Robert Podolnjak (57), izvanredni profesor na Katedri za ustavno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, ustavnopravni stručnjak iz Varaždina i jedan od vodećih „mostaša“, prva je žrtva trodiobe biračkih glasova koji Hrvatsku drže u pat-poziciji. De facto prvo, kompromisno kadrovsko rješenje koje su generirali gotovo jednomjesečni pregovori u inače neproduktivnom trokutu Domoljubna koalicija, Most, Hrvatska raste. Prvo, pa „u ništa“. Abortirani proizvod Mostove fiksacije konsenzusom dviju velikih nacionalnih koalicija. Koje, pod uvjetom da prihvaćaju „Petrovljev uvjetovani refleks“ jednoumlja, „trećeputaše“, katapultirane s dalmatinskog juga, zapravo uopće ne trebaju. Ali trebaju vlast, reklo bi se pod svaku cijenu, što ih vodi za stol Mosta od kojega mogu ustati ili kao „reformatori“ ili kao ponavljači. Izbornog paradoksa.
Podolnjak je imao poslužiti kao tranzicija prema konačnom dogovoru o mandataru nove vlade. Ali je njegov izbor opstruiran. Jer implicira zajedništvo koje se u duboko podijeljenoj Hrvatskoj doima nemogućim. Jer, HDZ se i dalje ćuti kao pobjednik, relativni, kako potiho priznaje Tomislav Karamarko, mada se i dalje drži kao izvjesni gospodar situacije. Nominirali su, neformalno, i šefa Sabora ( Željka Reinera) i mandatara vlade ( Tomislava Karamarka). Mostu bi eventualno ponudili poneku mrvicu sa svog stola, a SDP-u, razumije se, jednosmjernu kartu za put u svemir. Gdje bi ih , po mogućnosti progutale ozonske rupe. No, ni SDP ne bi „trgovao“ pozicijom mandatara, ali je svoju kooperativnost pokušao demonstrirati kandidaturom Mostova zastupnika Podolnjaka za šefa Sabora. Toliko nespretno da nijedan profesorov kolega iz Mosta nije supotpisao njegovu kandidaturu. Pa je Karamarko diskvalifikatorski konstatirao kako se radi o podmetanjima. Zašto nisu podržali Roberta Podolnjaka? Jer je to drugi čovjek u državi, kažu, a netko komu pripada 10 posto mandata ne može držati tako visoku funkciju. Makar o njemu ( Mostu ) ovisi formiranje i Sabora i Vlade. Nezgodno, nema šta. Ali, zar bi to bio prvi slučaj u 25- godišnjoj povijesti hrvatske državne samostalnosti?
Zadnji vlak za gornjogradsku “ložu”
Profesor Podolnjak prihvatio je igru visokog rizika. I izgubio. Mogao je znati, ta razgovaraju s obje koalicije već mjesec dana, da HDZ pristaje samo na dogovor u paketu- Sabor i Vlada. Nema kompromisa. Most zakazuje novi tripartitni susret, ovaj put na vrhu- Petrov, Karamarko, Milanović. Zajedništvo ili –izbori. Ali, usput ponovo reterira. Pristaje na „dodatne konzultacije“ s Karamarkom uoči „povijesnog ponedjeljka“ kada će sjesti i s Milanovićem. Zašto se to nije odradilo prije „žrtvovanja“ prof. Podolnjaka? Zanimljivo, a on je ipak spreman ponovo biti kandidiran za predsjednika Sabora ako to bude rezultat konsenzusa dviju koalicija i Mosta.
Lovi li ovaj pravni stručnjak u zrelim godinama zadnji vlak za gornjogradsku političku”ložu”, pa mu je prag tolerancije malo previsok? Ili je ovdje doista riječ o političkim romantičarima kojima osobna žrtva nije ništa ako je prinose za opće dobro? Što to treba profesoru koji je cijenjen u akademskoj zajednici, koji je član više strukovnih pravnih i politoloških udruga, koji iza sebe ima respektabilan stručni opus, nekoliko znanstvenih monografija, velik broj objavljenih radova u znanstvenim časopisima? Bio je i član Odbora za ustav, Poslovnik i politički sustav Sabora u mandatu 2008.- 2011., član vladinog tima za ustavne promjene ( 2009.- 2010.). Ali sirenskom zovu politike nije odolio.
Ugledni akademski građanin, odmjerene retorike i izgrađene kulture ponašanja koji je, kako se navodi u nekim medijima, bio na usluzi raznim inicijativama, pokretima, strankama sa svojim stručnim stajalištima i tumačenjima, od udruge U ime obitelji do Ive Josipovića, zapravo nije nikakav politički amater, još manje debitant u politici. Most za njega nije eksperiment s kojim je odlučio u ozbiljnim godinama testirati svoje političke kapacitete i domete. Most je njegova, možda zadnja prilika da se u politici afirmira i ispuni neuspješno zatomljene ambicije. Što je pokušavao godinama, lavirajući između različitih političkih opcija, dijametralno suprotnih svjetonazorskih stajališta. S nekima je samo koketirao, s nekima surađivao, bio im na dispoziciji svojim stručnim znanjem, a samo s HSS-om je dijelio člansku iskaznicu. U HSS-u je, kako piše Telegram, bio do 2010., i gubitka izbora za varaždinskog gradonačelnika. No, taj ga poraz nije nagnao na distancu od politike uopće, nego samo na distancu od stranačkih politika. Od tada se Robert Podolnjak deklarira kao nezavisni kandidat i u izbore ulazi s nezavisnom listom. S kojom je 2013. izborio vijećnički mandat u varaždinskom Gradskom vijeću. A u listopadu ove godine „nezavisno“ se pridružio Mostu…
Suradnja s ksenofobnim Ilčićem, notornom Željkom Markić…
Iz Podolnjakove biografije razvidno je da ga je politika oduvijek privlačila, da je u njoj godinama participirao na izravan ili neizravan način i da u Mostu nije zbog protestnih, nego pragmatičnih razloga. Ma kako se činili altruistički, romantičarski…
– Ne želimo ostati samo za katedrom i pričati studentima kako bi stvari trebale izgledati. Želimo se za to i osobno založiti- objašnjavao je u svoje i ime kolega iz Mosta Podolnjak.
Hrvatsku samostalnost dočekao je na funkciji tajnika gradske uprave Varaždina, koju je obnašao sve do 2005., kada odlazi na Pravni fakultet u Zagreb gdje je i danas izvanredni profesor. A spekulira se da je za to najzaslužniji bivši varaždinski gradonačelnik, HSLS-ovac Ivan Čehok, a s kojim se Podolnjak vrlo dobro razumio.
Spektar njegovih suradnika nije definiran ni limitiran političkim i ideološkim preferencijama, jer Podolnjak je jednako uspješno „paktirao“ i s Ladislavom Ilčićem, predsjednikom eklatantno konzervativnog, a prema najnovijim protumuslimanskim izjavama ( žicom bi se trebalo ograditi od muslimaskih izbjeglica jer su biološki jači od nas, brže se razmnožavaju…) i ksenofobnog, Hrasta, s kojim je 2011. bio na listi kao njegov zamjenik ( dogradonačelnik Varaždina). Poraz na izborima dokinuo je i njihovo političko savezništvo, pa se Ilčić okrenuo moćnijoj Domoljubnoj koaliciji, a Podolnjak okrenuo „nezavisnima“, po principu „sam svoj majstor“ i ušao u GV Varaždina. Potom će biti uključen i u tim stručnjaka koje je tadašnji predsjednik Republike Ivo Josipović angažirao na ustavnim promjenama. Ali će se istodobno odazvati i na poziv udruge U ime obitelji, notorne Željke Markić, kad je zatražila njegovu stručnu pomoć oko referenduma o izbornom sustavu ( preferencijsko glasanje), mada se pravda kako je to učinio na zamolbu voditelja pravnog tima udruge Krešimira Planinića, a ne Markićke. Što ništa bitno ne mijenja na stvari… Da bi u jesen 2015. stekao status jednog od glavnih ljudi Mosta nezavisnih lista pod egidom metkovskog gradonačelnika i psihijatra, Bože Petrova. I prvi preuzeo odgovornost…
Političko lutanje i marginalno strančarenje
Ergo, reklo bi se da je prof. Podolnjak dugo politički lutao, pabirčeći po manjim strankama, izbjegavajući dvije najveće, očito nesiguran u vlastite političke potencijale, ali istodobno s izraženom ambicija da osvoji prostor politike kao njezin relevantan faktor. Naposlijetku se popeo na Most. I uspio. No, veliko je pitanje koliko daleko takva osoba, evidentno manjkavih političkih kvaliteta, može stići. Osobito kad se ima u vidu da je riječ o nekomu tko je doveo u pitanje i osobni integritet. Jer, kako drugačije shvatiti i tumačiti podatak da se profesor 1992. odrekao vlastitog prezimena ( Jovanović ), dakle, i svog obiteljskog stabla, zbog negativnih konotacija koje je ono ( prezime) u tim ratnim godinama izazivalo, a njegova, u to vrijeme trudna supruga, izjavio je, nije htjela da njihovo dijete nosi taj teret kroz život ( ?!)
Ako je bio spreman odreći se vlastitog prezimena, dakle, bitnog dijela svoga identiteta, doista se valja pitati kako bi štitio integritet države. Besumnje se ne radi o čovjeku granitnog karaktera, visokog samopouzdanja i neupitnog integriteta. Te njegove osobne karakteristike i odvele su ga u ad hoc skupinu „nezavisnih“ lokalnih političara, uglavnom neartikuliranih političkih stajališta, kamufliranih ultimativnim reformskim zagovorom kao nekom vrstom kompenzacije za ideološku neodređenost i šarolikost. U toj vodi Podolnjak se sasvim dobro snalazi, štoviše, u tom društvu gotovo se doima dominantnim. Ravnopravnim Boži Petrovu, s kojim ima neke primjetne dodirne točke u životopisu (recimo,impresioniranost raskošnom krošnjom „hrasta lužnjaka“) …
Ali, u životu obično biva da vas dopadne baš ono što svojom konzistencijom zaslužujete, što bi materijal od kojega ste sazdani mogao izdržati. Pa je i prof. Podolnjak već na prvoj okuci posrnuo. Politika mu se nacerila svojim ružnim licem pokazujući da nije dovoljno izdržljiv i neosjetljiv izazivač. Jedva je uspio povući kandidaturu, „otkloniti“ tu mogućnost, kako je sročio mucajući pred kolegama koje ne razumiju zajedništvo i konsenzus kako ga definira Most. Konsenzus, kao kredo „mostaške“ antipolitike koja dezavuira demokraciju i politički pluralizam, deideologizira politiku i svodi je na razinu tehnomenadžerstva, nije model koji bi se kod nas mogao etablirati. Ni prof. Podolnjak osoba koja bi u politici mogla daleko dogurati…
