Neovisni novinarski portal
30.10.2020.
LJUDI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/”Trio fantastikus”- Petrov, Karamarko, Milanović: Izbornik i dva igrača s klupe

Portret tjedna/”Trio fantastikus”- Petrov, Karamarko, Milanović:
Izbornik i dva igrača s klupe

Milanovic-Petrov-KaramarkoZajednički portret. Za spomenar. „Trio fantastikus“ – Petrov, Karamarko, Milanović. Izbornik i dva igrača s klupe. Božo Petrov, izbornik, trener, glavni golgeter i potrošeni „rezervisti“ koji čekaju na mig strogog, nepopustljivog trenera ne bi li dobili kakvu-takvu šansu da zaigraju. Izbornik Petrov (36), politički debitant s psihijatrijskom diplomom, dakle, čovjek s profesionalnim referencama za dijagnosticiranje zdravlja domaće politike, pokušao je okupiti „povijesni tim“ za manje-više redovnu utakmicu nacionalne lige. Psihijatar kojemu je politika avantura i što bi rekao jedan njegov novostečeni politički partner (Zoran Milanović), zanimljiv i izazovan konceptualni eksperiment, naumio je istrčati na teren s dosad neviđenom postavom. Koja „po duševnom Petrovljevom 3D modelu“ spaja nespojivo, kuje, veli Tomislav Karamarko, „drveno željezo“, i montira trodjelnu nomenklaturu lijevih, desnih i dezorijentiranih, koji bi državu imali ozdraviti koktelom reformskih programskih pilula, oslobođenih svake ideologije. Tko god bi činio ovu „vladu-šaradu“ , mogla bi se zvati vladom Bože Petrova.

On joj je odredio strukturu, taktiku, strategiju, model igre, definirao poželjne karakteristike igrača i diskvalificirao nepoželjne. Prema tome, tko god u tako koncipiranoj ekipi igrao, igrat će po uputama i po volji trenera Petrova. Prije sastavljanja svoga prosvjetiteljskog tima ovaj je kuriozitetni selektor postavio ključne uvjete: reformska ekipa, konsenzualni model odlučivanja i igranja, i prednost loptačkim vještinama. Eksperti, a ne teoretičari i ideolozi igre. Pa da vidimo.

Karamarko neće ništa „bjanko“

Za početak Tomislav Karamarko odbio je potpisati bjanko papir s križaljkom sinekura i njihovom distribucijom po mjeri ovog nadobudnog krojača vladinog novog odijela. Ne želi tako jeftino prodati svoj obraz, ni ugled svoje stranke, njezinu autentičnost, veli, jer sutra mora moći proći gradom i pogledati ljude u oči. Svaka čast. A poznato je koliko je Karamarku bilo stalo do participiranja u ovoj Vladi. Na neki način to je njegovo biti ili ne biti u stranci. Možda je tim činom izgubio i vlast u državi i vlast u stranci, ali je ostao, makar u ovoj prilici, uspravan. Popio je mineralnu, kratko kurtoazno popričao s Petrovom i napustio društvo koje je tražilo previše a pružalo premalo. Ako ništa drugo, častan izlaz iz priče koja od početka nije bila ni pravedna ni etična.
SDP je dugo nakon HDZ-ove kapitulacije ostao nagnut nad spornim Most-ovim papirom čija je poanta bila „uzmi ili ostavi“, više ucjenjivačka , iznuditeljska, negoli pregovaračka. Spremni su, čini se, staviti svoj potpis na tako skovan deal o podijeli plijena. Žele vlast, pa makar i bilo kakvu. Njihova odluka ne imponira, izaziva zazor, pa i ako vodi izlazu iz slijepe ulice nije izvjesno da je put u vedar dan…

Profesionalci na klupi za rezerve

Povjesničar Tomislav Karamarko (56) i pravnik Zoran Milanović (49) trebali su biti tek dio pričuvnog sastava metkovskog „likara za ranjenu dušu“, prikovani na klupu za rezerve, čekajući 40-ak dana postizborno razigravanje. A onda, što ih dopadne, dopadne. Tako su birači ovog puta podijelili karte, a ključni igrači, željni pobjede, pognuli glave i prihvaćali, oba podjednako, „kažnjeničko optrčavanje terena“… Sve do subote navečer. Kada je Karamarko ispravio pognuta leđa i poželio se osjetiti radije ponosnim, nego pregaženim, stranačkim liderom, makar i osuđenim na oporbene klupe…
Jednostavno rečeno, Božo Petrov mjesec i pol dana nakon paralamentarnih izbora, što iz zbunjenosti, što hotimice, šegačio se s voljom birača i izabranim političkim prvotimcima koje većinski preferira hrvatsko punoljetno pučanstvo, pa im je dalo čak 115 od 151 mandata u Saboru ukupno, ma što mi rekli o tome, jer to Boži naprosto, s njegovih tek 15 zastupnika, može biti. Kroz njegov špalir šiba bezmalo svakodnevno prolazile su i Domoljubna Koalicija s HDZ-om na čelu i Hrvatska raste s SDP-ovim kormilarom. Ponizno, snishodljivo, trpeći batine i uvrede, ama baš sve samo da (p)ostanu dio vlasti na ovom sivom, tmastom političkom nebu moralno i gospodarski devastirane Hrvatske. Sve za vlast, vlast ni za što. Koliko smo li samo puta to već vidjeli…

Tripartitna vlada kao Božin trampolin

Tripartitna vlada Bože Petrova, nešto kao recept za podizanje nacionalne euforije imanentne ratnom stanju kudikamo više negoli mirnodopskom, imala je funkcionirati kao svojevrstan politički dopp na kojemu bi metkovski psihijatar programirano držao novosklepani establishment s ciljem brzih rezultata i skokovitih pomaka. Kao vlastiti trampolin. Činilo se prvotno da mu je jedini cilj redefinirati prirodu politike u državi i učiniti je djelotvornijom, poštenijom i produktivnijom. Da se grozi foteljaša i uhljeba. Da se u taj projekt upustio iz političkog ideal-romantizma, zanemarujući nakon samo dvije godine gradonačelničkog mandata povjerenje koje su mu Metkovci dali na izborima. Da ih vodi putem kojim nije išao Stipe Gabrić Jambo obećavajući dobro svima, a ne samo njegovima.
Ali, slatki, opojni okus prve pobjede Petrova je uveo u novu kušnju. Poželio je više, moćnije, prominentnije. I svoj lokalni model prodao naciji. Za prvi pokušaj, solidno. S osvojenih 15-ak posto glasova Božo danas žari i pali hrvatskom politikom. Jer oni koji su osvojili trostruko više od Mosta još uvijek nemaju toliko da bi mogli bez njega. Karamarkova Domoljubna koalicija s 59 zastupnika treba Most i više od Milanovićeve koalicije Hrvatska raste koja je s izvornih 56 mandata narasla nadomak minimalne saborske većine. Ali, i jednima i drugima bilo je premalo da bi Boži Petrovu lakonski mahnuli ostavljajući ga da prati njihovu figuru koja se udaljava ispod Mosta. Zato, izbornik Petrov, gardom neprikosnovenog vladara terena, diktira raspored utakmica , određuje sastav momčadi, propisuje pravila igre. I svi su kuš. Stoički podnose izbornikovu diktaturu baš kao da izbora nemaju. A Božo Petrov uvijek ga ima. Njegov je izbor čas dosljedno inzistiranje na reformama kao prioritetu par excellence, uz odbacivanje „trivijalnih“ pitanja kadroviranja koja su mu, tako pregnantno fokusiranom na nacionalni preporod i ozdravljenje, bezmalo ispod časti, a čas je sav predan modeliranju ideal-tipa ekspertnog mandatara i podjeli vladinih resora, implicite i nadzornih odbora, upravnih vijeća, državnih i javnih poduzeća, sve do zadnje sinekure. Svojedobno je bio zadovoljan šestinom resora, sada pak ambiciozno pretendira na ravnopravnu distribuciju pozicija na tri dijela. Odnosno fifti-fifti, otpadne li posve HDZ. I tko mu što može. Taj sebi smije priuštiti i nedosljednost i neprincipijelnost, i politički romantizam i politički pragmatizam. Jer je „prvi imena svojega“, što bi rekli u Igri prijestolja…

Kritika „slobodnog uma“

Petrov nije prototip širokogrudnosti i slobodoumnosti. Njegov je mentalni kod strog i egocentričan, ultimativan i autokratski. Ne trpi kritiku „slobodnog uma“. Doživljava je kao neprijateljsku, dekonstrukcijsku, urotničku. Dosad je navikao samo na glorije lokalne sljedbe, zahvalne što ju je oslobodio neretvanskog gospodara Jamba. Konzervativno je tvrd, a manifestno neideološki zbog kamuflažnih razloga i potrebe da bude sveprihvatljiv. Kao neka vrst nacionalnog, općeg dobra. On inzistira na konsenzusu, a propovijeda ultimatum. S njim se politički partneri neće usrećiti…
Problem našeg izbornika je bio što je imao dva igrača na klupi. Bilo bi mu lakše da je bio samo jedan. U startu se deklarirao kao samosvojan, ni lijevi ni desni, ali pretenciozno integrativni faktor. Obvezao se potpisom da se neće jednostrano priklanjati ni koalirati ni s „domoljubnima“, ni s„rastućima“, više čuvajući se vlastite negoli tuđe slabosti. No, kad je Milanović nakon sjednice Glavnog odbora svoje stranke ( SDP-a) obznanio sasvim decidirano da na tripartitnu vladu ne pristaju, da ne mogu surađivati s onima među kojima ima rasista, fašista, ljudi optuženih za teška kaznena djela, da im Most sve više nalikuje na mostobran kojemu je funkcija zaštita HDZ-a i povratak te kriminalne organizacije u vlast, izgledalo je kao da je Mostu laknulo. Netko drugi je riješio njihovu dvojbu. Trenutno su se oglasili porukom kako nastavljaju pregovore s Domoljubnom koalicijom koja prihvaća njihove zahtjeve. Iako, Karamarko nikad jasno nije pristao na trojnu vladu, naprotiv, od početka je tretirao kao neku čudnovatu, neprirodnu tvorevinu. I to s onima, kako je govorio, koji su četiri godine uništavali hrvatsko gospodarstvo. A ni nestranačkog premijera nije prigrlio, nego štoviše redovito isticao kako je HDZ pobjednička stranka koja ima svoje preferencije. Premijerske, dakako. Pa ipak se činilo da je i tako neartikulirani HDZ Mostu bliži i poželjniji od SDP-a.

Veliki i mali izborni legitimitet…

Šef SDP-a, trenutni „tehnički premijer“, javnosti je elaborirao kako izborni legitimitet imaju samo Karamarko i on, pa dugo, dugo nitko, a onda, mali, ali ipak legitimitet birača, Božo Petrov.
I kad se činilo da je Milanović ispao iz igre, a HDZ i Most napokon došli na svoje, Karamarko sa zadovoljnim osmjehom najavljivao brzo formiranje dualne vlade u kojoj je sebe vidio kao izglednog premijera, uslijedio je obrat. Mnogi kažu nimalo slučajan. Induciran. Jedni tvrde vratio se Alex Braun, i brzim „braunovskim intervencionizmom“ reprogramirao Milanovića koji je ponovo izgubio kontrolu. Drugi tvrde da je instruiran od nekih Most-ovih insajdera. Kojima je trebao alibi za priklanjanje koaliciji Hrvatska raste.
SDP se vraća u ring, bez rukavica, pacifiziran i darežljiv. Da bi i dodatno potencirali respekt spram izborne pozicije Petrovljeva društva „raspjevanih pjesnika“, u svojoj su ponudi sasvim konkretni i eksplicitni. Božo Petrov njihov je kandidat za mandatara. Milanović bi mogao biti šef Sabora. I pregovori su ponovo krenuli. Formalno utroje. Zapravo, sada je razvidno – udvoje.

Izbornik je ekipu izabrao, ali hoće li znati igrati?!

Svima je toga retardiranog, manipulativnog političkog trgovanja i prenemaganja dosta. Postizborna trakavica postaje iritantna, neproduktivna, sama sebi svrha.
– Nema više šamaranja, do utorka ćemo imati premijera ili idemo na nove izbore- svečano je prije „velikog loma“ objavio izbornik Petrov, referirajući se na već ranije utvrđeni termin novih konzultacija kod predsjednice Republike, 22. prosinca. Bude li sreće, epilog ovih dogovora bez dogovora, reformi bez reformi, mandatara bez mandatara, mogao bi se znati još danas. Dogovore li se izbornik i njegov zadnji igrač s klupe. Jedino se ne zna umije li ta ekipa uopće igrati…
Tko god mandatar bio, ne zaboravimo da je taktiku, strategiju, sastav momčadi i raspored utakmica programirao jedan psihijatar na privremenom političkom radu. I što god dobijemo kao rezultat ove utakmice, primarno je njegova zasluga. Ali i onih koji su vlast htjeli pod svaku cijenu. Znajući da ćemo je platiti mi, a ne oni. Most se možda potopi , možda učvrsti. Igrač koji je ustao s klupe i otišao, odbijajući biti rezerva „Prvomu svojega imena“, više će profitirati na možebitnim prijevremenim izborima od onoga koji je na klupi ostao. Spreman uzeti makar bilo što. Ali i da su ostala oba igrača s klupe, za njih ni pola štete, a za nas? Tko nas uopće pita! Mi im ionako trebamo samo za izbore. Možda već sutra. O.k. , ali da bar pokušamo biti pametniji…

Tags: , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI