Neovisni novinarski portal
21.10.2020.
SCENA
David Bowie ‘Blackstar’ – alegorični mračni Mesija

David Bowie ‘Blackstar’ – alegorični mračni Mesija

Između studijskog povratka i vječnog odlaska prošlo je samo dva dana; umjesto in memoriama donosimo recenziju odličnog albuma Davida Bowiea ‘Blackstar’ iz pera glazbenog kritičara Zorana Stajčića, prvotno objavljene na portalu Ravno do dna.

Blackstar_album_cover

Skeptika nije bilo previše u ciklusu nakon odličnog „The Next Day“ – znalo se da se nešto u tajnosti kuha i, razmaženi inventivnošću ovog dvojca, da deda Bowie prati i snima najbolje od najboljeg. Pohođenje zadimljenih klubova i barova nije bio njegov vid dokoličarenja, nego lov na vrelu krv koja će mu osigurati ‘najboviejevski’ album u karijeri. Kada se smatralo da je sve rečeno i odsvirano, na pozornicu stupa „Blackstar“.
U doba instant informacija i ranodefiniranih ideja pomodarski je pronositi trivijalne usporedbe, umjetne konstrukcije, jeftine analize i psihologije, pa tako u moru dostupnih tekstova o najnovijem uratku Davida Bowieja prežvakuju se iste gluposti, ista sranja bez temelja i poznavanja etike, estetike i poetike glazbenog Tesle. Osmjehnut ćemo se na krive navode o inspiraciji opusom Kendricka Lamara svježe i uzavrele krvi, forumaško-fejsbučkim pseudo-ideološkim poetiziranjima o nadahnuću u monstruoznostima ISIL-a kod skladanja naslovne numere, u korist spomena onog o kojem se malo govori – Tonyju Viscontiju.
Novomilenijska mitomanija bowiejevska nepravedno zanemaruje produkcijsku viziju Viscontija koja prati sve persone, mijene i eksperimente glazbenog besmrtnika. Visconti je upravo taj koji obuzdava megalomanske aspiracije u kolosalnoj naslovnoj i uvodnoj „Blackstar“ gdje nivelira različite šamansko-ritualističke atmosfere, ukroćuje odveć hermetičnu poetiku zazornoga i mračnoga i neočekivanim poigravanjima ljestvicama balansira kolosa što će po strukturnom postupku evocirati „Karmu Police“ Radioheada, a vezivnim će tkivom upravo učiniti Bowiejev potpisni instrument – saksofon. Najseksualnijim instrumentom iz mračne svemirske odiseje proklizat će u „Tis a Pity She Was a Whore“ gdje će ponovno zauzdati Bowiejev divlji impuls inovativnosti i originalnosti.
Od pomalo kakofonične i histerične verzije predstavljene godinu ranije, kao B-stranu „Sue(Or In a Season of a Crime)“, par je bubnjevima sljubio rock i jazz i upravo ovime apostrofirao dominantu albuma – progresivnost, a svježinu im daje wunderkind Marak Giuliana. Očišćena od šuma, nervoze i instrumentalne prezasićenosti prvotne verzije, „Tis a Pity She Was a Whore“ unatoč svojoj komičnoj kriptičnosti (još jednoj od odrednica „Blackstara“) daje titraj albumu koji buja, čak i kad usporava u mesijansko-yatesovsku „Lazarus“. Ona se referira na psihološku izmučenost nepoznatim u „Man Who Fell To Earth“. Izvedena u istoimenom mjuziklu nastalom na predlošku ovog filma kao njegov nastavak, „Lazarus“ je treća stvar koju smo imali prilike ranije čuti, premda ne glasom ‘Lazara Crnozvjezdog’.

„Lazarus“ se tako smjestio između dvije singlice ranije objavljene, pa mu tako s desne ili donje strane (kako vam milo gledati na popis) sjedi „Sue (Or In a Season of a Crime)“ – avant-jazz postaja također nanovo snimljena da bi ovoga puta malo odjekivala eksperimentima Medeskog, Martina i Wooda kao vjerojatno najuzbudljiviji trenutak albuma gdje se suprostavljaju ritam progresivnih bubnjeva i distorzija i Bowiejev glas. Publici će biti poznata kao promotivni singl obrnuto-kronološke kompilacije singlova „Nothing Has Changed“ gdje nas „Blackstar“ vara da se nije ništa promijenilo: promjena je vječna, stalna i erotična.
Mijenja se na pragu sedamdesete , a i vara nas novom personom slijepog proroka onemoćalog i istrošenog življenjem. Njegovi glas i riječ itekako su snažni i puni života, posebice kada se opsceno igra burgesovskim referencama u „Girl Loves Me“ koje će odmah zamijetiti svi ljubitelji „Paklene naranče“ dok cinično upozorava “Viddy viddy at the cheena/ Titty up the malchicks say“, a leđa mu čuvaju gudala i melankolične tipke distorzija. Avaj, mračna melankolija drži ga na cijelom putovanju do svoje crne zvijezde, a žanrovske fuzije, eklekticizam u komponirnaju ilustriraju promjenjivost tog vječnog astronauta – svemirskog čovjeka.
Svemirska balada „Dollar Days“ melankoličnom lamentacijom saksofona i klavira nostalgično oplakuje bezličnost onoga što napušta na zemlju. Dolaskom do zadnje postaje, do posljednjeg odredišta gubi se i posljednji tračak nade iako uz dozu bizarne indiferentnosti izrečene suptilnom jekom glasa duha ili nezemaljskog bića, s pomalo jecaja, eterealni Bowie uz podršku vjernog druga saksa zaključuje „The black out harks with flowered muse/With skull designs upon my shoes/I can’t give everything“. (Ravnododna.com)

 

Tags: ,

VEZANE VIJESTI