Piše: Josip Antić
Daniel Lacko s višejezičnom dobrodošlicom
Akademik pustolovine. Ono što kod običnog svijeta zvuči kao oksimoron postaje moguće – ako se zovete Daniel Lacko. I to ne samo zato jer je u jednom od svojih brojnih pothvata Daniel utemeljio i vodio Pustolovnu akademiju. Bilo je to početkom milenija kad se svijet činio nešto ljepšim mjestom pa je Daniel s prijateljima utemeljio tvrtku Multisport koja je od običnih ljudi u sedam dana radila – absolute beginner avanturist.
No, iskustva s pustolovinom Daniel je nabrao i prije spomenute akademije, startao je 1993. s časopisom „Treći sport“, posvećenom tzv. malim sportovima za velika srca, od penjanja po liticima i speleologije preko traking utrkivanja do kajakarenja… Tiskana avantura završila je nakon trećeg broja („s ponosom mogu reći da sam urednik koji je upoznao sve svoje čitatelje“), ali ga je odvela do HTV-a, gdje je na opće oduševljenje sportomana radio kao reporter i urednik emisije posvećene pustolovnim sportovima.
Lacko i dalje jaše
Slijedila je potom TV Mreža, a nakon recesijom priklještene Poslovne akademije postao je free lancer i ostao to do danas vodeći dvostruku avanturu: onu poslovnu i onu sportsku. Podsjetit ću samo na dvije: bio je glavni organizator Red Bull evenata za sportove koji zasutavljaju dah i daju krila u prostore bivše Jugoslavije i sam je poduzeo više od 2100 kilometra dug pustolovni slalom od Istre do Savudrije, kad je što tenisicom, što biciklističkim kotačem, što jedrom i veslom svojom GPS rutom po obali i moru ispisao poruku Wellcome to Croatia (poveznica). Ako ovaj uvod nije dovoljan da objasni i prvu rečenicu teksta ne znam što je, ali to nije sve. Lacko i dalje jaše!
Velebit – za gospodu i pustolove
Upravo ovih dana krenuo je s Avanturom a la carte, istraživačko-pustolovnim vodičem koji je kao prototip u suradnji s turističkim zajednicama izradio za područje Biograda, Pakoštana, Svetog Filipa i Jakova, Tkona i Pašmana. Naimjenjena je turistima kojima je dosta izležavanja i kvarcanja na plaži i koji uistinu žele upoznati kraj u kojem borave. Takvi će ove sezone dobiti knjižicu s trideset pitanja na koja odgovore mogu pronaći samo tako da se upute tamo gdje ih knjižica vodi, a vodi ih od mora do gora, od prirodnih ljepota do povijesnih znamenitosti. One koji stignu do konačnog rješenja čekaju prigodni pokloni, popusti, a najuspješnije i vrijedna (avanturistička) nagrada. Bio je to povod susreta s Danielom koji nipošto nije zamišljen kao priča o minulom radu, nego o avanturi promišljanja i prezentiranja Hrvatske kao pustolovnog raja, što je ideja koju je Daniel uspješno gurao i u HGK-u (bio je predsjednik Zajednice pustolovnih agencija), a sad i u Hrvatskoj turističkoj zajednici. Uz to još uspije pisati o svojim i tuđim sportskim pustolovinama. (S obzirom na okolnosti složili smo se, kako novinarstvo, mirne duše, možemo ubrojiti u pustolovinu).
Avantura počinje (u slastičarnici)
Jedino što u našem susretu nije bilo naimalo avanturistički bijaše mjesto susreta: zagrebačka novootvorena slastičarnica iz kojoj, nakon što u njoj provedete sat vremena, možete slobodno otići trčeći do Sljemena i kad stignete do vrha, još će vam ostati koja kalorija viška.
U kraju iz kojeg ja dolazim na sve što si dosad radio rekli bi – sve je to lipo, ali šta vi radite?
– Još od 1993. godine radim uvijek i samo jedno. Na različitim razinama, u različitim okolnostima i različitim medijima činim ono u što apsolutno vjerujem, a to je da je Hrvatska bogom dana destinacija za za pustolovni turizam. Štoviše, možemo biti vodeća sila u Europi u tom smislu. Da je tomu tako znaju svi oni koji dođu iz svijeta, ali najmanje znamo mi. To nepoznavanje vlastitih pustolovnih mogućnosti počinje od institucija i seže sve do običnih građana. Evo iskustva iz kraja u kojem sam nedavno pripremao Avanturu a la carte. U Pirovcu sam upoznao drage, aktivne ljude koji nikad, ali nikad nisu bili na Vranskom jezeru i nemaju pojma kakav je pogled s Kamenjaka. A pritom tvrde da im je ponekad dosadno. Kad sam ih odveo tamo, oduševili su se!
Gdje ima vode, može se veslati…
Možda oko pustolovnog turizma vlada terminološka zbrka? Ljudi odmah pomisle na adrenalinske ovisnike!
– Pustolovina ne znači samo po život opasno balansiranje u nekoj sportskoj ekstremističkoj djelatnosti, ne znači ni sudjelovanje u sportskom nametanju. Pustolovina je stanje duha koja je primjerena svima, ona je jednostavno poziv na aktivnost i istraživanje prirode. Je li to planinarenje, vožnja biciklom, veslanje, jedrenje, trčanje, to je nevažno. A Hrvatska nudi bezbroj takvih mjesta. Pišući za novine preporuke za vikend prošao sam Hrvatsku uzduž i poprijeko od Iloka do Konavala od Poreča do Međimurja i u to se uvjerio.
Avantura a la carte pokušaj je da se promijeni stva prema pustolovnom turizmu. To je davanje novog sadržaja destinaciji, stvaranje brenda koji bi mnoge turističke zajednice i destinacije mogle imati u svojoj ponudi. Primjerice, Šibenik sa svojim nenadmašnim ulaskom u kanal, sa svojim tvrđavama, mogućnošču kajakarenja do Skradina, vjerojatno je jedna od najatraktivnijih destinacija za pustolovinu na obali. Nažalost, malo ili nimalo iskorištena.
‘Ako si izgubio dobitak, dobio si gubitak’ (Grunf)
Koliko se ja sjećam, ti si prijašnih godina imao dosta muke uvjeriti institucije u opravdanost i isplativnost pustolovnog turizma? Neki su se i nasmijali na tvoje usporedbe s nautikom.
– Cijelo vrijeme s kojim se bavim ovim poslom ja sam istodobnno ushićen i frustriran. Ushićen jer otrivam svaki put nešto novo i frustriran jer vidim da za to nema sluha ili se ne zna ili ne želi iskoristiti. Ideja pustolovnog turizma se nije lako probijala, čini mi se da i se i sad mora potrošiti dosta energije da bi se ukazalo na to. Primjerice, prije koju godinu sam na jednom skupu izazvao podsmijeh kad sam okupljenima objašnjavao kako je pustolovni turizam profitna djelatnost i to profitnija od famozne nautike. Prije svega pustolovni turizam traži puno manje ulaganja. No, najdobronamjerniji su mi se smijali. Odgovarali su pritom da prema statistici kojom raspolaže Hrvatska turistička zajednica tek nešto manje od 3% naših gostiju pokazuje zanimanje za takvu aktivnu turističku ponudu. Odgovorio sam im Grunfovom poslovicom: „Ako si izgubio dobitak, dobio si gubitak!“. Ta krilatica najbolje oslikava što nam se događa s podcjenjivanjem potencijala pustolovnog turizma.
Jama u Pazinu, a Lacko u jami
Gdje se to krije dobitak, kojeg nitko neće!?
– Prije svega tih magičnih 3 posto dobijeni su posredstvom upitnika koji su ispunjavali hotelski gosti koji su u Hrvatsku došli upravo s ciljem da se sunčaju i odmaraju na plaži. Da smo isto pitanje postavili grupi biciklista ili planinara odgovori i statistika bi bili potpuno drugačiji. Da je tome tako dokazuje i jedna druga statistika. Ona iz bliske nam Austrije. Njihovi su podaci sasvim drugačiji.
Austrijski je turizam otprilike tri puta jači od našega. Hrvatsku godišnje posjeti oko 12 milijuna turista, a Austriju njih oko 37. Ista je situacija i kod prihoda. Dok mi od turizma zaradimo oko 7 milijardi eura, Austrijanci zgrnu oko 22 milijarde i to nisu, što se pogrešno misli „zimski turisti“. Pola njih su ljetni, dakle iz razdoblja, kad smo mislili da je cijeli svijet na moru. Da ne kažem kod nas. Naprotiv, Austrija je velesila i u ljetnom turizmu, a najzanimljiviji je podatak o motivima dolaska turista u Austriju. Njih 46% izjavilo je kako su se za dolazak u Austriju odlučili zbog aktivnog odmora. To znači da otprilike 17 milijuna turista tamo odlazi zbog toga što se žele rekreirati ili baviti nekom aktivnošću. Naposlijetku, to znači i da u Austriju samo zbog aktivnog odmora dolazi više (avan)turista od ukupnog broja svih hrvatskih gostiju, sjećate se, njih oko 12 milijuna. E sad je li Austrija toliko ljepša od Hrvatske da tako mali broj turista želi aktivno uživati kod nas? Problem naravno (i nažalost) opet leži u nama. Normalno je da nas turisti ne doživljavaju kao destinaciju aktivnog turizma kada se mi sami takvima niti smatramo niti prezentiramo.
Premalo turista skače u jamu
Misli se da pustolovi ne spadaju finacijski jake goste?
– Još jedna zabluda s kojom žive mnogi naši turistički djelatnici jest da su pustolovni turisti siromašni turisti. Logika je: onaj tko ima novaca kupiti auto, zašto bi vozio bicikl. Tko vesla u kajaku, bit će da nema novaca za nešto više. I je li normalno da itko želi spavati na tvrdom, u šatoru i još k tome što dalje od civilizacije? Taj ili nema para ili je škrt. Stvari su međutim i ovdje mnogo drugačije. Prosječni korisnik pustolovnih putovanja, bez obzira na aktivnost, najčešće je visoko obrazovan i većih primanja od prosjeka. Kajak tura sedam dana Jadranom je 2-3 puta skuplja od čarter aranžmana u jedrilici u koju se natrpa masu ljudi. Osim toga, takav gost je najčešće i željan saznati i što intenzivnije doživjeti i upoznati destinaciju na koju je došao. Takvi turisti možda traže više, ali znatno više i daju. Pustolovina je skup doživljaj. Nasreću, posljednih godina ta kriva percepcija se mijenja.
Šime Stipaničev i Daniel Lacko – nakrivljeni iznad mora
Koliko ja znam strani organizatori već su otkrili Hrvatsku kao pustolovnu destinaciju.
– Sljedeće godine radit ću za jednu američku tvrtku sedmodnevni light treking (ne više od 10 km) po otocima. To je vodeća svjetska tvrtka za treking destinacije, vode hodače po Himalaji, Toskani….a zadnje tri godine im je Hrvatska najbolje prodavana destinacija. Mislim da to dovoljno govori. A sad je moje pitanje – zašto to mi ne radimo? Netko će reći to je mali broj gostiju. Da to je boutique proizvod. Ali smislimo 100 takvih tura pa brojevi neće biti mali. Ipak, stvari idu na bolje. U strategiji hrvatskog turizma pustolovni odnosno aktivni turizam je ušao u pet ili šest ključnih proizvoda, ali njegovo razvijanje još uvijek je pionirski poduhvat.
Ti si dvije godine radio kao organizator Red Bullovih evenata. Za njih bi se teško moglo reći kako su prilagođeni „malom čovjeku“. To su ipak ekstremi, za mnoge događaji koji protutnje kroz Hrvatjku, od kojih zajednica nema koristi. Ti tvrdiš suprotno. Možeš li to objasniti?
– Potrošio sam pet godina života dok sam dobio dozvolu za skok Felixa Baumgartnera s padobranom za jamu Mamet u Velebitu. Pitanje je bilo – što će to nama!? Jer, kao premali broj turista skače u jamu… ha…ha…ha. Kad se skok dogodio, (Red Bull je uložio novac u film) dan danas je to jedna od najgledanijih spotova. Red Bulla na You tubeu. Film je prošao cijeli svijet, a Velebit i Hrvatska isto tako. Samo da je to sve bilo bi dosta. Do tog trenutka tu lokaciju je u 50 godina posjetilo jedva 100 ljudi i to samo spelolozi. Nakon skoka samo moja tvrtka odvela je 30 ekspedicija na taj dio Velebita. Lokalna zajednica sada ima ture sa land roverima do tog mjesta: Vidite spilju gdje je skočio Baumgartner! Velebit je dobio još jednu priču, upakiranu u pravi turistički proizvod, koji ljudi žele vidjeti i platiti da vide.
Tour de Trakošćan
Dubrovnik, Igre pristolja, Kineski zid…
Primjer je dobar, ali nema baš puno Mameta ni Baumgartnera…
– Da, ali Hrvatska ima pet-šest događaja koji zbog svog sadržaja i lokacije imaju potencijal da budu zanimljivi stranim medijima. Recimo utrka Istra 100 milja ili Big Wall Speed Climbing u Paklenici. Oba događaju su reć razvijena, vrhunska su i odvijaju se u atraktivnim lokacijama. Isto tako Maraton po Stonskim zidinama postoji, Maraton neretvanskih lađa. Svi ti događaji su medijski (mislim na svijet) potpuno nepoznati. Da to radi Red Bull oni bi uložili stotine tisuća kuna u snimanje tih događaja u vrhunskoj produkciji i to besplatno u raznim formatima – od klipova po društvenim mrežama, do vijesti na– podijelili tv kućama. Događaje koje sam nabrojio razvili su i organiziraju lokalni ljudi, oni su učinili čudo i oni ne mogu ulagati u medijsku prezentaciju koja košta 200.000 – 400.000 kuna. Sponzorima nije isto tako interes da u to ulažu jer je Hrvatska premalo tržište. Glavni interes bi trebao biti Hrvatske turističke zajednice, koja ima ogroman budžet za oglašavanje – mislim da je riječ o 200 milijuna kuna.
Što HTZ dobiva?
– Pogledajmo što su dobili kad su dali 1,5 milijuna kuna za praćenje biciklističke utrke kroz Hrvatsku. Svaka lipa se isplatila! Svijet je bio prepun slika Hrvatske, te slike su gledali potencijalni turisti! Zašto tako ne bi izgledali snimci maratona na stonskim zidinama? A siguran sam da bi završila na CNN i to sa samo tri riječi. Dubrovnik, Igre pristolja, Kineski zid… Nakon toga bi sigurno išla pet minutna reportaže ne nekim drugim svjetskim medijima, a nakon toga 25 minutna u opet nekim drugim medijima gdje bi se već vidio i Napolenski put i solane… To što govorim zove se sadržajni marketing a on je puno kredibilniji od marketinškog. Možete imati najbolji slogan – to se prima kao reklama. Trčanje po stonskim zidnama vama nudi sadržaj. Ne morate biti trkač, ali ćete poželjeti prošetati! I ta šetnja će biti vaša mala pustolovina.
Dakako ako se netko sjeti i ponudi vam – treking stonskim zidinama.
Lacko i Stipaničev ulaze u Šibenik
U ličkoj špilji
U Ludbregu na ‘ludom’ biciklu
Oj šibenska kapo mila
Mljetsko Veliko jezero…
Dobrovoljno hodanje (treking) po Golom otoku
Divota Gorskog kotara
Baćinska jezera na dasci
Ogulinsko Jezrce
Sjeverni Velebit – na stijeni (bez skakanja)
Povratak Hrvata s mora, biciklom uzbrdo iz Senja…
Lac i ‘njegov prijatelj ‘bajk’
Biciklom kroz pakračku šumu
Galjipovac kod Imotskog – čudesno
Kajakiranje na lijepom plavom Jadranu
