Neovisni novinarski portal
25.5.2019.
LJUDI
Velebit, autoportret s medvjedom (foto Hrvoje Polan)

Hrvoje Polan:
Nažalost, i u ratu i u miru igru vode političari koji ‘pumpaju stvarnost’, a nude samo strah (FOTO)

Velebit, autoportret s medvjedom (foto Hrvoje Polan)

Piše: Josip Antić

Velebit, autoportret s medvjedom (foto Hrvoje Polan)

Velebit, autoportret s medvjedom (foto Hrvoje Polan)

Ako dobra fotografija vrijedi više od tisuću riječi, zašto se o nekim fotografijama više priča nego li ih se gleda? To pitanje palo mi je na pamet kad sam prije neki dan u sam zalazak 2015. godine (dvadesete od Oluje) na Faceu vidio post fotoreportera Hrvoja Polana u kojem prijatelje obavještava kako mu je s vlastite Facebook stranice i bloga nestala (izbrisana) fotografija koju je snimio na dan oslobađanja Knina.
Na zbrisanoj fotki se se crno na bijelo vidi kako skupina ljudi (koju se kolokvijano naziva kokošarima rata) netom pristigla vlakom iz Splita pljačka kninsku robnu kuću. Tu fotografiju Hrvoje je objavio u Feralu i od tada je prate burne reakcije, zbog nje su mu tada prijetili smrću, zbog nje je nedavno bio oštro napadnut od kolege, a eto sad je nestala – najvjerojatnije jer je netko prijavio administratoru FB-a da je uvredljiva.
Ta fotografija i odnos prema njoj kao neka vrst metafore odnosa prema stvarnosti (vidjet će se, ne nužno samo hrvatskoj), bila je povod da se nakon dugo vremena nađem s Hrvojem.

Nepoželjne fotografije (Facebook)

Nepoželjne fotografije iz Knina (u prvom planu glava lutke u robnoj kući) (Facebook)

Nakon kratkotrajne zajedničke epizode u Republici (dnevniku koji jedva da je 2001. godine izdržao šest mjeseci izlaženja), profesionalni putovi su nam se razišli, a nastavak njegova kurikuluma sabijen u par rečenica zvuči ovako: nakon domaćih redakcija (Ferala, Hine i Republike) radio je za Reuters, a zadnjih desetak godina bio je zaposlen u agenciji France Presse. Kroz njegov objektiv, oko, želudac i dušu prošli su svi ratovi i socijalni sukobi na prostoru bivše Jugoslavije, ali i Albanije, Iraka, Gaze i Zapadne obale. Fotografije su mu više puta izlagane, a jedan rad uvršten je u kolekciju “100 najboljih slika dekade 1990-2000”, koja je izložena u Museum of Modern Art u New Yorku. Kao agencijski fotoreporter fotografirao je i mnoge druge političke i sportske događaje (Olimpijske igre, svjetska prvenstva, izbore…), u kojima mu glava nije bila u opasnosti, ako se deadline i stres ne računaju kao prijetnje po život.
Danas je slobodnjak, s jednim od najupečatljivijih fotografskih portafolia kad je posrijedi news i dokumentarna fotografija (o čemu svjedoči dio fotografija koje nam je za ovu prigodu ustupio). Istodobno Hrvoje nije samo precizan na okidaču fotoaparata; rekao bih da spada u sve rijeđe “fotiće” koji ne samo da su svjesni društvene važnosti slika koje posreduju u javnost nego budno paze da istina kojoj su svjedočili i poruka koju poslali ne bude izmanipulirana u službi neke od velikih riječi (nacija, religija, kapital, profit) s kojima se današnja središta moći, kao i ona iz prošlog stoljeća, loptaju preko ljudskih glava. Zahvaljujući modernoj tehnologiji Hrvoja sam dobio tamo gdje dimni signali modernog svijeta (čitaj, mailovi, smsovi) nešto teže prodiru: javio mi se silazeći s Velebita gdje provodi najveći dio vremena. Dan kasnije sjedili smo u zagrebačkom kafiću Maratonac i otrčali počasni krug za 2015. i još pokoju godinu što je za nama.
Velebit, noge i more (foto Hrvoje Polan)

Velebit, noge i more (foto Hrvoje Polan)

– Uhvatio si me na kratkom silasku s Velebita, vraćam se za koji dan u mir. Ovo blagdansko ludilo cijepljeno sa političkim silovanjem definitivno ne mogu izdržati u gradu. Preagresivno mi je – pojašnjava mi Hrvoje i dodaje kako je zadnjih pet godina sve češće na planini.
– U jednom momentu ušao sam u prilično usku ulicu – strahoviti agencijski tempo, pritisak, deadline, PTSP… i sve neminovne drangulije koje to prate… počele su uzimati danak. Imao sam veliku sreću jer sam planinu poznavao od prije, odlazio sam sa starim još od 1984. godine, tako da me, u biti, kontakt s planinom pomogao vratiti u balans. Da stvar bude groteksnija u ravnotežu me vraća i fotografija – koja me i dovela u taj ćorsokak”.
Kako news fotograf pronalazi vijesti na planini, gdje svijet, čini mi se, još uvijek izgleda kao jedinstvena cjelina, što bi se pučki reklo onako kako ga je Bog stvorio”.
– Dvadesetak godina sam bio drilan da je sporost mana, sada otkrivam da je vrlina. Kad sam na početku uletao direktno iz Gaze na Velebit, to je bilo stanje općeg ludila. Zaista. Sve je bilo sporo i nista se nije događjalo, htio sam popizdit. Još se učim raditi bez pritiska, i još mi je prilično zajebano ubaciti u nižu brzinu. Ali, ne odvajam se od aparata. Otkrivam sve one čari sporog promišljanja o stvarima. Tako npr. neke motive koje sam vam poslao uz ovaj intervju snimam sa maltene istog mjesta i zapanjen sam uvijek nanovo kako sve ispadne drugačije. Dakle, na planini ima događaja, stvar je oka i uma da im se prilagode. To me podsjeća na velikog Julija Knifera i njegove dnevnike gdje otprilike o svojim meandrima kaže kako uvijek kreneš iz istoga mjesta i završiš negdje drugdje. To fantastično. On je napisao da je apsurd dokaz slobode, ja sam to preveo kao slučajnost je dokaz slobode, što zaista i jest. U programiranoj civilizaciji jako se malo dešavaju slučajnosti, na planini one tvore zbilju. Snimam. Puno sporije nego prije. A kad ne snimam, razgovaram s puhovima, ili sa samim sobom. Moj stari je negdje davno napisao da je za “Čovjekovo razumijevanje Ideja potrebna pomoc Prirode jer ga ona čini sabranim”.Toga se držim. Slike spremam za neki projektić, možda postavimo izložbu o tom mom Velebitu… S druge strane drago mi je da me mnogi, potaknuti tim fotografijama, zovu da ih odvedem u te krajeve. Možda nekog zaista i potaknem na odlazak u prirodu. Pozvan si u moje krajeve.
Velebit (foto Hrvoje Polan)

Velebit (foto Hrvoje Polan)

Bilježim se! Kako izgleda silazak s planine –  znaš li što se zbiva uokolo dok si gore ili se potpuno isključiš? Pa je recimo tebi vijest da je Most sklopio savez sa Hrvatskom koja raste, a svi oko tebe znaju da je to bilo jako davno i da se sad igra neka druga igra?
– Uh, povratak hoće biti težak, ali je činjenica da se vraćam smiren, punih mentalnih baterija i sa proširenim pregledom igre. Taj osjećaj je nenadjebiv, mislim da ga i sam poznaješ iz tvog trčanja. A sta se dešava u civilizaciji u biti znam taman koliko mi treba jer imam mali radio. Da li se potpuno isključim ovisi koliko dugo ostanem, kad sam duže zaboravim i na radio, mada mi je on nekako zadnji dodir na ono što volimo zvati civilizacijom. Na Velebit najviše odlazim van sezone jer ljetni turizam uzima maha. Najbliže selo mi je 20-ak kilometara, tamo često svratim i ti ljudi su mi jako dragi. Ja još uvijek slovim kao Polanov sin, što mi je neizmjerno drago, jer tako osjetim i pokojnog staroga s kojim sam bio strašno povezan. Tako da sam u planini manje sam nego u civilizaciji. Realnost tih planinskih ljudi zaista jest grublja, ali stvarnija nego u gradu i to me privlači.Trenutno se s njima samo rado i sporo družim. Vidim tu potencijal za fotografske motive, ali neka to ostane tako. U duhu mog otkrivanja sporosti kao vrline.
Vlak za Njemačku (foto Hrvoje Polan)

Vlak za Njemačku (foto Hrvoje Polan)

Fotografirao si rat kod kuće i po svijetu. Kod kuće su ti prijetili jer objavio pljačku kninske robne kuće (zvuči kao dobar naziv filma). Možeš li usporediti uvjete rada i tretmana fotografije u tim ratnim situacijama kod nas i kad radiš s drugih ratišta. Mislim prije svega na rekaciju onih koji bi zaustavili Reuters, kako u Kninu tako i u Gazi .
Znaš, ja sam pola našeg rata lagao tko sam i za koga radim jer nisam smio reći da radim za Feral. Sjećam se jednom kad sam u Ahmiće, (netom nakon zločina nad Muslimanima) ušao sa Lindom Milišom, koja je tada radila za Radio 101. Ne sjećam se za koga smo rekli da radimo, a zapravo smo samo htjeli pošteno obaviti svoj posao. Dakako, mi smo u ratu u Hrvatskoj, kao fotografi bili naivni i nepripremljeni. Mislim da je Hrvatska 1991., bila zadnje mjesto na svijetu u kojem su novinari slobodno ko glineni golubovi šetali po fronti. Zato su nam kolege ginuli. Tek kasnije se uspostavio neki red. Kad radiš za agenciju, ratno izvještavanje je daleko ozbiljnije postavljeno, prolazili smo tečajeve. Samo tečaj prve pomoći trajao je mjesec dana, da ne govorim da smo radili simulacije talačke krize i slično…
Tipove koji bi, kako se ti šališ, htjeli zaustaviti Reuters, sretao sam svuda po svijetu. Recimo, dodješ u nekakvo izraelsko ministarstvo informiranja koji odlučuju da li će te pustiti u Gazu ili ne, intervjuiraju te do beskraja… Mislim da je moje propitkivanje trajalo deset sati, a sve u svrhu da vide hoću li ja tamo vidjeti ili snimiti nešto što oni ne bi htjeli da ja vidim… Ili te priključe Amerikancima u Iraku gdje ti nekakav kapetančić pokušava reći što smiješ a što ne. Uvijek je to ista priča – postoji podjela na nas i njih. Oni su zločesti, mi smo dobri. Jebi ga, fotoaparat nema te opcije. On vidi ono što jest. S obzirom da sam već bio ispekao našu balkansku školu ja sam u ta tzv. svjetska žarišta, što je fin naziv za mjesta gdje se ubija i gdje ljudi pate, došao već pripremljen, za razliku od nekih drugih. Jedina je razlika što me ovdje i nakon 20 godina napadaju, ako ne i jače nego prije. Eto i cehovska udruga me napala da lažem. Zaboga slika pljačke robne kuće nije fotomontaža, slike govore sve i nikakav im dodatni potpis nije potreban. I koga ona vrijeđa!’ One koji kradu!? Državu!? Da se razumijemo ja znam da je dio ljudi koji je putovao tim vlakom u Knin želio otići pogledati što je ostalo od njihove imovine. Ali dio putnika zapravo je iskoristio besplatno organiziran prijevoz da ode po nešto što nije njihovo, da uzme, ukrade tuđe stvari jer su Kninjani otišli iz grada u kojem su bili samo pripadnici Hrvatske vojske. Te fotografije su opet našle na meti dijela javnosti jer sam ih ja ovoga ljeta u kolovozu objavio na Faceu uz napomenu kako je “Oluja” bila opravdana i potrebna, ali da se zbog takvih pljačkaša i ubojica (jer sam snimio i grobove nastradlih), potaknutih, pa zatim i neprocesuiranih, ja ne želim sramiti. Ma kolikogod ja kritizirao ovu našu blatnjavu balkansku provinciju, kad pričamo o onima koji žele “zaustaviti Reuters”, priča je više manje svugdje ista. Papaka nikad ne manjka, ni doma ni u svijetu.
Pallestijski dječak drži baku za ruku u selu Sawahrehu, u istočnom Jeruzalemu (foto Hrvoje Polan)

Palestijski dječak drži baku za ruku u selu Sawahrehu, u istočnom Jeruzalemu (foto Hrvoje Polan)

Tvoja izložba u Kostajnici Tri priče o besmislu nakon jadne i priglupe reakcije euparlementarke Mirjane Petir skinuta je. Uslijedila je reakcija HND i izložba je postavljena u Zagrebu. U Kostajnici si sa svojim kolegama pokušao objasniti kako mediji utječu u ratu. Postoji li bitna razlika od onog kako utječu u miru?
U cijeloj toj priči oko skidanje izložbe u Kostajnici dogodila se super stvar koja se mi se dosad nije zbila, a to je da je jedna institucija stala iza mene. Mislim na Hrvatsko novinarsko društvo. To mi vraća sitnu ljudsku vjeru, jer su novinarsko društvo i Saša Leković stvarno odreagirali kako treba. Pozvali su me da tu izložbu predstavim u Novinarskom domu, u srcu struke. Mislim da ne postoji bitna razlika kako fotografije utječu u miru i ratu, stvar je samo u tome da su u sukobu stvari puno iskristaliziranije, izdestiliranije i time vidljivije. Zato i isplivaju razni Riste Djoge, Smiljki Šagolji i ekipa. Na takve stvari koje ti govoriš nikada ne treba prestati upozoravati, u ratovima tim više jer imaju veću cijenu. Uloga fotografa je po meni ključna, jer ne postoji medij koji bolje pronosi empatiju od fotografije. Video zapis ne može zaustaviti vječnost patnje, usporoto nas, pozvati da se stavimo u kožu drugoga. Empatija nam u stvari govori koliko smo slični jedni drugima.Empatija takodjer reflektira kako smo nešto snimili, proces je dakle dvosmjeran.
Zato je fotografija bitna, mislim da kod nas nije dovoljno naglašena ova činjenica. Stvar je i u tome da današnji mladi novinski fotografi uopće nemaju kontrolu nad svojim snimljenim materijalima, tako su svedeni na pukog zanatliju. Hoću reci da se rijetko kad ne desi da se njihove iste slike ne lijepe na različite priče, ovisno o trenutnom ekonomskom ili političkom interesu vlasnika. I u ratu i u miru želio sam da moje fotografije prenose istinu ma kako ona strašna bila i s njom poruku: „Ljudi, treba misliti svojom glavom, a ne bespogovorno vjerovati“. Nažalost, i u ratu i u miru igru vode političari koji ‘pumpaju stvarnost’, koji ti obično samo nude strah, jer na temelju straha i vladaju. Ja ne želim pumpati stvarnost, želim samo povezivati ljude koji misle svojom glavom. Ništa ne želim naturati nikome sa svojim viđenjima svijeta koje prikazujem kroz svoje fotografije pa i kroz izložbu koju spominješ. Neka svatko pogleda slike i zaključi sam.
Migranti u suton, na hrvatskoj i srpskoj granici (foto Hrvoje Polan)

Migranti u suton, na hrvatskoj i srpskoj granici (foto Hrvoje Polan)

Izložba je bila o strahotama iz Gaze, Zapadne obale i Iraka. Na našim granicama tada su pristizali nesretni ljudi iz Sirije. Kako ocjenjuješ ulogu fotografa u posredovanju istine o tim događajima. 
Ono što me raduje, jest da interes za izložbu postoji i dalje, mislim da bi uskoro trebala ići u Sisak, a u međuvremenu sam dodao i četvrtu sliku besmisla. Riječ je fotografijama koje su snimljene u Tovarniku i za koje isto tako mislim da su bile važne. S jedne strane tamo na granici sa Srbijom par dana vladao je kaos koji je nezamisliv (žene, djeca, kiša blato, ruševine, smeće…), a s druge su se čule ksenofobne priče o “muslimanima”, “invaziji”. Tada sam u Tovarniku bio s kolegom Nikolom Šolićem, nažalost nisam vidio da su hrvatske redakcije objavljivale te mučne scene. Ja sam te fotografije snimao sa suosjećanjem, želeći potaknuti javnost da izbjeglice prihvate na ljudskoj razini. Nasreću, Vlada se brzo snašla i daljnji tretman je bio bitno drugačiji, a ni javnost nije podlegla zagovornicima ksenofobije. Ili, da se maknem iz Hrvatske u Sloveniju. Čak 78 posto Slovenca podržavalo je onu odurnu Cerarovu žilet žicu, a onda su se pojavile fotografije srna i drugih životinja koje izrezane leže u lokvama krvi. Podrška je pala na dvadesetak posto. Eto, to je snaga fotografije. Dakako one koja ne smjera manipulaciji. Da se vratim empatiji. Političkim i korporativnim doktrinama empatija smeta. Zašto kroporacije nisu empatične? Pa emaptija traži da usporiš, da bi osjećali sa drugim moramo zastati a to ne valja, jer trošiš vrijeme, postaješ neproduktivan i neefikasan. Ali društvo koje gubi empatiju klizi u ignoranciju kojoj je kraj u apatiji. Kad si takav onda si krotak, a krotkost je, kako citira moj drug Edo Popović L.F.Celina “temeljno svojstvo zbog kojeg siromasi ubijaju jednako lako kako i žive.”
Očaj na pogrebu 11-godišnjaka i njegove 60-godišnje majke u pojasu Gaze (foto Hrvoje Polan)

Očaj na pogrebu 11-godišnjaka i njegove 60-godišnje majke u pojasu Gaze (foto Hrvoje Polan)

Misliš li da ćeš u 2016. snimati drugačije kadrove od ovih koje smo spominjali? 
– Ja jesam uvijek bio i ostao mračan, što se dokumentarno fotografskog izričaja tiče, to se i vidi iz mojih slika, ali ja tako vidim stvarnost. Ona zaista nije baš blistava, a malo je vjerojatno da će se popraviti u 2016. Što se kadrova u novoj godini tiče imam ideju vezanu uz oko genocida koju su vlasti onoga što se zove Republika Srpska počinile u Prijedoru, a koju realiziram s Edinom Ramulićem. Tamo je genocid (izraz “genocid” je zaista potvrdjen od Haaaškog tribunala) tako klinički precizno i u samo par mjeseci 1992.godine potaknut, pa izveden i to sa nevjerovatnom količinom imaginacije usmjerene samo na jedno: kako nanijeti enormnu količinu dugotrajne patnje drugom pripadniku svoje vrste. Ta priča nikad nije vizualno ispričana jer živi u sjeni Srebreničkog masakra. Ljudi, pogotovo oni mladi koji tamo žive, koji se nose sa tranzicijom i nečim što se teško može nazvati suživotom, izuzetni su.
Prijedor je samo stotinjak kilometara zračne linije od milijunskog Zagreba, a već podatak da su tamo postojali najgori logori smrti nakon 2. svjetskog rata, poput Keraterma, Omarske i Trnopolja zaslužuje puno više naše paznje. A kamoli zanimanje za to kako se ti ljudi sada nose sa životom. Meni je i kao čovjeku i kao fotografu to zanimljivo. Upoznati tamo nove izvanredne ljude i dokumentirati to za neko buduće vrijeme meni se nameće kao svrha mog postojanja.
S druge strane, Edo Popović me pozvao da s njim radim na njegovoj novoj knjizi o vodi. To mi je neizmjerna čast, ali i veliki izazov. To je opet nekakav balans. To i Velebit!
Reklo bi se, učim se nalaziti radost u malim stvarima… zasad mi ide.

Pogledajte galerije fotografija Hrvoja Polana (kliknite za uvećane fotografije):

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI