Neovisni novinarski portal
26.10.2020.
IZDVOJENO / LJUDI
Pariške ulice danas (foto Danica Mračević Jurišić)

Pismo iz Pariza:
Od ‘joie de vivre’ do masovnog smaknuća pa licemjerja salonskih aktivista…

Pariške ulice danas (foto Danica Mračević Jurišić)
Danica Mračević Jurišić rođena je u Sarajevu, odrasla je u Rijeci, studirala u Ljubljani, a sada živi u Parizu. U Hrvatskoj je imala status samostalnog umjetnika, priređivala je izložbe, bavila se video produkcijom, surađivala s televizijom, kazalištem itd. U Pariz je s obitelji otišla, kako kaže, zbog jedne nepodnošljive atmosfere koja je bila prisutna u zemlji. Zadnje tri godine je u Parizu, gdje radi u filmskoj produkciji, te kao dizajner i fotograf. U Parizu je zatekao i teroristički napad. Zamolili smo ju da nam opiše kako je doživjela protekle dane u Parizu. No dobili smo više od toga. Njeno pismo je pred vama – prenosimo ga u cijelosti.
Pariške ulice danas (foto Danica Mračević Jurišić)

Pariške ulice danas (foto Danica Mračević Jurišić)

Napisala: Danica Mračević Jurišić

Recentna pariška tragedija, upravo ova popraćena burnim komentarima po medijima i društvenim mrežama, meni je donjela – uz taj neizbježni osjećaj anksioznosti, straha, pa i ljutnje – jedan kompleksniji osobni konflikt, nekakvo ponovno propitivanje identiteta.

Prošlo je već nekoliko godina kako smo u Parizu, i do sad sam već stvorila mnoštvo poznanstava i poneko vrijedno prijateljstvo, nekako sam dala sebe ovdje. Ovaj grad je jako lako voljeti, čak i ako niste frankofon i nemate neki talent za jezike, u ovom gradu ćete se nekako osjećati svojim. Grad sam je nevjerojatan, iznimne ljepote, sa svim fantastičnim detaljima koje možete zamisliti, ali ono što mu daje tu ležernu atmosferu i taj osjećaj da „pripadate“ jesu različitosti koje koegzistiraju u harmoniji, to mnostvo ljudi iz različitih područja, kultura, koji izražavaju svoje porijeklo na kreativne i osebujne načine, ali nikada u konfliktu. Ovdje „sloboda, bratstvo i jednistvo“ zbilja žive punim plućima. Na ulicama ovog grada vidjet ćete žene besprijekorno obučene po regulama „haute couture“ odmah uz one koje nose svoje tradicionalne, etničke kreacije – ili slobodnije intrepetacije tih istih – poput sarija, mekne, dimija i drugog. Ovdje moda, kao i kuhinja, i umjetnost i bilo koji drugi medij kreativnog izražavanja, ima mnoga lica, mnoge intrepetacije.

‘Joie de vivre’ pa smaknuće mnoštva

Suprotno nekom „facebookovskom“ mišljenju, ovo nije posljedica francuskog kolonijalizma. Francuska, Pariz pogotovo, je bila česta destinacija tokom 20. stoljeća svih onih koji su tražili sigurnost, utočište, mogućnost. Ovaj grad je oblikovan imigrantima, oni su sudjelovali u formiranju i definiranju Pariza, oni su i bitni i ravnopravni i neizbježni.
Zato je ovaj krvavi petak bio tako šokantan, tako nevjerojatan i bolan svima, jer nije riječ samo o nekom bezumnom pucanju, postoji cijela ideologija, prihvaćena od očito dobro organiziranih i dobro financiranih fanatika, usmjerena na ono što je zapravo idealizirana slika pariškog načina života – nonšalantost, ljepota, „joie de vivre“, te se manifestirala smaknućem mnoštva ljudi koji su se zatekli vani, na koncertu, u restoranima, na stadionu, potpuno van nekog političkog ili religijskog konteksta, jednostavno u svojim građanskim aktivnostima, živeći svoj Pariz.
Stjecajem okolnosti, ja sam napustila taj dio grada neposredno prije terorističkog napada. Jedan on mojih poznanika je ostao, našao se u Bataclanu – koncertnoj dvorani gdje je bio jedan od napada – i pogodjen je, srećom samo u nogu. Mnogi drugi nisu izbjegli fatalnosti ove tragedije. Pariz jako dugo nije doživio ovakav pokolj i svi smo u šoku. Meni ovo nije prvi put da se susrećem sa nasiljem ove vrste, bila sam još dijete kada sam prvi put vidjela ovakvo što, bila sam još u Sarajevu, i prije bombardiranja i prepoznavanja rata, postojalo je to ulično obračunavanje, pucanje po ljudima, po vani, onako bez smisla, da stvori paniku… Prošle su decenije i ja se više ne pitam zašto i kako, shvatila sam da uvijek postoje ti ljudi sa oružjem koji pucaju i mi drugi, kojima je namjenjena uloga žrtve. Uvijek netko ima razlog, potpuno objašnjenje zašto puca po masi, zašto ubija i u potpunosti vjeruje u sve svoje argumente – sposobnosti samozavaravanja i kreiranja vlastitih iluzija su nevjerojatne u nas, ljudi.
IMG_8468

Lav s natpisima ‘Mi smo Republika!’ i ‘Mi smo sloboda!’ – foto: Danica Mračević Jurišić

 

Religija ima svoje mjesto u povijesti čovječanstva, ima svoje opravdanje i razloge za postojanje – a to je samo da stvori zajednički sustav vrijednosti, etike, pravila ponašanja i da olakša kreiranje šire zajednice, da doprinese stvaranju kolektiva, društva. Ista stvar vijedi i za nacionalnost. Onog trenutka kada ovi koncepti postanu destruktivni, te dobiju suprotan učinak, bilo na pojedinca ili grupu, treba ih jednostavno ili preispitati ili stati. Voljeti Francusku i Pariz je jako lako upravo zbog nekoliko pravila koje su primjenili na svoje društvo – i koje danas vidim posvuda. Citati „no religion, no race, we are republic“ / „no race, no religion, nous sommes la republique“ prisutni su svuda, i kao ideja i kao praksa. Pariz je postao moj novi dom u kojem, iako sam imigrantkinja bez državljanstva, bila sam bolje prihvaćena nego u zemlji čije dokumente imam. Ovo nisam samo ja, ovo je priča mnogih koji su došli u ovaj grad. Popularnost i reputacija ovog grada nije nikada bila bez čvrstih temelja, a suosjećanje i simpatije, kao i potpunu podršku iz mnogih zemalja dobili su upravo zbog te ideje republike, ideje o ravnopravnosti, slobodi i bratstvu.

Novi francuski pokret otpora: Ja sam na terasi

Ova tragedija nas je zbližila, ne samo nas stanovnike Pariza, nego i žrtve koje mogu prepoznati neko svoje iskustvo u ovoj tragediji. Nakratko, Pariz je poistovjećen sa Bejrutom, Palestinom, sa nekim drugim mjestima i drugim tragedijama. Ono što me je iznenadilo su ljudi, svi oni koji su se našli u Parizu i njihove reakcije. Uz očitu bol i šok, vidjela sam i njihovo dostojanstvo, njihovu odlučnost da nastave dalje, da čvrsto stanu uz svoje ideale i vrijednosti. Grad nije postao ni prazan ni zamračen, kao sto se sugeriralo po medijima, te uprkos policijskoj zabrani okupljanja, na Trgu Republike i drugim lokacijama napada, ljudi su počeli dolaziti, spontano, bez dogovora, noseci cvijeće, zastave, svijeće, poruke i crteže u spomen žrtvama. Dan nakon, nije bilo nekog protesta, ili političkog angažmana, nisu se skupljali oni poznati iz medija, to je bilo sam mnoštvo ljudi koji su došli iz svoje ljudske potrebe, izraziti sućut za žrtve. U podnožnju spomenika na trgu, improviziran je mali spomen na žrtve, i tu su se izlile sve emocije. Iako je ovo vjerojatno najkrvaviji incident na francuskom tlu od Drugog svjetskog rata, ljudi su bez panike. Oni su i dalje na ulicama, restorani i barovi su i dalje puni, i iako su dosta tiši, postoji nekakav inat i prkos u tom tvrdoglavom izlasku subotom naveče, neki stav koji odražava moto Pariza – „Fluctuat nec mergitur” / „ne tone uprkos valovima“. Jedan novi izraz pojavio se na ulicama: riječi „je suis en terrasse“ je novi moto francuskog otpora.
U hashtagovima na društvenim mrežama, medju grafitima, na porukama ostavljenim uz svijeće na mjestima tragedije, i u svijesti ljudi kojima sam okružena, ja ne nalazim mržnju, već istomišljenike. Uz sav kaos i anskioznost koja je usljedila nakon prvog vala terorizma, moji strahovi su bili tu i zbog mojih susjeda Muslimana, Arapa. Strahovala sam od omazde nad njima, i kako će se ovo odraziti na to more izbjeglica koji prelaze Mediteran, Balkan. I našla sam se medju mnoštovm ljudi koji su djelili istu tu zabrinutost, koji su imali potrebu da učine nešto u vezi mogućih reakcija, fobija spram Muslimana. U jednom stavu većine Parižana, ne postoji okrivljavanje Muslimana, svi razumiju razliku izmedju terorista i religije, pogotovo prepoznaju ljude sa kojima žive prvo kao svoje sugrađane, susjede; ne postoji otpor prema izbjeglicama, svima je jasno da ljudi koji dolaze u tako velikom broju, u užasnim uvjetima, bježe od istog terora.
Cvijeće za žrtve (foto Danica Mračević Jurišić)

Cvijeće za žrtve (foto Danica Mračević Jurišić)

Terorizam se može dogodti svakome, ne samo u obliku ovakvog napada, već i po pitanju prihvaćanja ideologije od individue, od manjih grupa. Mnogi članovi ISIS-a su regrutirani u zapadnim zemljama Evrope, mnogi od terorista su Francuzi po državljanstvu, ali ipak krivnja se nekako usmjerava na Bliski istok, nekamo dalje. Prije nego sto usmjerimo pažnju na jednu globalnu situaciju, te na NATO i ISIS, neko prebacivanje krivice i pseudo intelektualne komenatre, i to prebrojavanje „ko je imo’ više mrtvih“, htjela bih reći da pišem ove riječi radi mojih susjeda, žrtava i svih onih pogodjenih ovim terorističkim napadom. Ovo se dogodlilo u mom domu, meni i ljudima sa kojima živim u ovom gradu, ovo je moja osobna, emocijama obojana priča i treba vas podsjetiti na tu čisto ljudsku stranu, neispolitiziranu verziju ove tragedije. Hoćete kritizirati Facebook, YouTube, NATO i sl.? Samo naprijed, imate vjerojatno i pravo i razloge za to. Ali koristiti ovu tragediju u svrhe nekog virtulnog i javlovog nadmetenja na društvenim mrezama, to nije nimalo prihvatljivo. Imali ste vremena i računala da kritizirate koga ste htjeli prije ove tragedije, ali nešto je u mentalitetu Balkana, što tjera ljude uvijek na negativne reakcije.

Salonski FB aktivizam sa Balkana

Prvo me je jako iznenadilo to strastveno jurišanje na FB aplikacije, to more informacija o stradanjima na istoku koje su dijelili i promovirali ljudi koje poznajem – ovi iz Hrvatske, BiH, Srbije, Slovenije, ti isti koji nisu sposobni percipirati ili reagirati na probleme u svojim zemljama? Nevjerojatna korupcija, pljačka naroda, podivljali nacionalizam, mržnja, milijun problema, ali nekako nevidljivih ovim Facebookovskim liberarnim pravednicima, koji „zagadjuju“ taj virtualni prostor, potreban mnogima koji su sad pogodjeni ovom tragedijom. Interesantno je da niti od jedne osobe koja je izbjegla ratna stradanja, niti od bilo kojeg imigranta nisam čula ista drugo doli izjave sućuti. Ljudi koji su prošli slično znaju kako je, i reagiraju ljudski, suosjećaju. Sve drugo je suvišno. Oni koji nemaju pojma, ti salonski aktivisti i kvazi intelektualci, oni koji imaju potrebu da sude i kritiziraju i osudjuju, sa svojih visoki predstolja, u sigurnosti svojih domova, na Facebooku – oni zbilja nisu bitni. Kolektivna amnezija koja je česta na prostorima Balkana i bivše Jugoslavije, ostavlja masu sa tako apsurdnim stavovima i percepcijama – da li se neko uopće sjeća da govorimo o zemljama koje su pred samim početkom 21. stoljeća imale koncetracione logore, gadan prljavi rat i da još uvijek provode političke i etničke čistke?!
Ja sam dva puta bila izbjeglica – prvo devedesetih godina, dok smo bježali iz Sarajeva pred srpskim bombardiranjem, a mene su moje srpske „prijateljice“ – one koje sam znala iz osnovne škole – proglasile „ustašom“ i „škutorom“ – samo zato jer se saznalo da je djevojačko ime moje majke Bušić i da je iz Imotskog. Drugi put smo bježali iz Hrvatske, iz Rijeke, koja nije tolerirala bilo koga sa malo drugačijim backgroundom. Ljubljana, grad u kojem sam studirala, imala je isto prilično neprijateljski stav prema došljacima, moj studij je bio otežan zbog incidenata koji su se ponavljali u tom gradu, koji su imali nacionalizam kao motiv. Ovo nije samo moja priča, ovo vam mogu ispričati mnogi koji su svoju prvu šansu za bilo kakav život našli vani, na zapadu, pa i u Parizu. Nakon prvih, ratnih trauma mnogi su se suočili sa toksičnom okolinom, u kojoj jednostavno nisu bili dobrodošli. Nasilje i mržnja su konstanta, i danas postoji na tim istim prostorima s kojih se javljaju razni „pravednici“ i nameću svoje teorije i zapažanja o mjestu i gradu koje ja sada, nakon svih turbulencija, zovem domom. Bilo kakve kritike sa Balkana vidim samo kao krajnje licemjerne ispade. Hrvatska se guši u nacionalizmu i korupciji. Bosna i Hercegovina otvoreno prodaje dokumente organiziranom kriminalu, za malo para ili uslugu možete dobiti bilo kakve dokumente i to u obije verzije ove kvazi-države. Srbija je destinacija svih kriminalaca iz regije, što ratnih zločinaca, što drugih profila. Ali izgleda da to nikome ne smeta. Valjda svijet nudi toliko situacija koje jednostavno trebaju vaše kritike da ne stignete niti pogledati sebe i svoju okolinu.
Voljela bih viđati bilo kakav otpor prema ovim stanjima i uma i politike umjesto suvišnih kritika nekih drugih. Ako ne znate što drugo, pomognite izbjeglicama, njih je sada mnogo i zbilja im treba bilo kakva pomoć. Facebook koristite za obavjesti o stanju na terenu i u kampovima, za informacije koje su nužne. Prijavite nasilje i eksploataciju, znam da niste navikli, ali i navike se mjenjaju.
Pogledajte sebe.
Poruke u lavljem podnožju (foto Danica Mračević Jurišić)

Charlie Habdo u lavljem podnožju (foto Danica Mračević Jurišić)

Tags: ,

VEZANE VIJESTI