Neovisni novinarski portal
26.10.2020.
KOMENTARI / LJUDI
Pariz noćas (foto Hina/EPA/LAURENT DUBRULE)

Ne smijemo im to dopustiti!

Pariz noćas (foto Hina/EPA/LAURENT DUBRULE)

Diego Han, mladi povjesničar i naš suradnik, reagirao je na noćašnja zbivanja u Parizu.

Pariz noćas (foto Hina/EPA/LAURENT DUBRULE)

Pariz noćas (foto Hina/EPA/LAURENT DUBRULE)

Piše: Diego Han

Dan nakon Pariza je. Teško je pisati, teško je pronaći prave riječi i izraziti se. Jedino što mi pada trenutno na pamet je osjećaj da su ti ljudi opet uspjeli, isto onako kao i u siječnju te iste 2015. godine. Uspjeli su u gotovo svakoj njihovoj želji. Bilo je to ponovo jednostavno, gadljivo, direktno i šokirajuće. Uspjeli su poubijati nedužne civile, uspjeli su u nas probuditi mržnju, uspjeli su nas pretvoriti u zvijeri prepune osvetničkog žara, uplašene zvijeri Sada svi znamo što nam je činiti, izloriati se, zatvoriti se u sebe, ali ne kao Europa, već zatvoriti se svako unutar svojih granica, postaviti žicu, vojsku, policiju.

Dosta je bilo humanosti, oprosta, razumijevanja, dali smo sve od sebe, a jedino što smo dobili jest nož u leđa. Bio je Orban u pravu, oni nisu kao mi, oni nisu Europljani, njihova se kultura ne uklapa u našu, dolaze nam diktirati pravila, žele nas promijeniti i uništiti, on je to znao, propast ćemo kao društvo…
I onda, trznem se. Shvatim da to nisam ja. Pokušavam u sebi posložiti stvari, stati, duboko udahnuti i razmisliti. Tko su bili ti ljudi? Nije teško na to pitanje odgovoriti, radilo se o vjerskim fanaticima, naravno. Koliko ih je bilo? Dok ovo pišem, to se još točno ne zna. Sigurno ne više od desetak. Od kuda su došli? Da, od kuda su došli? Iskreno, to je potpuno nebitno. Mnogima će se kosa dignuti na glavi nakon takve tvrdnje. Kako nebitno? Što ako su to Afrikanci kojima je možda baš naš brod u Mediteranu pomogao i spasio im život?
Ili, još gore, što ako su to ljudi koji su prošli pored Tovarnika te preko Lijepe Naše otišli u Francusku i to napravili? Kako to može biti nebitno? E pa može. Jer je pokraj Tovarnika prošlo preko 300.000 ljudi, a u Parizu ih je bilo desetak. Zato što i ako ih ima još na stotine sličnih, ta je brojka mnogo manja od preko 1.000.000 ljudi koliko ih je do sada otprilike ušlo u Eurpu. Da li to nešto zaista i mijenja? Ovisi. Nekima to neće ništa značiti, nekima je bilo dovoljno vidjeti tu živu rijeku da postanu uplašeni bez da se ijedan ozbiljniji incident i dogodi. Većini je zapravo možda i promaklo da usprkos 300.000 izbjeglica, Hrvatska je najveće probleme imala sa svojom europskom braćom u Mađaraskoj, Sloveniji i i Srbiji, s kojima smo unatoč zajedničkoj vjeri, tradiciji, kuluri pa i jeziku, jedva išta dogovarali bez tenzija, svađa i prijetnji. Pitam se, jesmo li zbog divljaštva hrvatskih huligana svi huligani? Jesmo li zbog politike zapada svi suučesnici ratova na Biskom Istoku? Osobno, ne bih volio da me tako ljudi doživljavaju.
Samo dva dana prije atentata u Parizu, libanoski je grad Beirut također šokirala vijest o napadu, u kojemu je poginulo otprilike 40 osoba . Koliko se o tome govori danas? Znamo li išta o tome tko je tamo stradao, zašto i tko je te napade izveo? Naravno, pojma nemamo. Zanima li nas? Većinu ne. Pa ipak, ti se ljudi nisu razlikovali od Parižana. Što to znači? Da smo sebični. Iako je to u ljudskoj prirodi, problem nastaje kada zbog svoje egocentričnosti doživljavamo sebe kao konstantne žrtve tuđih djelovanja. Islamski se terorizam nije pojavio niotkuda. Rezultat je više desetljeća loše kombinacije zapadne i istočne politike, a barem što se zapada tiče, dio krivnje snosimo i svi mi koji se protiv toga ne bunimo, ili još gore, koji preferiramo uživati u našoj intelektualnoj i građanskoj lijenosti. Pitam se hoće li zapad priznati kako teroriste ISIS-a financiraju njihovi saveznici iz Saudijske Arabije i drugih zemalja Perzijskog zaljeva? Pitam se hoće li u hrvatskoj javnosti bilo koji političar, pa makar samo jedan, ustati i priznati kako je i Hrvatska pomogla u stvaranju tih terorista šaljući u Jordan oružje za koje se znalo gdje ide i koji su rizici da završi u krive ruke? Neće. Toga neće biti.
Angela Merkel je izjavila kako ti teroristi mrze našu slobodu. Pitam se mrze li i slobodu u Libanonu? Afghanistanu? Iraku? Koliko god napad u Parizu bio gnjusan, mi nismo jedini na udaru terorista, dapače najviše stradavaju oni kojima želimo zatvoriti vrata. Što da nam se takvi napadi događaju svakodnevno? Što da je do sada u Europi stradalo nekoliko desetaka tisuća ljudi zbog sličnih napada? Kako bi tada reagirali? Bi li možda i mi mrzili, kao što sada mrzimo, pripadnike nekih drugih država koje su upletene u naš svakidašnji pakao i ne žele nam na koncu ni pomoći? Možda bi najbolje bilo ništa ne napisati nakon ovakve tragedije.
Pustiti da stvari krenu svojim putem, da se same od sebe poslože. Ali kako? Stvari neće krenuti boljim putem, one se neće posložiti same od sebe. Dežurni su proizvođači panike već započeli svoj rad. Granice će se zatvarati, ljudi bojati susjeda a humanost će unatoč hrabroj borbi opet doživjeti tehnički knock out. I sve je to razumljivo, sve je to dio cikličnog kretanja društva u trenucima velikog stresa. Ali, imamo moralnu dužnost boriti se protiv toga. Jer, u takvim slučajevima najviše pate oni koji najmanje imaju veze s tim užasima. Prije dva dana u Beirutu i jučer u Parizu su to bili civili, od danas će to još više nego li do sada biti izbjeglice koje upravo od osoba poput tih terorista bježe, dok će u slučaju dodatnog zatvaranja u sebe od sutra Europa biti korak bliže 1930. nego li 2016.
Je li to svijet kojeg želimo? Želimo li se vratiti nekim mračnim prošlim vremenima koja bi trebala biti iza nas? Budemo li se iz straha vratili unazad, jedino što ćemo napraviti jest veliku uslugu pariškim atentatorima. Zaplesat ćemo upravo onako kako oni od nas žele, jer to i jest bit terorizma, promijeniti oređeno društvo zahvaljujući strahu. Budemo li privhatili mržnju, ksenofobiju i nacionalizam koji će se brzinom svjetlosti od danas još snažnije širiti Europom, bit ćemo u poptunosti poraženi, a njihove će žrtve postati umjesto simobolom otpora, simbol kraja Europe kakvu je danas poznajemo.
Želimo li uzvratiti teroristima, to ne smijemo dopustiti!
Tags: , ,

VEZANE VIJESTI