86 u studenom kada je objavljeno da će nam se želja napokon ispuniti i to u prostoru zagrebačke Arene i pripremljen je teren za spektakl par excellence, u svakom slučaju koncert koji se ima priliku vidjeti tek jednom u životu. Orkestar od dvjesta članova, od čega je polovica otpadala na moćan zbor. Izvrstan koncert pred, na našu sramotu, polupraznom Arenom.
David Gilmour (Foto: Zoran Stajčić)

David Gilmour u Puli (Foto: Zoran Stajčić)

David Gilmour – 12. 09. 2015., Arena, Pula

Arena je bila popunjenja do posljednjeg mjesta, a zanimljivo je da su se stolci za parter gledališta dovezli iz Italije i da su bili nešto uži od uobičajnih koji se koriste za sjedeće prilike u amfiteatru. Prvi redovi su bili doslovce na pola metra od pozornice. Ulaznice na crno su se ispred Arene prodavale po vrtoglavim cijenama, a svi domaći Puležani koji se prije ljeta nisu snašli u dva dana kad je najavljen koncert i kad su planule ulaznice, okupirali su ulice u okolini najljepšeg hrvatskog gledališta na otvorenom i uživali u kristalno čistom zvuku Davida Gilmoura i njegovog pratećeg benda. Nije to bio „samo“ koncert vremešnog Davida Gilmoura, već otvaranje vremenskog portala unutar kojeg su mnogi još jednom izvrtjeli i svoje živote, a oni mlađi dobili input nasljeđa vremena „kad su dinosauri hodali Zemljom“.

Al Di Meola – 21. 05. 2015., KD Vatroslav Lisinski, Zagreb

Usred kokošinjca u koji se pretvorila koncertna poonuda koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, a koja na negodovanje purista uključuje nastupe estradnih ispraznica od Borisa Novkovića do Nivez Celzijus, našao se termin i za jednog velikana jazz fusion glazbe, Ala Di Meolu koji je dao svoj hommage glazbi Beatlesa. Al Di Meola u pratnji dvojice izvrsnih glazbenika punoj je dvorani Lisinskog uljepšao večer u kišni četvrtak ovoga puta fuzijom jazza, klasike i popa. Ponekad je potreban takav vizionar da nam otkrije svu genijalnost koja leži u pjesmama Beatlesa, koja je skrivena od pogleda, ali zbog koje su te pjesme toliko voljene i samim time postale bezvremenske.

Sleepyheads i Mark Mrakovčić – 01. 10. 2015., Tvornica kulture, Zagreb

Sleepyheads su u jednosatnoj veselici promovirali svoj odličan debitantski album “The Swirling Thoughts of…” Mali je pogon Tvornice u tom trenutku bio već dupkom ispunjen fanovima i znatiželjnicima koji su došli provjeriti kako ova vinkovačko-vukovarska četvorka zvuči uživo. A zvuče fantastično, usvirani su, sinergični i moćni jednako kao na studijskoj snimci. Mark Mrakovčić, znan kao producent mnogih uspješnih recentnih bendova i kantautora nezavisne scene (Mašinko, ESC Life, Nina Romić, Irena Žilić i dr.), u Tvornici pokazao u jednom potpuno drugačijem svjetlu. Tročlani bend, sastavljen od Marka na gitari i vokalu, klavijaturista Iveka i bubnjara, inače Markovog brata, sinoć je u žestokoj polusatnoj izvedbi publici pružio nevjerovatnu poslasticu eklektičnog i električnog sadržaja. Toliko energične zaigranosti, ludosti i hrabrosti primijetila sam dosad samo kod ranog Becka i of Montreala, a na domaćoj sceni do jučerašnjeg nastupa Markovog benda još nikad dosad, bez pretjerivanja.

Vlasta Popić – 14. 05. 2015., Vintage Industrial Bar, Zagreb

u Vintageu je te večeri sve bilo na mjestu. „Tržište“ je proradilo, nije bilo dvojbe da se negativno može odgovoriti na pitanje „Ako nisam dobra“, Vlasta je bila odlično raspoložena, eksplozivna i ubitačno precizna, „Očnjaci“ su trgali meso i koncert je doslovce proletio. Toliko nestvarno da je na kraju čudno zvučalo pitanje pjevača i gitarista Ivana Ščapeca „Koliko nam je još vremena ostalo?“ Bis je bio neminovan i on je bio rezerviran za finalnu vratolomiju, nakon koje se samo može kleknuti i duboko nakloniti Vlasti Popić. Naime bubnjarka Tena Rak i basist Dimitrij Petrović (koji je došao na mjesto prijašnjeg basiste Dražena Hižaka na albumu „Kvadrat“) zamijenili su instrumente nakon čega se više nije znalo je li nakon izvrsnog koncerta ona njemu pokazivala kako se bas treba svirati, ili on njoj kako treba ožežati po bubnjevima u Vlasti Popić. Nažalost, Vlasta Popić se raspala nekoliko mjeseci nakon toga.
Laibach na krovu MSu-a (Foto: Izidor Tačković) Laibach na krovu MSu-a (Foto: Izidor Tačković)

Laibach na krovu MSU-a (Foto: Izidor Tačković)

Laibach – 11. 07. 2015., Krov MSU, Zagreb

Prije odlaska u Sjevernu Koreju, Laibach je još jednom svratio u Zagreb. Headlineri prošlogodišnjeg Ljeta u MSU priredili su pravi audio-vizualni spektakl savršenim zvukom te upačatljivim svjetlosnim efektima i video projekcijom na jednom od koncerata po kojima ćemo svakako pamtiti ovo ljeto u Zagrebu. U odnosu na prošlogodišnji koncert u Tvornici koji je uglavnom bio prezentacija posljednjeg albuma “Spectre”, koncept je prilično izmijenjen, a nastup je otvoren Griegovom nordijskom sagom “Olav Trygvason” koja je stvorila mitološki uzvišen ambijent nakon kojega je napadom industrijalne buke mjesto prepušteno mučnom soundtracku genocida u “Smrt za smrt”. Glazbeno i umjetnički ovim zvukovima ratne noćne more postignut je vrhunac nastupa, a Laibach prezentirao potpunu stravu i užas represivnog totalitarizma s čijom ikonografijom oduvijek koketira u službi Kunsta više nego bilo kakve ideologije.

Sheer Mag – 14. 12. 2015., Močvara, Zagreb

Sheer Mag su gotovo nepoznati; dva singla i EP iza sebe. Izgledaju kao white trash društvo koje je opljačkalo posljednji dućan glazbene opreme u Philadelphiji, gradu koji je poput Detroita postao sinonim za urbanu sredinu koja je postala razrušeni geto, iako tamo nije pala niti jedna granata, ali im se dogodila kataklizma kapitalizma. Tehnički gledano Sheer Mag su najgori strani demo bend koji je kročio u Močvaru. Što se pak tiče dojma, djelovali su kao nova generacija spasitelja američkog rocka. Kad je taj pošemereni sklop zaživio na pozornici magija se razlila Močvarom. Vrištala je Tina Halladay kako ona nije ničija cura i pozivala na ustanak dok je bend iza nje u transu proživljavao svaki takt i svaki rif. Sheer Mag su u isto vrijeme i punk i hard rock, prokleto prljavi u zvuku i prokleto moćni u oživljavanju te magnetne zvijeri koja se zove rock. Dozbalboga stilski prepotopni, ali opet tako svježi i jedinstveni. Istinska rock banda koja za promjenu gruva i poziva na gibanje svojom bazičnošću. Vjesnici jednog novog vremena.

Kandžija i Gole Žene – 29. 04. 2015., Vintage Industrial Bar, Zagreb

Stjepko Galović aka Kandžija, njegov side kick Toxara i prateći bend Gole žene sigurno spadaju među najbolja koncertna iskustva koja vame se mogu dogoditi u ovom trenutku na domaćoj sceni. Dokaz tome bio je nastup u srijedu u punom Vintage Industrial Baru. Nizale su se inteligentne rime protkane finim cinizmom koje nepogrešivo ismijavaju i kritiziraju domaći mentalitet dok je glazba nepogrešivo u stopu pratila cijelu tu nit stilski se prilagođavajući u najširem mogućem spektru, drum&bass je susretao lakoglazbene note, funk i R&B su se rastezali do Rage Against The Machine.

Rambo Amadeus & Two Winnetous – 18. 07. 2015., OFF Festival, Šibenik

Nitko nije sasvim siguran što se te večeri dogodilo na OFF festivalu i koji je to točno trenutak kada se situacija počela otimati kontroli. Je li se pomak u svijesti dogodio još u kombiju na pakleno vrućem 12-satnom putovanju iz Despotovca do Šibenika? Ili je plan smišljen na brzinskom ručku u „Marendi“? Ili za vrijeme tonske probe koju je Antonije Pušić a.k.a. Rambo Amadeus pod svaku cijenu htio preskočiti zbog umora, a organizatori su inzistirali? Ili je sve krenulo u neočekivanom smjeru kada je Rambo, sjedeći u razredu za Tehnički odgoj OŠ Fausta Vrančića, shvatio da su elektrode iz nekadašnjeg šibenskog TEF-a korištene za varenje u Fabrici automobila Priboj, njegovom omiljenom proizvođaču „FAP mašine“? Prvih sat i nešto koncerta bilo je u jazz ugođaju, razdoblje koje je Rambo nazvao „tehničkom izvedbom“. Onih drugih sat i pol (da, koncert je trajao gotovo tri sata!), prešlo se na „umjetnički dojam“, na suludi medley probranih hitova, od „Amerike i Engleske“, „FAP mašine“, „Čobane, vrati se“ do „Mačo Dalmatino“, „Karakter“ i „Jedno te isto“. „Nisu stigle elektrode!“, na brzinu smišljeni refren, odmah je te večeri postao hit na društvenim mrežama.
Rambo na OFF-u (Foto: Regina Koštan)

Rambo na OFF-u (Foto: Regina Koštan)

Giant Sand- 30. 11. 2015., Močvara, Zagreb

Gelb je ovom turnejom po Europi tobože došao promovirati svoj najnoviji album “Heartbreak Pass”, a zapravo se došao osobno oprostiti s europskom publikom na posljednjoj, kako je najavio, turneji Giant Sanda. Taj prekid karijere jednog tako plodnog autora, kojim je tijekom koncerta neprestano zveckao, zvučalo je potpuno nestvarno i gotovo poput neslane šale, posebno nakon svega što je u nastupu priredio zagrebačkoj publici. Nakon ovakvih nevjerovatnih glazbenih poslastica, tako tužno rijetkih, sve te kombinacije riječi koje streme opisati proživljenu atmosferu zvuče tako otužno siromašne, nedostojne i blesave, i zapravo nitko tko je sinoć propustio doživjeti ovaj biser ne može shvatiti razmjere ushita kojim je Gelb i njegova karizma, pa još u kombinaciji s genijalnim muzičarima, ošamario kompletnu močvarnu publiku.

Rudimental – 23. 06. 2015., INmusic, Jarun, Zagreb

Rudimetal su najbolji live act – to nije zaključak staloženog mozga, već promrzlog i umornog tijela – a to ima posebnu težinu. Ako ne navučeš kabanicu i ne obuješ čizme ili gojzerice bar jedan dan, onda se ne računa da si bio na INmusicu. Kiša i blato su neizbježni. Jedino pitanje je kojeg dana će se dogoditi. No ipak, do sada se još nije dogodilo da kiša nije prestajala cijelo popodne i cijelu noć. Previše vlage da bi ostali suhi, što god napravili. Rudimental je napravio ono što se obično zove ‘spašavanjem večeri’. Bili su deux ex machina. Udahnuli su najbolji mogući plesni optimizam, a mi ‘mokri zombiji’ smo plesali refleksno k’o partizani nakon Igmanskog marša. Tijela su podsvjesno skakala na “Waiting All Night” u nadi da će mozgovi njihovih vlasnika razumijeti riječi da ‘čekaju cijelu noć da im netko kaže da ih treba i voli’. Bio je to veći trijumf od onog već sad legendarnog koncerta Metallice u žitkom blatu Hipodroma.

Jello Biafra and Guantanamo School of Medicine – 28. 08. 2015., Vintage Industrial Bar, Zagreb

Politički koncept koncerta po kojem je Jello oduvijek čuven, uvijek započinje njegovim skidanjem obavezne košulje ispod koje se skriva majica s nekom porukom, a poruka koju je sinoćnjom majicom pokušao iskomunicirati publici glasila je ‘Fuck Austerity’. Čitav je koncert bio posvećen tom globalnom problemu pa je, između politički angažiranih tekstova pjesama umotanih u žestoki hardcore od kojeg je znoj tekao u potocima, Biafra držao i obavezne političke tirade u kojima nam je, kao da toga itekako nismo svjesni, objašnjavao da živimo u novom feudalizmu, da nije religija tolika droga koliko je to danas postao novac, da smo globalno sjebani pohlepom onih 1 posto koji su ovisni o profitu, da su svi problemi koji muče suvremeni svijet zbog korupcije osuđeni na to da ostanu neriješeni i da je vrijeme da se bankarskom lobiju i njegovoj globalnoj hegemoniji konačno stane na kraj.

 

Tags:

VEZANE VIJESTI