Neovisni novinarski portal
27.10.2020.
INTERVJUI / KULTURA / LJUDI
Hrvatska – Njezinih prvih 20-ak: Ipak, Tuđman je bio najzabavnija jingle mašina…

Hrvatska – Njezinih prvih 20-ak:
Ipak, Tuđman je bio najzabavnija jingle mašina…

Piše: Josip Antić

hrvatska-1200x500

Može biti da od silne buke što ju je podigla izborna kampanja ova blagovijest nije još stigla do vas: Nataša Magdalenić Bantić i Silvija Šeparović napisale su knjigu Njenih prvih 20-ak (vidi promotivni PDF). Ovih dana će je promovirati u zagrebačkoj Tvornici kulture, a prije nego se autorice naklone i počnu, nema nikakve dvojbe da je riječ o štivu čiji se izlaz iz tiskare očekivao kao u ona divna i nostalgična vremena kad smo pred prodavaonicama gramofosnkih ploča nervozno čekali izdanje našeg omiljenog benda. (Usporedba nipošto nije bez veze, jer izdavač je Aquarius Records (Urbani ured), dosad poznat po izdavanju nosača dobrog zvuka.)

Za one koji su mlađahniji od danas već umalo 25-godišnje Hrvatske, valja reći da su Nataša i Silvija urednice kultne emisije Week Report (do dolaska Nataše u prvoj postavi sa Silvijom radila je Zinka Bardić), jedne od najslavnijih novinarskih injekcija s kojim je u 90-ima Radio 101 porađalo demokratsku svijet u Hrvata. U tom smislu znam barem 100.000 ljudi (mislim na one koji su se 1996. okupili na Noći svijeća – potpori Radiju 101, prvom građanskom prosvjedu u modernoj Hrvatskoj) koji jedva čekaju da vide što se dogodi kad cure (sad već gospođe) odluče uzeti mjeru Hrvatskoj. Samo im ovaj put vremenski kriterij nije tjedan (Week reporta) nego kvarat stoljeća (reklo bi se Quarter century report).
U tih dvadeset hrvatskih godina vrludala je i karijera (u smislu kuća za koje su radile) Nataše i Silvije, ali novinarski britki rukopis ostajeo je prepoznatljiv. Nakon punih 12 godina Stojedinice Nataša, kako sama kaže, od 1998. godine brani boje londonske dijaspore. Kao slobodna novinarka radila je za hrvatsku redakciju BBC-ja i američki CBS News, a trenutno za Associated Press Television News. Iz Londona je surađivala je s brojnim hrvatskim medijima.
Silvija Šeparović

Silvija Šeparović

Silvija je bila jedna od četvero urednika televizijskog magazina Javna stvar Hrvatske radiotelevizije. Živjela je u Sarajevu, gdje je radila na eksperimentalnom TV programu Test kanal, a bila je i autorica radijskoga dijela javnih kampanja Ureda visokog predstavnika “Ovaj i Onaj u borbi protiv korupcije” i “Bit će u BiH”. Sudjelovala je u radu Glasa 99. Uređivala je vijesti u hrvatskoj redakciji BBC-ja u Zagrebu, pokrenula je Radio Mrežu. Na Trećem programu Hrvatskoga radija pripremala je emisije Zoofon – Zoon politikon, Mojbestijarij, Društveni obzor i Forum 3. programa. … Od 2012. godine potpisuje tjedni politički magazin Aftershock, prvo na HRT-u, a potom na radiju Yammat FM. Za Aftershock je primila nagradu Hrvatskog novinarskog društva za najbolju radijsku emisiju u 2013. godini.
Iako u najboljim godinama, obje autorice doživjele su i to da su postale – muzejski eksponati. Foršpan za emisiju Week Report uvršten je na izložbu “Umjetnost uvjeravanja” u Muzeju za umjetnost i obrt, a njihov rad “Tri mjeseca i dvije pijane noći” u Modul Memorije sarajevskog MESS-a 2011. godine.
Toliko o biografijama, a o kolikom je rudarskom novinarsku poslu u istraživanju prvih hrvatskih dvadesetak godina riječ dovoljno ilustrira podatak da je knjiga (čiji PDF Tris objavljuje) tek prvi dio. Taj tom odnosi se na kronološki pregled hrvatske stvarnosti podijeljen u četiri ere. Prvi zaboravne podsjeća na državu iz koje je Hrvatska pobjegla proglašavajući neovisnost i doba rata, drugi se bavi Tuđmanovom dominacijom. Treći je posvećen prvoj post-Tuđmanovskoj vlasti i ofanzivi Haaškog tribunala koja joj je obilježila eru, a četvrti vladama koje su se nakon toga smjenjivale i na kraju čijih je mandata Lijepa naša ostala podijeljena na “njih” i “nas” kao nikad dosad. Sam kraj knjige zašećeren je samo malim dijelom podataka koje su autorice prikupile pišući ovu knjigu a koji zasigurno nikada neće ući u povijesne udžbenike i priručnike – od činjenice da je Crkva prvi put zaposlila egzorcista preko datuma zabrane pušenja u hrvatskim vlakovima do dana kada smo izlazni broj za inozemstvo promijenili s 99 na 00…
Nataša Magdalenić Bantić

Nataša Magdalenić Bantić

Dok ovo čitate valja znati da u računalima Silvije i Nataše već dugo živi i druga knjiga, tematski par ovoj kronološkoj, ali o njoj nešto kasnije. A sad zamislite noć i bljesak zaslona triju računala. Pred jednim je u Londonu Nataša, pred drugim u Zagrebu Silvija, a pred trećim u Šibeniku autor ovog teksta. Svaka na svojoj strani svijeta, drugarice novinarke jedna za drugom odgovaraju na rafalne serije pitanja što ih u nestrpljenju ispaljujem prema njima listajući PDF knjige koji mi je upravo stigao mailom…
Po pristupu to je jedinstvena knjiga govori o povijesti, ali je pišu novinarke. Je li bilo teško izmiriti hladni povjesničarski pristup s vašim, na 101 odnjegovanim britkim i živim stilom? Kako biste odredile knjigu, publicistika ili povijest? Radile ste Week report koji se sad promijenio u neku vrst quarter century report? Koliko je teško bilo mijenjati vremensku optiku? Je li bilo začudno gledati kako neki događaji za koje smo mislili kako su jako važni odjednom postaju minorni? Jeste li imali takvih promjena percepcije?
NATAŠA: Nismo imale što miriti jer smo od samog početka odlučile da će knjiga biti šarena, krcata podacima, slikati sliku vremena, svakako publicistički pogled na povijest. U Goldsteinovoj knjizi o dva desetljeća Hrvatske on, recimo, kaže kako je 2000. pokušan vojni udar… trebalo mi je vremena, a baš sam pisala poglavlje koje je u idućoj knjizi – o Norcu i generalima – da shvatim da se radi o pismu generala i Mesićevim otkazima. Jer mi smo stavile sto detalja, citata. Povjesničar je zaključio da je tome dovoljna jedna rečenica. Mi smo htjele čitatelja vratiti/odvesti u taj trenutak.
SILVIJA: Uvijek smo radile tako da je bila neka vremenska optika u pitanju tako da je to već, rekla bih, gotovo u krvi. No takozvana povijesna distanca nije samo fraza – zaista ti treba vremenski odmak da bi stvari smjestio, odnosno smjestila kako treba. Zato mislim da je, bude li idućih izdanja, zadnji tekst u knjizi koji pokriva doba Milanovićeve vlade prvi kandidat za nadopunjavanje.
– Ne krijete da knjiga ima i emotivnu dimenziju (čega se stručni zvjezdoznaci klone). Kažete da Hrvatsku promatrate kroz oči dobronamjerne stare prijateljice. Mislite li da će vam kritika zamjeriti takav pristup (u smislu da oduzima od tzv. objektivnosti). Kažete nekima se neće svidjeti? Ja sam uvjeren da će se mnogima svidjeti.Tko su po vama prvi, a tko drugi?
NATAŠA: Nadam se da će svi cijeniti trud koji je uložen u prikupljanje tolike količine materijala i pisanje tolike količine brojki i slova. Sigurna sam da će se svima sviđati grafički dizajn kojega su osmislili Zvonimir Hrupec i Vito Deverić iz zagrebačkog Studija 2M trpeći naše brojne ideje, upadice i često neizvedive prohtjeve. A što se tiče objektivnosti… mi smo zaista prema Hrvatskoj uvijek dobronamjerne. Jedino prema njoj. Prema političarima koji su njome vladali… to je druga priča. Problem je na ovom našem malom komadićku planete manjak kulture dijaloga. Gdje se možemo potpuno neslagati i smatrati da druga osoba priča totalne gluposti a da ih pritom ne nabijamo na verbalni kolac, brojimo krvna zrnca i osobno ne vrijeđamo.
Korice friške knjige

Korice friške knjige

SILVIJA: Čini nam se da smo uspjele stvoriti knjigu koja bi mogla dobro sjesti različitim uzrastima… htjele smo da zainteresira i informativna bude i bakama i unucima. Sigurne smo da će jako dobro sjesti našoj generaciji.
– Koja poglavlja ste najteže pisali? Rat, postratno doba? Spominjte boju, okus i miris prvih 20 godina – koji su to događaji, cvebe, citati koje držite ključnim? Tuđmanovi žuti, zeleni i crveni vragovi? Budišino odlučno možda? Ima li nešto što joj (njoj Hrvatskoj) ne možete oprostiti?
NATAŠA: Pisanje je išlo relativno lako. Istraživanje je bio dug proces, a onda je bilo stvarno komplicirano sortirati podatke tako da svaka informacija bude tamo gdje joj je mjesto, kako pišući o nekoj temi ne bismo nešto propustile. A izjave… meni, osim legendarnih Tuđmanovih vragova raznih boja, te drugog niza “smutljivaca i prodanih duša” padaju na pamet i Račanova “stranka opasnih namjera”, “U banani smo” Ive Sanadera…našlo bi se… Ipak, Tuđman je bio najzabavnija jingle mašina, njegovi su govori bili dugački, strasni, koristio se velikim riječima, nevjerojatnim kombinacijama. Kad bismo radile top ten… njegovih bi bilo barem prvih šest.
SILVIJA: Nije tu Hrvatska ništa skrivila, a zamjeram glupost, kriminal, zatvorenost, isključivost i dosta toga još zbog čega nije dalje nego što je sada. Kad govorimo o boji, okusu i mirisu… recimo odlazak Ive Sanadera… baš kao što je Nataša rekla ono o udaru iz 2000-te, možeš ga opisati i kao ostavku premijera koji je naglo i očito pod pritiskom donio tu odluku. No mi smo željele potpuno dočarati taj nevjerojatan, nervozan, dramatičan moment, rijetko viđen igdje, rekla bih. Odlučile smo doslovce – u riječ i gestu – prepričati cijeli događaj jer on je za anale politike, a bogme gotovo i teatra.
– Radili ste na dva razboja London, Zagreb, a finalizirale ste knjigu na Susku? Kako ste uskladili taj Iljf&Petrof pristup. Je li bilo pucanja filma? Prijepora?
NATAŠA: Silviju poznajem od svoje 16. godine, a godinu i pol smo i živjele zajedno. U svih tih 30 godina sjećam se jedne jedine situacije u kojoj smo jedna drugoj odgovorile malo nervoznije. Bile smo u stanu, ona se spremala van i slušale press konferenciju onoga što smo oduvijek zvale, a tako zovemo i u knjizi, leteći cirkus – sastanke predsjednika svih šest jugoslavenskih republika koji su se svako toliko sastajali kod jednoga od njih praveći se da rješavaju krizu u SFRJ. I tu je nešto crnogorski Miomir Bulatović rekao što meni nije zazvučalo sasvim loše, a Silviji je. Porječkale smo se samo zbog Mome (tko ga se danas sjeća), ali pucanja nije bilo.
Knjiga je nastajala i preko Skypa na relaciji London-Zagreb-Susak (foto www.trusty.hr)

Knjiga je nastajala i preko Skypa na relaciji London-Zagreb-Susak (foto www.trusty.hr)

SILVIJA: Taj divni novi svijet donio nam je tehnologiju tako da su tisuće kilometara lako premostive. Skypeom smo znale radit satima, da ne kažem danima. Ali opet, neke stvari možeš samo face to face – knjiga je osmišljena, strukturirana na način kako je danas možete vidjeti u tih ključnih 10 dana kada smo se zatvorile same na otok Susak.
Knjiga je pisana za obljetnicu dvadesete godišnjice proglašenja nezavisnosti. A izlazi pred 25 obljetnicu? Kako to objašnjavate? Tko je bio prvi izdavač? Je li u neobjavljivanje knjige bila upletena politika? Mislite li da je neobjavljivanje nešto oduzelo knjizi? Dodalo? Pisale biste je drugačije?
NATAŠA: Prvi mail o knjizi izmjenile smo početkom veljače 2008. U idućih par mjeseci imale smo izdavača i krenule na posao. Bile smo malo preoptimistične i shvatile da nećemo stići napraviti sve do 20. rođendana. Jer, morale smo sve napraviti radeći redovne poslove koji su zapravo plaćali račune i nismo se mogle posvetiti samo knjizi. Tadašnji urednici su se složili s produženjem roka i tako je knjiga dobila ovaj “-ak” u naslovu. Naš je tadašnji izdavač od izdavanja knjige odustao kad je promocija već bila dogovorena, a razlog nam nikada nije otkrio – iskreno, ne mogu pretpostaviti o čemu se radilo. Slabo stojim sa zavjerama… pa stvarno ne mislim da je tu politika bila ključna. Ili da je uopće bila upletena… Ta epizoda stvarno nije važna, a knjigu sigurno ne bismo napisale drugačije – možda bi neke stvari malo skratile da smo znale da ćemo morati ugurati još jednu cijelu punu vladu…
SILVIJA: Dakako da su čekanje i neizvjesnost dovodili do ludila, gotovo do odustajanja. Ali sad kad smo joj se vratile, ponovo smo zaključile da je sve na mjestu, a pacala se par godina. Jedino što je u njoj od tada novo jest ono što se u međuvremenu dogodilo.
– To će (uključujući i ove izbore) vjerojtano naći mjesto u drugom dijelu knjige, koji je, kako čujem, završen. Što čitatelja čeka na tim kako kažete tematskim stranicama?
NATAŠA: U drugoj knjizi se detaljno bavimo haškim slučajevima, korupcijskim skandalima, povijesti stranaka, svim pomorskim jadranskim nesrećama i bolestima političara, a imamo i goste koji su knjigu začinili pogledom na hrvatski film, glazbu, skandale… O načinu na koje su te teme obrađene možda najbolje govore njihovi naslovi. recimo: Veteranski blues – povijest odnosa branitelja i hrvatskih vlasti; Bombom na svjedoka, otkazom na generale – slučaj Norac; Obavezna lektira – najveće korupcijske afere; Lošesusjedski odnosi – grafikoni hrvatskih odnosa sa Slovenijom i Srbijom; Novinarstvom po mozgu – kako su propadali hrvatski mediji; Ali Zagi i 40 hajduka – Zagorec i Petrač; I heteroseksualci su ljudi – “razvoj” LGBT prava do sramotnog referenduma; Opasan svijet – gdje su, kada i kako nastradali hrvatski državljani diljem svijeta…
SILVIJA: E da, zadnje, ali nipošto manje važno: kupnjom prvog sveska omogućavate nam da izdamo drugi.
Koga zanima narudžba neka baci oko na cedeterija.hr Da je riječ ne samo o vrijednoj nego i o teškoj litetaruri svjedoči i podatak da „Hrvatska njenih prvih 20-akpiza 0,50 kilograma. Ako toliko potegne drugi tom, bit će to Hrvatska koje će višetruko po kilogramu nadmašiti cijenu političarskog mozga, što ju je, onomad sa sabornice proglasio Ivan Milas, čuvar državnog pečata.

Njenih prvih dvadesetak (poveznica)

hrvatska-1200x500

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI