Neovisni novinarski portal
28.10.2020.
LJUDI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/”Grupni portret s damom”: Kvadrofonija “kolektivnih predsjednika”

Portret tjedna/”Grupni portret s damom”:
Kvadrofonija “kolektivnih predsjednika”

Karamarko-Kolinda-Orešković-PetrovJesmo li na pragu konstituiranje nove Vlade koja bi mogla funkcionirati kao „grupni portret s damom“, neka vrst Petrovljeve deklarirane tripartitne preferencije koja se svela na dualnu vladu HDZ-a i Mosta, nadopunjenu ekspertnim mandatarom i njegovim možebitnim menadžerima? A da ne pomislite kako smo se tek zbog retoričke figure u egidi poslužili imenom kultne knjige Heinricha Bolla (i filma Aleksandra Petrovića s Romy Schneider u naslovnoj roli), u tom grupnom portretu s razlogom ima mjesta i za našu damu, hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović koja pobjedonosnom sinergijom HDZ-a i partnera „mješovite namjene“, dobija posebnu ulogu na hrvatskoj političkoj pozornici, znatno iznad razine i relevantnosti koju joj je Ustav predvidio.

Kako stvari stoje u narednih nekoliko godinama (teško je reći koliko) umjesto poslanice premijera i predsjednice države, imat ćemo kvadrofoniju. Koncentriranu u porukama premijera Tihomira Oreškovića, njegovih zamjenika i potpredsjednika Tomislava Karamarka i Bože Petrova, do dame s Pantovčaka, Kolinde Grabar Kitarović. Kod toliko dobrih želja onih koji nas vode, pa zar nam može biti loše?

Domoljubne žrtve

Šalu na stranu, ali ova serija novogodišnjih četitara koji su se smjenjivali jedan za drugim u osvit Novog ljeta, nekako me podsjetila na vrijeme jugoslavenskog „kolektivnog predsjednika“, kad je državom upravljalo Predsjedništvo, a kao predsjednik svake godine figurirao njegov drugi član. Mogli bi tako i ovi naši iz vladinog trolista, pa bi prvu godinu fiktivni predsjednik bio Orešković koji bi se nadahnuto osmjehivao naciji darivajući je s pregrštom obećanja. Drugu godinu palicu bi preuzeo Karamarko, ipak je on vladina „siva esencija“, a treću Petrov, kao potpredsjednik Vlade. Onu zadnju, mogli bi prepustiti Kolindi Grabar Kitarović u znak zahvalnosti za sve usluge koje im je već učinila i tek će činiti. Ta bivša NATO-dama, poput svoga kolege s kanadskom putovnicom i hrvatskom funkcijom, iz čistog, nepatvorenog domoljublja, odrekla se višestruko bolje plaćene pozicije u NATO-savezu da bi bila predsjednica hrvatske države u njezinim prijelomnim vremenima. Baš kao i Tim Orešković, koji se vratio u Domovinu za desetorostruko manju plaću, a to se čini samo iz zavičajnih pobuda, koje su kod ovog stručnjaka par excellence, osobito za farmaceutsku ekstra-dobit, apsolutno neupitne.
Iz te činjenice, da sada imamo već dvoje političkih dužnosnika koji se žrtvuju za Domovinu, zloguki jezici izvode tezu o međunarodnoj zavjeri i svojevrsnoj kolonizaciji Hrvatske. Kažu, dosad su nam svjetske sile, točnije rečeno, međunarodni kapital, diktirali što moramo raditi, a sada i tko će (njihovu ) politiku provoditi. I poslali na privremeni rad u Hrvatsku Kolindu i Tima. Ljude za specijalne zadaće. Baš kako ( nama ) i treba…

Raspodjela fotelja ili odgovornosti ?

Kako bilo, Vlada se od ponedjeljka počinje strukturirati. Karamarko i Petrov nastavljaju pregovore o distribuciji resora, da ne kažemo fotelja u izvršnoj vlasti, čega se metkovski „politički dobrotvor“ grozio i s indignacijom odbijao i primisao kako bi mogao sudjelovati u tom prizemnom „uhljebničkom biznisu“. Njegov je naum bio okupiti svehrvatske snage u zajedničku tripartitnu, reformsku vladu koja će odluke donositi konsenzusom. Odgovorno. „Sveto trojstvo“ Bože Petrova nije ostvareno, tek dubl Domoljubne koalicije i Mosta, a u međuvremenu ambicije i apetiti metkovskog gradonačelnika „ u ostavci“ znakovito su multiplicirani. Napose nakon što je, makar jedan od deklariranih ciljeva uspio ostvariti. Tvrdio je, više stvarajući vlastiti politički alibi za eventualni „proces utvrđivanja krivnje“, da ni Tomislav Karamarko ni Zoran Milanović u budućoj vladi ne mogu i neće biti premijeri,  da mandatar mora biti nestranačka, stručna osoba.
I za mandatara imamo nestranačkog Tihomira Oreškovića. Doduše, doveli su ga Tomislav Karamarko i HDZ , koji s njime pregovaraju zadnjih godinu, a od prije koji mjesec, kada su mu stan krenuli uređivati dekorateri i arhitekti interijera, vrlo intenzivno, uvjereni u pobjedu na izborima i preuzimanje vlasti. I bez Mosta… Petrov je taj transfer samo omogućio. I za račun toga, kao ključni igrač na centralnom terenu, s 10 posto zastupničkih mandata u Saboru ( 15 zastupnika Mosta od 151 ukupno), navodno, traži čak šest-sedam, od sadašnjih 20 ministarstava. Most-ov gospodarski strateg Ivan Lovrinović, kojemu su uža specijalnost financije, matematičkom je preciznošću izračunao da ih, s obzirom na postotak osvojenih biračkih glasova pripada jedna trećina, ili 6,6 ministarskih mjesta. Vrlo egzaktno. I bez popusta…

S obzirom da je u predizbornoj euforiji nacionalne solidarnosti i skrbi za opće dobro, Petrov obećao racionalizaciju javne uprave, radikalne mjere štednje i smanjivanje neučinkovite , godinama umnožavane, državne administracije, pitanje je traži li Most 6-7 ministarstava prije ili poslije racionalnog restrukturiranja vlade. Što svakako nije isto…

Most traži represivni aparat “pod svoje”, HDZ-u ne vjeruje ?!

U međuvremenu, spekulira se kako bi Petrov za svoje, „mostaške“ akvizicije htio cijeli represivni aparat, od Ministarstva unutarnjih poslova, preko Ministarstva pravosuđa do obavještajne zajednice. Čime bi se „intavulao“ na HDZ-ovo područje, godinama brižljivo filtrirano, popunjavano, instruirano i preparirano za ovaj „veseli događaj“. Uostalom, vrh HDZ-a danas, od Karamarka preko Brkića do čelnika županijskih i gradskih odbora stranke, drže policijsko- obavještajni kadrovi. Iako je za mandata Zorana Milanovića taj resor, po običaju, „p(r)očišćen“, bilo je to tek površinsko, ne i dubinsko „pranje“. Pa su lojani pripadnici HDZ-ovskih snaga u sustavu, koje nije odnio val promjena, uvijek bili na raspolaganju Karamarku i družbi kad god je ustrebalo. A „zgodnih“ dokumenata koji znadu trenutno diskreditirati konkurenciju uvijek ima. Takva je priroda politike…
Zašto bi HDZ koji je u taj resor uložio toliko truda, sada benevolentno pristao na možebitni zahtjev Mosta da bude supervizor represivnog aparata? Nemaju puno izbora. Jer, bez Petrova nema Vlade, bez Vlade Karamarko je na ledu, HDZ ulazi u fazu dekonstrukcije i destabilizacije. Zato će ovaj „brak iz interesa“ biti na stalnoj kušnji, a ucjena glavno oružje Mosta. Koji, nota bene, tvrdi da nema nikakve koalicije s Karamarkovom „domoljubnom momčadi“, tek Sporazum o reformskoj suradnji koji će biti in continuo propitkivan i testiran. No, dobro, taj „prvi s lijeva na grupnom portretu“ (Petrov), ima svoje objašnjenje zašto baš represivni sustav želi „pod svoje“.
– Znamo kakve stvari su se ranije događale i zato Most traži potpunu kontrolu nad represivnim aparatom. On mora isključivo služiti u svrhu nacionalne sigurnosti, za suzbijanje korupcije i obračun s kriminalom, a ne za političke borbe , kao što je nekad bilo- elaboriraju svoje interese „na tržištu resora“ prvotimci Mosta. To je objašnjenje deficitarno po dvije osnove. Prvo, što to znači da Petrov želi instalirati svoje ljude u pravosuđe, policiju i tajne službe, ako smo jasno i glasno čuli i Karamarka i mandatara Oreškovića kako će u odabiru ministara premijerova biti- zadnja? Osim ako Kanađanin nije odlučio samo kooperativno potvrđivati što drugi odluče…
Mandatar Tihomir Orešković je stručnjak na području gospodarstva i financija, samosvjesna, odgovorna i koncilijantna osoba, spremna prihvatiti rizik, izjavio je Karamarko nedavno, naglasivši: Zadnju riječ o ministrima dat će mandatar Tihomir Orešković!
Zar zbilja? Ako je tako, demonstrira li Petrov pred javnošću svoju navodnu nepopustljivost u pregovorima s HDZ-om, pa „uzima“ upravo Karamarkov „leno“ kako bi pokazao da nema nikakvog popusta za Domoljubnu koaliciju, s kojom nije ni u kakvom programiranom „ tajnom ortačkom odnosu“? Ili, doista želi staviti pod nadzor najcrnje točke hrvatskog društva, iz kojih buja korov korupcije i kriminala godinama? Ako se o ovom potonjem radi, što to za HDZ znači? Da im njihov glavni partner u koaliciji ( ma kako je Petrov eufemistički nazivao) nimalo ne vjeruje, da ih drži suspektnima u odnosu na kriminal i korupciju, štoviše, njezinim potencijalnim izvorom?!

Karamarku uzde, Most-u kočija, Oreškoviću avantura…

Tko će u ovoj „višeslojnoj“ Vladi, navodnih stručnjaka, držati uzde? Premijer Tihomir Orešković ( 49 ), stručnjak s međunarodnom reputacijom i iskustvom, ali osoba bez izbornog legitimiteta i stranačke iskaznice ? Psihijatar Božo Petrov ( 36 ) koji je nakon samo dvije godine gradonačelnički mandat mijenjao za zastupnički ( i vjerojatno potpredsjednički u Vladi) zbog ultimativne pozicije njegova Mosta i činjenice da su conditio sine qua non Vlade? Tomislav Karamarko ( 56 ), povjesničar u politici s afinitetom prema polit-ezoteriji i „redarstvu“, koji uz 59 izvornih mandata Domoljubne koalicije u Saboru, ima i snažnu partijsku infrastrukturu, stranačku vojsku i logistiku, iskustvo ministra u vladi, umijeće političkog kombiniranja, insceniranja i „podzemnog prepariranja“ javnosti?
Ako se oslonimo samo na dosad viđeno iz ovog političkog saveza, mogli bismo brzo zaključiti kako je sudbina Vlade u rukama HDZ-ova prvaka. U protivnom, njegovoj je karijeri odzvonilo.

Most je bez zadrške i preispitivanja odluke, podržao kandidaturu Željka Reinera za predsjednika Sabora, mada i dalje narod uvjerava da nije ni u kakvoj koaliciji. A već u inauguracijskom govoru Reiner najavljuje preimenovanje Hrvatskog sabora u Hrvatski državni sabor , bez obzira na endehazijske konotacije i iznimno negativne političke implikacije, kao reformu svih reformi nove vlasti. Iako se s Mostom o tome nitko nije konzultirao, pa čak ih ni iz puke pristojnosti o tome informirao. Bitno je da Karamarko inicijativu apsolutno podupire… No, Petrov, lakonski na to odmahuje rukom jer za njega je to ” nevažno u kontekstu puno bitnijih reformi i poteza” koji čekaju „preporoditeljsku“ hrvatsku vladu. Hoće li isto odgovoriti i kad ga budu prozivali zbog obećane regionalizacije Hrvatske, odnosno novog teritorijalnog ustroja, koji je već „izgubio dah“, jer HDZ županije ne da ni pod koju cijenu zbog činjenice da je to tradicionalno prostor za zbrinjavanje stranačkih reprezentativaca na terenu?

Gdje je danas Lista Velog mista? Tamo gdje ide Most…?

Most, navodno, neće dati svoj blagoslov ni za one kandidate koji su pod istragom ili su protiv njih podignute optužnice, čime se eliminira eventualno ministarsko inauguriranje Josipe Rimac za koju su pred izbore bila otvorena sva vrata buduće HDZ-ove vlade. Ali, ne samo nju. Recimo da se Božidar Kalmeta zadovolji gradonačelničkim mandatom u svome Zadru, ali što će biti s Milijanom Vasom Brkićem, bi li njegovom promaknuću na kakvu relevantnu državnu poziciju smetala činjenica da je prepisao 70 posto diplomskog rada? Ili se to ne računa… Hoće li HDZ pristati na takav diktat s obzirom da bi se morao odreći mnogih svojih ključnih stranačkih akvizicija, ili će se Most kompromisno „otvoriti“ i preći preko takvih „trivijalnosti“. Kao što je spreman, reklo bi se, učiniti i kod reforme zdravstva po uzoru na tzv. kanadski model, preskup našem čovjeku, do mjere da bi domaća starčad naprasno ostala bez „dentijera“. Prisiljena jesti samo kašastu hranu. Ili odustati od bilo kakve… Kane li se pravdati tolerancijom i kompromisom kod regionalizacije države i produžavanje života brojnim, nefunkcionalnim županijama? Hoće li odustati od reforme javne uprave? Koja mora biti postupna, veli Karamarko, prestravljen da bi ga taj zahtjev „mostaša“ mogao stajati pobune u stranačkim redovima, jer gdje će, zaboga, ubuduće zbrinjavati vojsku svojih stranačkih “poslužitelja”. Ali reforme su najvažnije, samo što ne proplače Petrov. Pa makar bile i u tragovima…
Što nam, dakle, govori taj „grupni portret s damom“? Možda da smo na pragu jednog eksperimenta koji nije ono što se čini, baš kao što ni njegovi akteri nisu oni kakvim se predstavljaju. Hoće li Vlada i njezin nestranački, stručni premijer, izdržati do kraja mandata? Može li Petrov sačuvati potporu svojih pragmatičnih deputata neokrnjenu? Hoće li Pantovčak u tome odigrati svoje, i što ćemo dobiti na kraju, kad se svi punti zbroje?
Jedan most mogao bi se graditi, Pelješki, kojemu Orešković daje prioritet kao integrativnom faktoru hrvatske države, a drugi, onaj politički, mogao bi razgraditi ne samo svoju platformu, nego i svako povjerenje građana u nezavisne političke opcije. Nije metkovski Most prva iluzija o obećanom poštenju i iskrenosti u politici. Gdje je danas, recimo, Lista Velog mista? Sjeća li se tko uopće te skupine?

Tags: , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI