Neovisni novinarski portal
28.10.2020.
LJUDI / POLITIKA
Čekajući “Godota”: Nikola Dobrota (78), stopostotni invalid, dobio rješenje za stan na dan svoga pogreba!

Čekajući “Godota”:
Nikola Dobrota (78), stopostotni invalid, dobio rješenje za stan na dan svoga pogreba!

Nikola Dobrota, stopostotni invalid, s cerebralnom paralizom i protezama za obje noge, čekao je na stan u Kninu godinama. Rješenje za stan je stiglo baš na dan njegove sahrane.

Mihaela Sinobad (Foto H. Pavić) (2)Da pravda ne stanuje u Hrvatskoj u to se svaki dan iznova uvjeravamo. Ali kad stopostotnom invalidu, 78-godišnjem čovjeku s cerebralnom paralizom koju je nosio kao teret života otkako znade za sebe, s protezama za obje noge, k tome samcu nesposobnom brinuti se sam za sebe, stigne rješenje za stan na koji godinama ima pravo, baš na dan njegova pogreba, e to je više od nepravde. To je groteska. Prvorazredni cinizam. Vrhunac neetičnosti hrvatske birokracije koja tek zrcali opće stanje svijesti u društvu koje je srušilo kompletan sustav vrijednosti a novi nije ni počelo graditi.

Nikola Dobrota (78) umro je s početkom studenoga 2015., a 6. studenoga, na dan njegova pogreba, stiglo je i dugo očekivano rješenje kojim mu se dodjeljuje stan (temeljem stanarskog prava) u Masleničkoj ulici na broju 15., u Kninu, površine 37 četvornih metara. O tome nas je izvijestila Mihaela Sinobad, njegova skrbnica i prijateljica, zapravo susjeda koja je zadnjih nekoliko godina iz čiste empatije i ljudskosti brinula o Nikoli znajući da sam baš ništa ne može. Nisu bili ni u kakvom srodstvu, ali to za Mihaelu nije imalo nikakvog značaja. Kuhala mu je i prala, dnevno ga po nekoliko puta obilazila i pazila da mu, koliko je to bilo moguće u njegovim okolnostima, ništa ne fali. Ali, što može faliti nepokretnom čovjeku zbijenom u 15-ak kvadrata takozvanog stambenog prostora?

Dali mu stan u zgradi gdje obnova nije ni započela…

Do 2007. je bio u izbjeglištvu u Srbiji, u prihvatnom centru u Bajinoj Bašti, a u Knin se vratio posredstvom UNHCR-a. Iako invalid, Nikola je odradio 34 godine staža u kninskoj Tvornici papira i kartona „Mladost“, a za lojalnost poduzeću dobio i stančić, nedaleko firme, kako bi mu bilo što lakše doći na posao. Tu je živio do Oluje. Kad se vratio iz izbjeglištva na njegovoj je adresi već stanovao netko drugi. Sa sestrom Marijom smjestio se na starini, u Biovičinu selu, u maloj, derutnoj kući gdje nije bilo moguće prezimiti. Primila ih snaha dok se ne snađu. Ali, kad je snaha umrla, njezinim sinovima su bili neželjeni teret kojega su se odlučili riješiti bez odgađanja. Morali su napustiti kuću i poći dalje. Nikola je imao rješenje za stan u Kninu gdje je trebao biti privremeno zbrinut kao bivši nositelj stanarskog prava. Nadao se, dočim useli u svoj stan, da će mu se tamo pridružiti i sestra Marija. Nije tu radost dočekala, umrla je nekoliko godina ranije, a na žalost nije se posrećilo ni Nikoli da makar jednu noć pod svojim krovom usne…
U lipnju 2010. Nikola je od Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva (Uprave za područja posebne državne skrbi) dobio suglasnost za privremeno stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu u ulici Kralja Zvonimira 34. u Kninu, površine 47,70 kvadrata. A kako stoji u suglasnosti Ministarstva, u posjed stana stupit će po završetku obnove. Jer, država je odlučila nesretnog invalida stambeno zbrinuti u zgradi na kojoj obnova nije ni započela. Ni tada kada mu je suglasnost o zbrinjavanju izdana, ali ni četiri godine kasnije…

Podstanar u 10-ak kvadrata do kraja života

Za to vrijeme Nikola je morao naći kakav-takav krov nad glavom. U tome su mu pomogli Mihaela i njezin suprug Marko, uz čiju je pomoć našao podstanarski stančić od 10-15 kvadrata, garsonjeru u Tomislavovoj 39. gdje smo ga prvi put sreli (POVEZNICA). Čim bi se otvorila vrata stana, naletjeli biste na krevet i stol. Sve je bilo u toj jednoj jedinoj maloj prostoriji. Uredno je plaćao podstanarstvo, 70 eura plus režijski troškovi, a sve to s mirovinom od 215 eura! S obzirom da ga je pripadalo pravo na stan u državnom vlasništvu kao bivšeg nositelja stanarskog prava, država je imala obvezu podmirivati njegove troškove podstanarstva, ali naravno, nikome, ni u jednom državnom ili regionalnom uredu za stambeno zbrinjavanje to nije bilo ni na kraj pameti… U stanu u Tomislavovoj 39. ostao je do kraja života…
Nikola nije imao ni komfor ni kvadrate, ali je imao nadu. Vjerovao je da se doista radi o privremenom rješenju, jer pravi stan samo što nije dobio. Ali, eto, pokazalo se da kad država daje, čini to s figom u džepu. Jer, prvi put su mu dodijelili stan u zgradi pod skelom u kojoj obnova i četiri godine nakon što je dobio suglasnost o stambenom zbrinjavanju nije počela, a zbog nekih tehničkih razloga (poremećene statike) moguće je da i neće… Bio je to prvorazredni bešćutni cinizam državne administracije.
Slao je Nikola nakon toga požurnice jednu za drugom, molio da mu se smještaj trajno riješi, pa uostalom, bio je jedini takav slučaj u Kninu, jedini nezbrinuti stopostotni invalid u županiji, iako je morao imati prednost u stambenom zbrinjavanju. No, koga je Nikola, osim Sinobadovih, uopće zanimao…
Nikola Dobrota i njegov stan (Foto H. Pavić)

Nikolu Dobrotu zajedno s Mihaelom Sinobad posjetili smo u njegovoj unajmljenoj garsonjeri krajem prošle godine (Foto H. Pavić)

 

Birokratske zavrzlame kao kupovanje vremena ili – nebriga

Svi su znali da mu stan pripada, ali kao da su se svi natjecali tko će smisliti više tehničkih i birokratskih zamki kako to svoje pravo nesretni čovjek ne bi nikad realizirao. Bio je bolestan, na kraju snaga, demoraliziran, iscijeđen životom i nepravdom, samoćom i patnjom, a uz sve te muke, bilo je jasno, dugo ne može izdržati. Je li neosjetljiva administracija čekala upravo to ?
– Od veljače se tražilo da iz zemljišnika Ured za obnovu dobije potvrdu da Nikola ne posjeduje nikakvu nekretninu i da je bio nositelj stanarskog prava. Iako postoje sve knjige s popisom svih nositelja stanarskog prava i to se moglo trenutno utvrditi. Odlazila sam stalno u Ured pitati što je s tim, ali su me uporno zavlačili, uvijek s nekim novim problemom. Službenica u Državnom uredu vadila je predamnom 4-5 knjiga evidencije, uvjeravala me da Nikole na popisu nema, a onda me poslala u katastar, da tamo provjerim, jer mijenjale su se adrese. Naravno da je bio u evidenciji, ali je, pitam se zbog čega, adresa koja je bila uz njegovo ime, Sinjska ulica 10., prekrižena i povrh toga napisana „krajiška“ adresa, Kneza Lazara 4.. Očigledno s namjerom da ga se u knjizi evidencije ne nađe – tvrdi ogorčena Mihaela.
– Tražili su da donesem potvrdu o povratku, potvrdu Grada o nositelju stanarskog prava, preslik osobne, izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika, činili su sve da mu otežaju put do stana. Valjda su mislili ili da će odustati ili da će umrijeti – zaključit će Mihaela. No, sve je zahtjevane potvrde uredno donijela u Državni ured u Šibeniku, ali su se onda žalili da im iz Zagreba nisu dostavili upute po kojoj osnovi se Nikoli ukida ranija suglasnost o privremenom stambenom zbrinjavanju. Uvijek nešto, samo da se slučaj ne riješi. Odlazila sam u taj Ured ne znam ni sama koliko puta, a onda u rujnu dođem ponovo, a ta ista djelatnica mi veli, „pa te potvrde nisu ni trebale“. Sve je upućeno u Zagreb i uskoro će rješenje. No, nitko mi se iz Ureda nije javljao. Zovem, pitam gdje je sada zapelo. Kažu mi spis je otišao u Zagreb, u Vlašku, kod Vladimira Remsa, načelnika Službe za imovinsko pravne poslove. Zovem gore, ne javlja se. Šaljem e-mail i za dva dana dobijem odgovor kako će se potruditi da predmet Nikole Dobrote bude riješen u što kraćem roku. Predmet je prebačen Boženi Barišić koja vodi kninske slučajeve. Sve mi je to sumnjivo, loptaju se samnom, pomislim, nešto tu ne valja. Napokon dobijem Boženu Barišić i od nje saznajem kako ne može ništa dok joj Regionalni ured Knin ne javi imaju li za Nikolu raspoloživu stambenu jedinicu. Preporučuje mi da i sama odem u Regionalni ured i vidim što je s tim. Poslušala sam je i otišla kod šefice Ive Gazibare. Vidim, nije oduševljena mojim dolaskom. Pitam zašto ne odgovaraju na zahtjeve iz Zagreba. Žali se da je imala reviziju.

Stana u Kninu za Nikolu nema- ima !?

– Pa, obećavate nam od proljeća stan u Tomislavovoj, a sad odjednom toga stana nema. Pokazujem joj e-mail koji sam u Zagrebu dobila, a u kojem iz Regionalnog ureda u Kninu javljaju da za Nikolu raspoloživog stana nema. Onda sam, 26. listopada otišla kod Nade Galijot u istom Uredu i pitala što se to dešava, kakva je to igra s Nikolom. Obećava mi da će zvati šeficu Ivu Gazibaru, ali da dođem i ja u Ured. Kako bilo, dva sata nakon toga, zove me Gazibara i veli kako su proveli izmjene i dopune Zakona te u Povjerenstvu pronašli stan koji bi mogao odgovarati za Nikolu. Zove me da ujutro dođem vidjeti stan. Bila sam sretna, ali mi je trenutno prošlo kroz glavu kako to da sad odjednom stana ipak ima. Suprug je imao Nikolinu punomoć i s tim smo sutradan došli u Ured. Ali, gle sad, ta punomoć više ne vrijedi jer se odnosila na stan u neobnovljenoj zgradi u ulici Kralja Zvonimira!? Ipak smo pošli vidjeti stan. Soba, dnevni boravak, kuhinja, kupatilo, stan u prizmelju, odlično! Poslali su nas da dademo Nikoli na potpis izjavu o suglasnosti i da je donesemo u Ured. Nikola je bio sretan kao malo dijete. Nije mogao vjerovati. Izjavu je potpisao 27. listopada, a rješenje je na njegovu adresu stiglo 6. studenoga. Baš na dan kada je sahranjen. Boli me duša zbog toga. Ma da je doživio makar dan-dva da živi kao čovjek u svom stanu i da osjeti to zadovoljstvo konačne satisfakcije. Ali, nije stigao. Ne može običan mali čovjek pobijediti hrvatsku birokraciju – žalosno će Mihaela na kraju uzaludne bitke.
Poslije Nikoline sahrane otišla je u Regionalni ured kod Nade Galijot a ona joj zadovoljno kaže: Eto, izgradi se grad! – Nekom jest, ali Nikoli nije – odgovorim. Šta ti je, pita me Nada.- Nikola je umro – kratko kažem. Eto, ja im cijelo vrijeme govorim da moraju požuriti s tim jer će ljudi prije umrijeti nego oni predmete riješe – mirno mi reče, baš kao da ona ništa nema s tim…
Pita me jesmo li suprug i ja imali kakvu izjavu o doživotnom uzdržavanju Nikole, jer, eto, sad bi mogli imati koristi. – Zaboga, velim, pa mi smo sve to radili iz humanosti, iz čiste želje da čovjeku pomognemo, ne da se okoristimo. Pomogli smo mu srediti dokumente, prebaciti mirovinu na HZMO, sve što smo mogli. Bila bi nam golema ljudska satisfakcija da smo za njegova života uspjeli izboriti i taj stan. Ali, došao je prekasno. Cijelog života ću se pitati je li to bilo slučajno ili je netko itekako vodio računa o tome da se Nikolin slučaj što više odugovlači ne bi li on otišao na drugi svijet prije negoli dobije ključeve stana. Jer, tko zna, možda je taj stan već rezerviran za nekog drugog, nekog tko je bliže oltaru i tko ima moćnije prijatelje i znance… – zdvaja Mihaela, mlada žena s golemim srcem.

 

Edita Grubišić, predstojnica Ureda državne uprave u Šibeniku: Žao mi je, ali to su ti naši paradoksi, prekompleksna procedura…
– Nikola Dobrota je u lipnju 2010. dobio od Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnog gospodarstva suglasnost o privremenom stambenom zbrinjavanju davanjem u najam stana na području posebne državne skrbi, s oznakom koja je značila da će useliti nakon obnove objekta. Naš je Ured preuzeo te predmete od Regionalnog ureda u Kninu tek lani, a predmet Nikole Dobrote dobili smo u siječnju ove godine- objašnjava nam predstojnica ureda Državne uprave u Šibeniku Edita Grubišić. – Predmet nije bio kompletiran- kaže – i sve što smo dobili je bio njegov zahtjev i rješenje Ministarstva. Zahtjev za izmjenu suglasnosti Nikola je podnio u srpnju prošle godine jer je stan za koji je imao suglasnost bio neuseljiv, a objekt neobnovljen. U prosincu 2014.zakon je izmijenjen i postupak se morao provesti ispočetka. Od Nikole smo tražili potvrde i izjave jer u predmetu ništa nije bilo. Morali smo provesti novi postupak. A onda u srpnju ove godine od Državnog ureda dobijamo tumačenje po kojem su svi predmeti gdje se ukida ranija suglasnost o privremenom stambenom zbrinjavanju u njihovoj, a ne našoj nadležnosti. U rujnu smo predmet dostavili Državnom uredu za stambeno zbrinjavanje i dalje su oni postupali. Eto, slučaj je riješen 30. listopada, ali je bilo nažalost prekasno. Svojim službenicima uvijek sam govorila da je njihova obveza postupati striktno po slovu zakona da bi zaštitili sebe. Ako nešto u predmetu nedostaje, ne želim da mi, ni krivi ni dužni, preuzimamo odgovornost. Kao čovjeku mi je iznimno žao što se to dogodilo. To su ti naši paradoksi, prekompleksna procedura, česte izmjene zakona. I uvjerena sam da nije problem ni u ljudima iz Regionalnog ureda, nego u veličini zalogaja. Preuzeli su nešto što nisu mogli riješiti- kazala nam je predstojnica Ureda državne uprave Edita Grubišić.
Dobroti su najprije dodijelili stan u zgradi pod skelom, u kojoj obnova nije počela ni četiri godine nakon što je dobio suglasnost o stambenom zbrinjavanju (Foto: H. Pavić)

Dobroti su najprije dodijelili stan u zgradi pod skelom u Zvonimirovoj ulici,  na kojoj obnova nije počela ni četiri godine nakon što je dobio suglasnost o stambenom zbrinjavanju, a možda nikad ni neće (Foto: H. Pavić)

 

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI