„Sve ću da dam samo da zaigram – pjevao je nekoć Željko Bebek, a sada, kao da ih vodi ista pjesma, SDP-ova vlada pokušava sve kako bi ostala na vlasti.“ Tako je uoči priključivanja Mostu nezavisnih lista s kritičkom ironijom govorio o Milanovićevoj vladi koja frizira podatke, uljepšava stvarnost, samo da ostane na vlasti, prof.Ivan Lovrinović (56), da bi nekoliko mjeseci poslije i sam pao na stihove iste Bebekove pjesme. Sve ću da dam samo da (u vladi ) zaigram, fućka li ga i fućka Lovrinović, prijeteći i unoseći nemir među ionako sve nestabilniju „mostašku“ konstrukciju. Ekonomski strateg metkovske stranke i pridruženih joj nezavisnih lista, želi navodno u tim „mandatara bez portfelja“ Tihomira Oreškovića (taj ni o čemu ne odlučuje!) pod svaku cijenu. Ne vidi nijednog pametnog razloga zašto bi ekskluzivno Božo Petrov imao placet na izvršnu vlast, a svi ostali “mostaški” zastupnici šutke sjedili u parlamentu dok im Božo ne kaže drugačije. E, to s Lovrinovićem neće moći…
Je li Ivan Lovrinović glavni problem Most-a i najozbiljniji remetilački faktor njihovih pregovora s HDZ-om i satelitima? Ekonomski strateg i zastupnik „platforme nezavisnih“, sine qua non Mosta čiji je program definirao i reformske zahtjeve formulirao, faktor serioznosti ad hoc skupine lokalnih malomišćanskih „upravitelja“, očigledno želi i osobno kapitalizirati izborni uspjeh političke opcije kojoj se stavio na dispoziciju. U svojim zrelim, potentnim godinama, naumio je , kažu, odigrati životnu partiju, na sve ili ništa. Ili će biti član buduće vlade ili ga u Mostu neće biti! Za Lovrinovića nije opcija sjediti u saborskim klupama i jamrati na vlast, a još manje joj služiti kao poslušni, kooperativni i neznačajni klimoglav. Njegovim ambicijama, koje nisu novijeg datuma, ovog puta štošta ide na ruku. Sada mu je neočekivanu šansu zgrabiti i ne ispuštati iz ruku dok se ne pokaže je li „pobjednik ili pokojnik“.
“Prof. Baltazar” s kunom “na prstenac”…
Ambiciozni profesor, bivši dekan zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, poprilično kontroverznih ekonomskih ideja, puca na mjesto potpredsjednika u Oreškovićevoj (čitaj HDZ-ovoj) „reformskoj vladi stručnjaka“. Doduše, i nije osobita stvar biti potpredsjednik tima s inflacijom potpredsjednika, ali s te pozicije Lovrinović ima priliku makar pokušati implementirati neke od svojih (dvojbenih) ekonomsko-financijskih zamisli koje bi, kako već neko vrijeme uvjerava hrvatski publicum, pokrenule i promijenile Hrvatsku. S udrugom koju je svojedobno pod tim motom osnovao imao je tek mogućnost kritičkog i retoričkog opserviranja modela koji su bili na djelu, no ne i instrumente kojima bi nametnuo i osigurao pragmatičnu provjeru vlastitih teorija.
Nekadašnji dekan, danas redoviti profesor, Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, žestoki kritičar aktualne monetarne politike i zagovornik fleksibilnog tečaja kune, rođen je 1960. u travničkoj općini Guča Gora. Diplomirao je na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu gdje je 1995. obranio i doktorsku disertaciju, a od 2006. je u statusu redovitog profesora na Katedri za financije EFZ-a. Autor je većeg broja stručnih i znanstvenih radova.
Svojedobno je bio i „prstenovan“, htjedoh reći vodio je udrugu BiH Hrvata nazvanu „Prsten“, osnovanu s ciljem ukazivanja na neadekvatnu brigu hrvatskog establishmenta za sudbinu Hrvata u susjednoj BiH. Što ga čini dodatno podobnim za ovu Vladu… Njegov Prsten nije imao osobite, čudotvorne učinke unatoč činjenici da je sasvim dobrovoljno krasio i neke bogataške, tajkunske prste, poput Antunovićevih, Zubakovih, Pipunićevih itd. Pa se prof. Lovrinović zdušno angažirao na ispravljanju jedne druge nepravde, učinjene građanima koji su svojedobno podigli kredite u švicarskim francima, i udruzi Franak davao besplatne savjete. No, ni to nije sve. Osnovao je udrugu s pretencioznim programom i imenom – „Pokrenimo Hrvatsku“. Doduše, udruga nije uspjela u tom zahtjevnom, upravo revolucionarnom zahvatu, ali Lovrinović u ideju i dalje vjeruje, a osobito u vlastite sposobnosti, naročito uspije li u Vladi – zaigrati.
Često je zbog svoje kontroverzne monetarne politike bio izložen žestokim kritikama, napose zato što u zemljama EU nije dozvoljeno da državu financira središnja bankarska institucija za što se zalagao, a što u osnovi implicira štampanje novca i vodi u opasnu inflaciju. Upravo zbog takvih Lovrinovićevih stajališta neki su ekonomisti upozoravali na potencijalnu opasnost od ulaska Most-ova gospodarskog „gurua“ u vladu i njegova pokušaja da s ministarske pozicije zahtijeva od HNB-a nemoguće – da financira državu i gospodarstvo – usprkos zabrani za članice EU. Ali, Lovrinović ne samo da je zagovarao HNB-ov „intevencionizam“, odnosno subvencioniranje domaće ekonomije novcem središnje banke unatoč opasnosti od hiperinflacije, nego je pretendirao sa stranačke pozicije zahtijevati i odstrel za nepoćudnog guvernera HNB-a Borisa Vujčića. Navodno je imao osobne ambicije zasjesti u tu fotelju, a da pritom nije vodio računa kako bi takva, politička smjena guvernera, bez promjene Zakona o HNB-u (ali i s njom), dovela u pitanje neovisnost centralne banke i kompromitirala Hrvatsku pred Europskom komisijom. Što vjerojatno ne bi prošlo bez sankcija.
“Nismo izabrani da sjedimo u Saboru…”
Prof. Lovrinović je, navodno, bio i „točka preokreta“ u Mostu kad je riječ o konzumiranju izbornog rezultata ove platforme koja se početno deklarirala tek kao korektivni faktor iz zastupničkih klupa. Doduše, taj je stav posljedica skromnih očekivanja „mostaša“ koji su se nadali osvojiti nekoliko saborskih mandata i djelovati oporbeno, kroz parlament. Na novu situaciju, najpoželjnije postizborne udavače, nisu se uspjeli brzo prešaltati, pa su predugo vrludali između minimalističkog stava o isključivom zastupničkom angažmanu u parlamentu i maksimalističke pretenzije da upravo Most dade mandatara. Lovrinović je odmah rekao: „Nisam siguran da smo izabrani zbog toga da sjedimo u Saboru i da se ne miješamo“.
Smatrao je da treba razgovarati s obje političke opcije i preuzeti odgovornost u izvršnoj vlasti. Ali je i priprijetio: Ako oni misle da se reforme koje želimo mogu raditi s njihovim ljudima, onda se varaju!
Tvrdi se da je diskvalifikacija Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka kao mogućih mandatara također njegova zasluga, a konzekventno tomu i instaliranje nestranačkog stručnjaka na tu funkciju. Doduše, Tihomir Orešković je HDZ-ova akvizicija, za koju je prostor otvoren tijekom pregovora i pristajanja Mosta na nužni kompromis. Naime, „nezavisna platforma s metkovskim ključem“, aspirirala je na mjesto premijera, gdje je, razumije se, vidjela Božu Petrova. Alternativa tomu je bio nestranački mandatar – stručnjak. HDZ ga je našao u Timu Oreškoviću. A Most će, post festum, revidirati svoja ranija stajališta i neambicioznost zahtjevom za čak dva potpredsjednička mjesta u Vladi i šest ministarstava… Toliko o prezrenom foteljaštvu i uhljebništvu kojim su etiketirali sve oko sebe najavljujući temeljitu akciju „dezinsekcije i deratizacije“ politike.
Naslada poniženjem (bahatih) partnera u vlasti
Kritičke opaske javnosti kako su pričali jedno, a već sada čine nešto drugo, Lovrinović je pravdao tvrdnjom kako nikada u Mostu nisu rekli da ne žele sudjelovati u Vladi. – Tražili smo reforme i zamislite kako bi bilo da tražimo da ih provode neki drugi koji nemaju snažnog motiva, želje i volje da to promijene. Rekli smo – objašnjavao je Mostova krivudanja Lovrinović – da to mogu biti stranke, ali i stručnjaci, no, ne po kriteriju lojalnosti i poslušnosti kao što je to bio slučaj ranije. Mi želimo riješiti nezaposlenost i razdužiti zemlju, ali ne na brzaka kako to žele neke interesne skupine i stranke- branio se pred kritičarima. Ali, ako to ne ide, Most ne bježi od novih izbora – redovito je isticao, kao i ostali Most-ovi reprezentativci. I dakako, ponovo bi u tu utakmicu ušao s ekipom Mosta, čiju odabranu 15-oricu, nota bene, nije znao javno poimenice ni nabrojiti. Što govori dovoljno o tom sveprisutnom „mostaškom“ duhu zajedništva na kojeg se stalno pozivaju…
Tijekom tripartitnih pregovora s nekom vrstom naslade i cinizma opisivao je medijima atmosferu u kojoj se napetost mogla rezati nožem, a u pogledima Milanovića i Karamarka vidio „mješavinu bijesa, neke tuge, nelagode i kiselih osmijeha“, govorio je pomalo zlurado.
– Zasigurno su se pitali što tu rade, je li istina da moraju biti upravo tu pred tolikim kamerama. Najradije bi oni jedni drugima, a i nama, sasuli u face sve što misle ili se bahatili, ali ne mogu jer je prijenos uživo- pričao je gotovo uživajući u nemoći i poniženosti potencijalnih partnera. A onda, sasvim mirno i zadovoljno s tim istima kojima se podsmjehivao i javno i tajno, nastavio dogovarati reformsku i kadrovsku politiku nove vlade. Doduše, samo s jednima ( HDZ-om), ali ni njih u svojim slikovitim opservacijama nije častio komplimentima…
Eksperiment u nacionalnom političkom laboratoriju
Precizno je izračunao da Most-u , s potporom od 13 posto biračkog tijela, u Vladi pripada jedna trećina resora. Ako istom matematikom kani revitalizirati državne financije, pa mi smo već apsolutno zdravi!
Iskreno, malo komu u ovoj zemlji nije Mosta već za sva vremena dosta! Već treći mjesec prenemažu se, najprije oko reformi kao svoga prvorazrednog, ultimativnog uvjeta za bilo kakav razgovor, a onda oko formiranja nove vlade na čije ključne pozicije čas uopće ne aspiriraju, jer oni nisu ni uhljebi ni foteljaši, a čas ih imperativno, decidirano i egzaktno išću ucjenjujući odabrane koalicijske partnere novim izborima. Za pravo reći, nekima u toj skupini mahom neiskusnih, vjerojatno poštenih ali novom izazovu posve nedoraslih ljudi , trebalo bi reći: „Pođite kući leći, trebaju vam pelene, žute i zelene…“A nekima od njih otvoreno poručiti: Ma koga vi u zdrav mozak mjesecima..?
Lovrinovićeva je briga kako ući u Vladu i napokon testirati svoje kontroverzne ekonomske ideje. Ne uspije li, ostaje do mirovine sjediti na fakultetu. Kako dosadno… Most-ova je noćna mora kako preživjeti do izbora i ne izgubiti sav kredibilitet i vjerodostojnost. A naša, nacionalna paranoja, je što će biti ako taj dosad neviđeni eksperiment, egzemplarne dvoličnosti i licemjerja (Petrovljevo društvo glumit će poziciju i opoziciju), s mandatarom – „stručnjakom bez portfelja“, ekspodira i raznese hrvatski politički laboratorij. Što li nas tek tada čeka…
