Neovisni novinarski portal
29.10.2020.
INTERVJUI / KULTURA / LJUDI
Nebojša Lujanović (Foto: Hrvoslav Pavić)

Nebojša Lujanović, književnik:
Kućni fašizam gori je od onog deklarativnog

Nebojša Lujanović (Foto: Hrvoslav Pavić)

Razgovor s autorom romana ‘Oblak boje kože’, prvog književnog djela u regiji čiji su svi junaci Romi.

Nebojša Lujanović (Foto: Hrvoslav Pavić)

Nebojša Lujanović (Foto: Hrvoslav Pavić)

Rođen je u Novom Travniku 1981. godine, diplomu je zaslužio na Fakultetu političkih znanosti, a doktorat na Filozofskom fakultetu iz područja teorije književnosti. Živi u Splitu, a ove godine objavio je roman „Oblak boje kože“, koji je redom hvaljen, a laude idu toliko daleko da ga se neki kritičari usuđuju prozvati i „novim Andrićem“. Nebojšu Lujanovića pronašli smo u šibenskom klubu Azimut, gdje je gostovao na Sajmu riječi, ritma i druženja.
‘Oblak boje kože’ roman je koji prati sudbine Roma u Zagrebu i Bosni. Koji su vam bili motivi za pisanje takve knjige?
Romi su, koliko god to ružno zvučalo, zahvalna tema za progovoriti o žrtvama ili zapostavljenima. Naime, kad krenete o njima pisati, onda ste ideološki cijepljeni jer njih još nitko nije zatvorio u nekakvu ladicu. Nema straha da ćete upasti u ideologizaciju. Na apstraknoj razini, to je priča o svakom ‘različitom’ po bilo kojem kriteriju – rasnom, rodnom, etničkom, vjerskom, ideološkom, političkom. Romi su, dakle, samo polazište i to je, čini mi se, jasno do kraja teksta. Također, motivacija je bila i životni put autora, to je najmanje bitno za čitatelje, ali uvijek je autor u tekstu. Autori su egoistična bića, uvijek pišu o sebi.
Priprema za knjigu trajala je čak pet godina, u njoj koristite i dosta romskih izraza, po čemu se da zaključiti i da ste neko vrijeme boravili među romskom zajednicom…
Tekst je rastao sam od sebe, nisam mislio da će imati 350 stranica, niti da će imati tri narativna tijeka. Ta priprema od pet godina svima zvuči puno, svi me pitaju o tome, ali to govori manje o meni, a više o književnoj sceni. Ja dolazim iz sfere znanosti gdje sam za doktorat potrošio šest godina, pa mi se to razdoblje čini kao solidan komad vremena ako nešto hoćete detaljno obaviti. A u ovom slučaju sam morao knjizi pristupiti detaljno, da ne upadnem u stereotipizaciju i sve moguće probleme, kojih sam postao svjestan nakon tri, četiri godine i skoro odustao od svega. Priprema je išla prvo kroz literaturu, pa sam uvidio da od toga nema ništa, da mi za svaku scenu nedostaje živ čovjek s kojim bih razgovarao…
I onda ste krenuli na ‘teren’…
Da. Doći među Rome je jako teško, jer oni djeluju kao zatvorena skupina i ulazak u romsko naselje je jedna vrsta invazije osobnog prostora. Izravna provokacija. Ako je njima rezerviran samo mali prostor u kojem imaju slobodu, a vi u njega ulazite agresivno i bez najave, lako je moguće da ćete izaći s ciglom u glavi.
Nebojša - Azimut - Ljudi (Foto H. Pavić) (6)

Nebojša Lujanović (Foto: Hrvoslav Pavić)

Tko vas je, dakle, ‘najavio’?
Traženje takve osobe trajalo je godinu dana i taman kad sam mislio odustati, neke su se stvari poklopile same od sebe. Jasno mi je zbog čega su me u početku svi odbijali – prvo, oni nisu nikad ništa dobro doživjeli od ljudi iz naše zajednice (oni ne-Rome zovu „gadže“, izraz koji ima negativne konotacije), a drugo, jako su dobro upućeni u mogućnosti zarade na njihovim leđima, pogotovo što se tiče crnog tržišta EU fondova. Napiše se projekt od 15 tisuća eura za inkluziju marginalnih manjina u većinsku skupinu, a onda im se istovari tri kompjutora ispred naselja i s ostatkom novca se pokupe. Dakle, oni sve to znaju. No, slučajno sam došao do Veljka Kajtazija, saborskog zastupnika, koji me preporučio jednoj udruzi Roma od koje nisam imao ništa, ali sam u tom procesu upoznao Admira koji me je pozvao u kuću svojih roditelja.
Gdje?
U zagrebačkom naselju Borongaj. Ali onda me njegovi roditelji nisu htjeli primiti, jer su bili uvjereni da želim zaraditi na njima. Objasnio sam im da je honorar za knjigu je pet tisuća kuna, radim na njoj pet godina, to je kunu do dvije dnevno, te da tražim samo tri dana njihovog vremena i stavio sam šest kuna na stol. Pa kad su vidjeli da sam sirotinja kao i oni, onda su me naručili za sutradan. Kad sam došao, cijela šira obitelj se poredala, muškarci su bili u odijelima, žene su cvijeće stavile na prsa… Najavili su me kao doktora znanosti, a kad sam došao na vrata, pitali su „a gdje je doktor?“. Još kad su shvatili da sam došao tramvajem, da nemam ni auto…
Bili ste im, znači, teško razočarenje?
Ovo spominjem da razbijem one stereotipe da će vam nešto ukrasti čim uđete u naselje. Ja sam vjerojatno bio najsiromašniji u tom društvu. Kad su shvatili da sam ja samo neki jadnik koji piše nekakvu knjižicu, onda sam stekao povjerenje i dobio prijatelje do kraja života. Poklopilo se da je njihov stric Zuhdija Ahmetović jedan od rijetkih govornika romskog jezika, a da im je rođak Ivan Rumbak publicist, koji skuplja knjige o romskom holokaustu. E, to je bio dobitak na lotu!
Kakva je bila reakcija iz romskih krugova kad je knjiga konačno objavljena?
To mi je bio najstrašniji sud, taj famozni književni žiri iz Borongaja. Lako mi je bilo za kritičare Jutarnjeg lista… Uzalud mi sva priznanja i što se nekom svidjelo jer je zgodna tematika, ako će se Romi javno ograđivati od tog teksta. S Ivanom Rumbakom, koji je najzaslužniji što je knjiga dovršena, prošao sam neke osjetljive dijelove teksta, ali on nije vidio cijelo djelo. Kad sam mu dao gotovu knjigu, imao sam najveću traumu od deset dana iščekivanja. Kad sam ga nazvao, rekao mi je: ‘Pa fino si ono pretočio što sam ti pričao. Ima gdje razbijaš stereotipe, to je dobro, a bogami si nas negdje i pošteno ocrnio. Ustvari si prikazao situaciju onakva kakva jest.’
Nebojša Lujanović (Foto: Hrvoslav Pavić)

Nebojša Lujanović (Foto: Hrvoslav Pavić)

Jeste li imali nekakvu prikrivenu ambiciju napisati i kritiku društva koje deklarativno prihvaća ‘drugačije’, a u stvarnosti od njih zazire?
Ambicije se mijenjaju kako raste tekst. Ambicija je bila u početku samo prikazati primamljivu i dinamičnu priču o obračunu oca i sina. A tad su se počeli uvlačiti i elementi romske kulture, pa se došlo do pitanja žrtve, što je dovelo i do pisanja o romskom holokaustu. Ovakvu složenu stvar nemoguće je imati na umu od početka. To je na kraju rezultiralo činjenicom da je to jedini roman u kojemu su svi junaci Romi; jedini u Hrvatskoj, a čini mi se i u regionalnim književnostima. A kako mi je rekao izdavač, to je jedini roman u svjetskoj književnosti koji se fikcionalno bavi temom romskog holokausta. Taj je dio uključen kao ‘roman u romanu’ na sedamdeset stranica.
Jeste li u procesu pisanja došli do odgovora na pitanje zašto je stradanje Roma u Drugom svjetskom ratu neispričana, pa i zaboravljena povijest?
To je dosta komplicirano pitanje. Ti su ljudi toliko degradirani da se njih ne doživljava kao žrtve. Ne postoji ni jedan statistički podatak koliko je Roma poginulo u Drugom svjetskom ratu, ali i u ratovima devedesetih, a stradavali su i u Bosni, Srbiji i Hrvatskoj. Kao da je ubijena životinja, koja je usput stradala uz rub ceste. Oni su metafora kako većinski glas može manjinskog satrati i svesti na razinu životinje.
Objavljivanje knjige je, igrom slučaja, tempirano dva mjeseca prije izbijanja aktualne izbjegličke krize. Društvo nam se podijelilo na one koji ne žele ne-katolike na granicama i one koji se gorljivo zalažu za njihova prava. Jesmo li pali na testu humanosti?
Imamo problem s deklarativnim fašizmom, onim javnim koji je ugrađen i u programe nekih stranaka, ali još gori je ‘kućni fašizam’, tipa: ‘ja nemam ništa protiv njih, ali nek’ su dalje od mene’. Sjećam se ankete na Filozofskom fakultetu: ‘Koliko bi vas podnijelo da vam je član obitelji druge vjere’, a rezultat je bio katastrofalan. Nekih dvadesetak posto bi takvo nešto toleriralo. Ali oni nikad neće baciti kamen, to je taj pritajeni fašizam, koji je, kao, stvar ‘dobrog’ kućnog odgoja. Tako da nekoliko volontera koji pomažu izbjeglicama, bojim se, ne mogu ublažiti takvu situaciju. Ali to je dominantan proces, ne samo kod nas, nego kao da sva društva zahvaća neka vrsta radikalizacije. To najavljuje i teorija o kraju postmodernizma kao vraćanju fundamentalnim korijenima. Imali smo razdoblje od trideset godina zamaha globalizacije, gdje je sve bilo dopušteno i relativno, a sad nam se vraćaju ‘velike priče’ Istoka i Zapada. Dakle, to nije lokalna priča, već nešto što se uklapa u globalne fenomene. Nadam se da svojom knjigom skrećem pažnju na taj problem, odnosno da problematiziram one koji svoj identitet shvaćaju kao nešto esencijalno i zadano, a ne konstrukciju koja prolazi kroz određene promjene ili da problematiziram rezultat određenih silnica moći koje određuju kakav je to idealni pripadnik Hrvatske danas, kako se on ponaša i kome on smije dozvoliti da bude blizu, a kome ne.

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI