Neovisni novinarski portal
25.10.2020.
SCENA
Vlasta Popić 'Kvadrat'

Top 10:
Najbolji regionalni albumi u 2015.

Vlasta Popić 'Kvadrat'

U suradnji s pop-kulturnim portalom Ravno do dna, donosimo pregled najboljih albuma regije po izboru osam kritičara i glazbenih novinara.

Vlasta Popić 'Kvadrat'

Vlasta Popić ‘Kvadrat’

Glavni i odgovorni za sastavljanje godišnje liste najboljih domaćih i regionalnih albuma portala Ravno do dna su: Jelena Svilar, Đino Kolega, Ivan Laić, Marko Podrug, Janko Heidl, Igor Jurilj, Tomislav Sporiš i Zoran Stajčić.
  1. Bebe na Vole: ‘Time of Great Depresion’

Trebalo je 10 godina živjeti blues da bi nastao ovaj album kojeg se već sada može smatrati krucijalnim kad se uopće spominje blues na domaćoj sceni. Kad je riječ o bilo kojoj sceni uvijek postoje neki proto-glazbenici koji su krenuli daleko prije nego je stvar dobila zamah. Tako je i kad se spominje domaća kantautorska scena koja i dalje doživljava svoju ekspanziju. Jedan glazbenik se puno prije ‘odmetnuo’ sam s gitarom i u potpunosti se posvetio bluesu. Riječ je o Zagrepčaninu Adamu Semijalcu poznatijem pod pseudonimom Bebè Na Volè. On je taj proto-frik trenutnog ‘kantautorskog vala’. Ne kopira velikane crnog zvuka, on ima svoj zvuk kroz koji se osjeti da je njegov put bio obrnut od tradicionalnog puta izvornih bluzera. Osjeća se njegov rock roots, potkrade se pokoji grunge moment kao što se nije bježalo i od toga da neke pjesme imaju za podlogu loop ritam mašine. „Time of Great Depression“ tako nosi pečat 21. stoljeća dok je istovremeno skoro pa klasična blues ploča gledano kroz sam pristup. Pored toga tekstovi su briljantna kombinacija društvenih tokova i okolnosti te njihovo djelovanje na nutrinu pojedinca tj. autora. Svakako kritika društva, ali nipošto prvoloptaška čime se sa svakim slušanjem razna značenja produbljuju.
  1. Miki Solus: ‘Muzika za djecu i penzionere’

Rastuća zvijezda domaće scene konačno je početkom godine skupila sve svoje singlove na jednom mjestu. „Muzika za djecu i penzionere“ je, na Mikijevu nesreću, album koji je uspio bez ulaženja u kreativne kompromise biti slušljiv za generaciju od 7 do 77, i djeci i penzionerima. A Mikija Solusa kao takvog, neobrijanog, kuštrave kose i širokog osmijeha, lako je masovno zavoljeti, pa uskoro više neće biti ni bitno jesu li njegove pjesme uistinu bolje od „Šejna“ ili „Javorove grane“. Već sad ga žalimo… Uz pratnju na klaviru, poneki dodir bas gitare i ostalih usputnih diskretnih zvukova, Miki Solus ne vodeći previše računa o stopostotnoj smislenosti vlastitog tijeka misli duhovitim se driblinzima istodobno i poigrava i izruguje s intelektualnim i kulturnim snobizmom. Njegov centaršut pritom češće završi u rašljama, nego na parkiralištu. Nešto poput Damira Avdića za djecu.
  1. Stray Dogg: ‘Come Along Wind’

Novi album beogradskog sastava Stray Dogg, kojeg predvodi iznimno talentirani vokal i tekstopisac Dušan Strajnić tj. Dukat Stray, ulazak je u višeinstrumentalne gabarite. Gledano u svjetlu Strajnićevog razvoja i želje za novim izazovima, novi album je ugodno iznenađenje jer Stray Dogg nije pao na ispitu s povećanjem postave. U regionalnim okvirima gledano, „Come Along Wind“ je ovosezonski americana album bez premca.
  1. Sleepyheads: The Swirling Thoughts of…’

Godinama su vjerni pratitelji nezavisne domaće scene strpljivo iščekivali da se dogodi prvijenac Sleepyheadsa, zagrebačkog (premda nijedan član benda nije iz Zagreba) indie pop rock sastava koji se povremeno tajanstveno pojavi i odsvira poneki koncert, narajca publiku na još i onda nestane u noći s obećanjem da će album uskoro doći. I taman kad je mnogi fan već prestao vjerovati da se materijal uopće i snima, ‘pospanci’ su nas iznenadili izbacivši konačno “The Swirling Thoughts of…”, album od čak trinaest pjesama fantastično odsviranog melodičnog gitarskog popa, umotanih u sanjarske stihove pomalo umorne i fatalističke atmosfere, sasvim prigodne imenu benda.

  1. Denis Katanec: ‘Pejotl’

Ovaj hiperproduktivni zagrebački autor koji kao da se neprestano natječe sa samim sobom, toliko je nemira u tom kreativnom umu kojeg mora izbaciti iz sebe da preživi i napravi mjesta za nove ideje koje ga neprestano okupiraju i pritišću mu um i pluća. Nakon fenomenalnog prošlogodišnjeg EP-a “Sve moje Laurie” objavljenog u sklopu projekta Denis Katanec Okanagan Ltd., odlučio je ovoga puta snimiti kantautorski album, akustični, bez benda, tek uz ponekog prijatelja/gosta, za vrlo limitiranu publiku i to ne samo stoga što je za njegovu glazbu potrebno imati malo rafiniranije uho. Katanec je, naime, ljeta gospodnjega 2015. odlučio objaviti album u johnstonovskoj maniri – na kaseti. Osim toga, snimio ga je u vlastitom domu, takozvanom “Studiju smrti”, na običan VLC player, bez mikrofona, u realnom vremenu, no ništa od navedenog ne ometa slušanje na bilo koji način, pjesme su odsvirane lijepo, tekstovi se jasno razabiru, a u konačnici to i jest najvažnije. Nimalo ne smeta ni slučajno zabilježen lavež psa Cice na prvoj stvari albuma, koji protestira što je zatvoren u kuhinju i ne može prisustvovati snimanju. Zapamtite Katančevo ime jer će iz njegove DIY radionice još puno toga lijepog izaći.
  1. Partibrejkers: ‘Sirotinjsko carstvo’

Imaju li Partibrejkersi što za reći svojim novim, osmim po redu studijskim albumom? O da, itekako. Snimili su još jedan klasik. Osmi studijski album Partibrejkersa naslovljen „Sirotinjsko carstvo“ upravo je biser Canetove surove poezije u kojoj u riječ ili dvije, stihu ili dva, poput haiku majstora precizno ocrta vrijeme, prostor i emociju pojedinca u raspadnutim, ili blaže rečeno, ozbiljno poljuljanim društvenim uvjetima. Koliko god to bila poezija, to je i filozofska misao zapakirana u kotrljajući ritam pravovjernog rocka, jer godine donose mudrost, a Cane se trudi prenijeti je na što točniji način, s do minimuma smanjenom mogućnošću semantičke pogreške. Ako je nešto po mjeri rock and roll čovjeka u ovom trenutku, to je album „Sirotinjsko carstvo“ Partibrejkersa.
  1. Žen: ‘Jantar’

Sveženska zagrebačka grupa Žen ozbiljan je izdanak domaće scene na koji se mora računati. Drugi studijski album ‘Jantar’ snimljen za austrijski Unirecords (kao i debitantski ‘I onda je sve počelo’ iz 2013.) dokaz je kako je jedna kvalitetna priča dobila izvrsni nastavak. Žen je eklatantan primjer kreativne hrabrosti gdje se poezija miješa s glazbom, instrumentali s naracijom, čvrsti gitarski udari sa synth ambijentalom… ukratko svaka ‘slika’ podložna je uparivanju sa svojom ‘kontra-slikom’ (‘odraz’ bi možda bio krivi termin), posebice i u tekstualnom segmentu albuma „Jantar“ u kojem je razbijena i spolnost. Upravo taj gubitak spolnosti, inače klasičnog najjačeg aduta glazbe općenito, tj. naglaska u toj igri riječi gdje je jedan stih u ženskom rodu, naredni u muškom, gdje je nečiji ‘pas’ nekome ‘mačka’ iscrtava obrise vremena u kojem živimo, vremena u kojem su granice između spolova gotovo obrisane, u kojima smo samo tijela i impulsi požude u sukobu s raciom, gdje se svaka uloga propituje, gdje ono što je nekome realno, drugome je konfuzno.
  1. Rundek Cargo Trio: ‘Mostovi’

Nitko nije očekivao da će Rundek novim albumom podbaciti, pogotovo nakon što smo čuli najavni singl ‘Don Juan’. Ali da će ovako briljirati, tome smo se mogli samo ludo nadati. Kao i svaki Rundekov album i “Mostovi” su put oko svijeta u sat vremena. Čini se da Cargo trio tako nekako i funkcionira. Darko je donio svoja osobna putovanja, od mora do Indije, Isabel kozomopolitski začin, a fenomenalni multiinstrumentalist Dušan Vranić – Duco, koji je uspješno preuzeo zadaće kompletnog nekadašnjeg Cargo orkestra, drži sidro čvrsto zakopano na Balkanu. Album nema slabe točke.
  1. Kandžija i Gole žene: ‘Nema labavo’

Kandžija je najbolji hrvatski reper. Ima i jedan od najboljih bendova kraj sebe – Gole žene. Ima i najbolji album, gledano i u žanru i malo šire, još jedan u nizu, zajedno i sa ‘Zlatnim žbicama’,EP-ijem “Dvojezična ploča” i prvim albumom s Golim ženama koji se pokazao samo kao uvod u “Nema labavo”. Album ne dozvoljava monotoniju niti u jednom svom dijelu, jer taman kad se pomisli da nema više nečega što Kandžija nije secirao iskoči novi džoker iz rukava, bilo da je to Goran Bare ili Branko Uvodić. Kad nastupi tišina shvatite da vam Kandžija nije dao disati 50 minuta i da vam je to proletjelo u nizanju slika iz njegove lude glazbene slikovnice koja žanrovski iskače iz svih okvira.

  1. Vlasta Popić: ‘Kvadrat’

Ne znamo što će reći glazbena povijest u dolasku, ali ako nas pitate grupa Vlasta Popić redefinirala je pojam “Great Rock ‘n’ Roll Swindle”, onako kako su to započeli Sex Pistols, a na ovim prostorima učinili Šarlo akrobata. U jednoj godini uspjeli su objaviti najbolji album, nastupati do iznemoglosti i onda se raspasti. Zasvijetlili su jako poput komete u okvirima nezavisne scene, ali ostavili album čije pjesme će još dugo živjeti. “Kvadrat” u sebi ima sublimiranu poruku sadašnje mlade i još jedne u nizu izgubljene generacije; njen očaj, bijes i želju za ekspresijom i životom kontra svih zala svoje okoline. Unutarnja snaga jakih ličnosti ovog moćnog trija na kraju se okrenula protiv njenih članova. 2015. pripadala je Vlasti Popić – od bujnog cvata do naprasnog završetka u istoj godini. Iskrenije nije moglo biti, a to je oduvijek bio sam supstrat rock and rolla.

 

Tags: ,

VEZANE VIJESTI