Neovisni novinarski portal
21.10.2019.
KULTURA / POLITIKA
Spašavanje novinarstva ili šamaranje u čamcu koji se bliži vodopadu

Spašavanje novinarstva ili šamaranje u čamcu koji se bliži vodopadu

S rasprave o obnovi temelja novinarstva u Opatiji( foto TRIS)

S rasprave o obnovi temelja novinarstva u Opatiji (foto TRIS)

Mediji trećeg sektora – temelji obnove novinarstva. Tako se zvala završna panel rasprava u okviru manifestacije složenog skupnog naziva: 8. Dani elektroničkih medija, 21. Dani radija, 8. Dani televizija, 8. Dani interneta. Na tim višestrukim Danima koji su trajali tri dana, a priređuju ih Agencija za elektroničke medije, Hrvatska udruga radija i novina, Nacionalna udruga televizija i Hrvatska regulatorna agencija za mrežne djelatnosti, tradicionalno su najbrojniji i najglasniji vlasnici hrvatskih lokalnih televizijskih i radijskih postaja. Premda potonji koriste oko 99 posto raspoloživih potpora za medije koje se bespovratno raspodjeljuju medijskoj sceni, i ove su godine su se mogli čuti začuđujući istupi pojedinaca iz redova takvih medija kojima smeta što u zadnjih par godina jedan posto tih sredstava odlazi za potpore – neprofitnim medijima.

Nadrealnu bojazan od neprofitnih otimača 1 posto kruha nadmašile su samo povremene žalopojke vlasnika nekih televizija jer moraju proizvoditi – informativni program. Što reći. No zato je ove godine po prvi put otvorena malo šira rasprava o ‘medijima trećeg sektora‘. Doduše termin rasprave je (ne)spretno tempiran u termin posljednjeg događaja u posljednjem danu Dana, pa je tako osim panelista panelu prisutvovala još po koja osoba, i tek nekolicina ‘hrabrih’ iz komercijalnih medija, od kojih dvije trećine nisu u dvorani dočekali kraj dvosatne rasprave. Tome da vlasnike medija, kojima bi novinari i novinarstvo trebali biti temeljni čimbenici za obavljanje posla kojim se bave, ne zanimaju moguće smjernice za obnovu hrvatskog novinarstva, vjerojatno ne treba komentar.

Koga briga za ‘obnove temelja novinarstva’

To što je oko 800-tinjak registriranih novinara bez posla, što je trivijalizacijska pošast zahvatila i najutjecajnije tiskovine i javne televizije, što se najglasniji mediji natječu u zaglupljivanju naroda, političari u suradnji s novopečenim medijskim magnatima izbacuju iz novina nepoćudne komentatore, a malobrojni se upiru popraviti takvo stanje itd… to nema veze.
No što se to moglo čuti na tom panelu, kojemu je moderatorica bila novinarka i kolumnistica Helena Puljiz (T-Portal), a sudionici Boris Postnikov iz Ministarstva kulture, te novinarka i urednica Andrea Milat (Le Monde Diplomatique), dr. Helena Popović, profesorica sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, dr. Sandra Bašić Hrvatin s Fakulteta za humanističke studije u Kopru, u Sloveniji, Nenad Bartolčić s portala Moderna vremena i Ivan Vlašić iz Radio Studenta, koji je bio i predstavnik nedavno osnovane platforme neprofitnih medija i organizacija, Mreža emancipacije E-net (spisak članica je u tekstu niže, a sadrži i ovaj portal)?
Dakle, o čemu se govorilo na panelu o ‘obnovi temelja novinarstva’ možete doznati u ovom tekstu koji je  vrlo opširan, ali se u njemu spominje i Severina, pa kome se čita – neka čita. Ipak je temeljna funkcija novinarstva – informiranje javnosti.
– Danas kada je ugroženo pravo na elementarnu informaciju, ali ne više od državnih tijela nego i od samih medija, mislim da je važno progovoriti o tome. Trebamo postaviti pitanje što je uopće novinarstvo danas, tko su novinari, što je javnost danas. I možda treba čak reći i kako su se urušili i prvi i drugi sektor, kada je riječ o ispunjavanju javnog interesa. Da li treći sektor ima dugoročnu mogućnost opstanka? – zapitala je uvodno Helena Puljiz, oslanjajući se na podjelu pri kojoj su prvi sektor javni mediji, drugi komercijalni, a treći neprofitni mediji koji nastoje djelovati u svrhe javnih interesa.
– Već dugo vremena pokušavam s novinarima doći do rješenja problema o kojima govorite. Svaki put kada se sastanete, kaže se da je kriza. No ta kriza traje već dugo vremena. No postavimo si pitanja koja su bazična za demokratsko društvo. Dakle koja je funkcija medija? Što je sloboda izražavanja? Tko je nosioc te slobode izražavanja? Koja je uloga novinara? Da li može svatko biti novinar i je li sve što se u javnosti objavljuje novinarstvo? Na koji način osigurati da neki programski sadržaji koji očito nemaju taj komercijalni interes budu podupirani od države u ime svih nas građana. Ja mislim da imamo veliki problem. Ja ne govorim o trećem sektoru, ja govorim o komercijalnom sektoru i javnom sektoru. Za mene je komercijalni sektor po svojoj definiciji onaj sektor koji proizvodi sadržaje i time stvara profit. Javni sektor je nešto drugo, a tu govorim i o školstvu i o zdravstvu… On se temelji na osiguravanju javnog interesa. I sad dolazimo na pitanje javnog interesa. Ja poznajem sve zaklade u Europi, taksativno navode što bi bio taj interes. Međutim nikada u društvu nije bilo javne debate niti konsenzusa o tome što je taj javni interes. Mi prvo moramo definirati javni interes. Koja je to uloga koju medji moraju imati da bi obavljao javni interes. I kada na to pitanje odgovorimo, onda osiguramo financijska sredstva da ti mediji prežive – počela je dr. Bašić Hrvatin s brojnim pitanjima te nastavila:
– Sad kada se urušio prvi sektor, pa onda i drugi, sad se poziva u pomoć treći sektor. Treći sektor koji bi trebao nastati na ruševinama prvoga i drugog. I to će se dogoditi. Nemojmo se zavaravati da će stvari u jednoj točki krenuti prema gore. Stvari idu prema dolje. Krivulja strmo pada. To možete vidjeti i po tome da postoje generacije mladih ljudi koje se jednostavno ograđuju od medija tipa koje mi znamo i da postaju potpuno drugi kanali preko kojih ljudi na neki način dobijaju i zadovoljavaju svoje potrebe za informacijama. Međutim mi kao društvo nismo spremni razgovarati o tim pitanjima, jer su to duboko politička pitanja, ali ne u tom smislu koja stranka i koji političar će doći na vlast za dvije ili četiri godine itd. nego su to duboka politička pitanja koja su temelj svakog društva. Došli smo u jednu neviđenu situaciju u kojoj oni koji prodaju zarađuju puno više od onih koji proizvode. Danas je postalo potpuno nevažno tko su oni koji proizvode i u kakvim uvjetima rade oni koji proizvode, jer sve na čemu se temelji ta industrija je zapakirati u neku formu i to prodati dalje. Nikada nitko nije postavio pitanje da bi čak i ta industrija: markentiška, telekomunijkacijska itd. poduprijela javni sektor. Te ideje su postojale u prošlosti, no taj sektor je toliko komercijalno snažan da to više ne postavlja na dnevni red političkih debata – kritizira dr. Bašić Hrvatin.

‘Većina novinara je profesiju prodala’

A onda je spomenula knjigu koja je proglašena ‘poslovnom knjigom godine‘, naziva ‘Poslovni kapital 21. stoljeća‘, a koja donosi neke ‘genijalne’ zaključke.
– Većina ljudi ju je prestala čitati negdje na prvoj desetini, prema Googlovim podacima. Zašto knjiga nama koji imamo zdravi razum, knjiga s nevjerojatnom fascinantnom količinom podataka daje savjet u dvije stvari: prva stvar je: oni koji su bogati bit će još bogatiji i druga da treba oporezivati bogate. E sad, ako je to intelektualno dostignuće 21. stoljeća, onda nam nema spasa. Znači, to valjda znamo već od 18. stoljeća. Od tada već postoje mehanizmi kako to promjeniti, ali smo sada u 21. stoljeću došli do te spoznaje i genijalnog otkrića. Slično je i s medijima. Dakle mi smo danas došli do ideje da postoji nešto to bi se moglo nazvati javnim sektorom, ovdje ga zovemo trećim sektorom, da postoji nešto što ima neku posebnu vrijednost, demokratsku vrijednost koju je država dužna zaštititi. I sad samo da dovršim. Obično kad koristimo riječ država koristimo onaj kraljevski MI. pa kažemo ‘Država mora…’ Ali šta je država? Država nije ništa drugo nego državljani koji u toj državi žive. Znači kada kažete država mora napraviti to, u biti kažete sebi što ću ja napraviti da se te stvari promjene. Ja sam strašno razočarana. Mislila sam da su moji prirodni saveznici u borbi za bolje medije novinari. Nisu. Žao mi je. Većina novinara je svoju profesiju prodala. Kad govorim o Sloveniji, o državi koja je prije dvadeset godina išla u proces privatizacije, kada su vlasnici društvenih medija postali novinari mogu reći da su svi novinari do zadnjega prodali svoje dionice u tim medijima da bi si kupili jahtu, stan, auto itd. Dakle novinari nisu vidjeli tu posebnu vrijednost koji imaju mediji. Zato ja osim trećeg sektora predlažem još jednu vlasničku promjenu, a to su zadruge, kooperative. Neko savezništvo između medija, novinara i građana. Da pronađu neki financijski model, da pronađu model na koji način bi ti mediji preživjeli, ne samo da su vezani za državu. To mi se čini kao jedan od najvećih intelektualnih izazova – ustvrdila je dr. Bašić Hrvatin.
Nije se tražio 'stolac više' (foto: TRIS)

Nije se tražio ‘stolac više’ (foto: TRIS)

Nadalje, nakon procesa privatizacije medija u Hrvatskoj koji su provedeni kao i u slučaju drugih gospodarskih subjekata stanje je onakvo kakvo smo svjedoci danas. Pojavili su se i neki novi mediji, lokalne novine, radija televizije, očekivalo se kako će HRT iz jedne državne televizijske postati pravi javni servis, te kako će strani kapital donijeti pluralizam na medijskoj sceni…
– Niti je HTV postao javni servis, niti je strani kapital donio pluralizam na medijskoj sceni. Štoviše dogodilo se sažimanje medijskih kuća, a time i sažimanje centara moći kojima je onda puno teže nametnuti priču o javnom interesu. Što se s hrvatskom medijskom scenom dogodilo uvođenjem neprofitnog sektora? Imate uvid u uvjete rada i u u javnom i u komercijalnom sektoru? Smatrate da li je neprofitni sektor izlaz za ono što o čemu svi govorimo, a to je oživljavanje hrvatskog novinarstva koje je na aparatima? – upitala je Helena Puljiz dr. Helenu Popović s FPZ-a.
– Definitivno mi se čini da sada u ovoj konstelaciji mediji trećeg sektora jesu svojevrsni izlaz jer oni preuzimaju onu javnu funkciju medija koji je u dovoljnoj mjeri ne obnašaju. Jučer sam bila pomalo šokirana načinom na koji se uopće raspravljalo o medijima općenito, budući da dolazim iz akademske sfere, gdje se rasprava vodi na posve drugačiji način. Nekako se izgubila iz vida sama priroda i način na koji način mi medije definiramo kao društveni akteri i mislim da se treba podsjetiti da su mediji vro specifična institucija. Vrlo je bitno, kada se priča o medijima, isticati da ne samo da neki imaju profitni karakter, već da se trguje i utjecajem. Mediji su osjetljivo područje. Medijski sektor ne možemo uspoređivati s bilo kojim drugim. Ne možemo ga uspoređivati s bilo kakvim drugim tipom proizvodnje. Ono što je osnovna karakteristika informativih medija je da moraju informirati građane. Funkcija informiranja je konstitutivna za medij. Meni je bilo krajnje čudno kada se jučer se govorilo o informiranju građana i o produkciji informativnog sadržaja kao nekakvom naporu. Kao nekakvom višku koji je skup. Oduzeti informativni karakter informativnim medijima zapravo znači ogoliti ih. Nakon toga… nema ih više. Demokratizacijom su se otvorile mogućnosti otvaranja novih komercijalnih medija. Ta promjena je promjenila i karakter javnih medija, koji onda gube na kvaliteti. U tom kontekstu, počinje razvoj trećeg sektora, medija koji su neprofitno orijentirani, koji na neki način djelomično preuzimaju funkciju javnog servisa. Njihovo pojavljivanje se uvijek čita kao nešto afirmativno. Prije svega su neprofitni. Mislim da je to bitno istaknuti. Jer profitna orijentacija bitno mijenja način na koji se proizvodi sadržaj. To je neminovno. Problem, kako ga vidim, je što profitna logika nužno mijenja organizaciju institucije. To se vidi jasno kada se analizira novinarska profesija iz perspektive sociologije profesije, a to je karakteristika i onih drugih javnih domena kao što su zdravstvo i školstvo. Potpuno se mijenja karakter djelovanja unutar tih segmenata. Događa se kolizija između ciljeva poduzetnika koji su legitimni i nekakvih očekivanja koji mi kao građani imamo od društva, a to je da na neki način mediji djeluju u javnom interesu i da prije svega informiraju – smatra dr. Popović.

Ništa nije crno-bijelo

Ipak, ništa nije crno-bijelo, dometnula je H. Puljiz, uz napomenu kako će se nekad ono ono što se zove javnim servisom možda nekada ponašati gore negoli vlasnik nekog isključivog komercijalnog medija. Ima kvalitetnih komercijalnih medija i ima nekvalitetnih javnih medija, rekla je Puljiz, te upitala Borisa Postnikova iz Ministarstva kulture koji je značaj trećeg sektora unutar medijske scene, uz napomenu kako je pohvalno da su prije nekoliko godina Ministarstvo kulture i Agencija za elektroničke medije prepoznali potrebu da se neprofitni mediji financiraju javnim sredstvima, premda se to dogodilo deset i više godina nakon što su se pojavili prvi takvi mediji. Postavljeno je i pitanje nacrta Medijske politike koje je izrađivalo Ministarstvo kulture, a koje je i na ovim Danima iznova bilo na meti kritika, uglavnom predstavnika komercijalnih radio i TV postaja.
Mediji - novinari u akciji (Foto H. Pavić)

Ilustracija . mediji – novinari u akciji (Foto TRIS/H. Pavić)

 

– Izazvala je dosta reakcija, prijepora i kritika upućenih Ministarstvu kulture. Slušao sam ih pažljivo i ne mogu se oteti dojmu da se tu kritike bile formulirane na vrlo općenitoj razini te su se zapravo ticale nekog nedefiniranog dojma da Ministarsvo kulture u svom dokumentu o medijskoj politici promiče antipoduzetničku klimu, da ničim izazvano izmišlja neko novo polje neprofitnih medija te medija trećeg sektrora, pa još takvim medijima dodjeljuje nevjerojatne privilegije nauštrb medija koji rade u komercijalnom režimu itd. E sad ja s jedne strane, iskreno, zbilja ne znam na koji je način uopće moguće raspravljati s nedefiniranim, ničim dokumentiranim i sasvim maglovitim dojmovima. Koliko vidim po sastavu publike, skoro da i ne bih imao s kime raspravljati. A to također govori nešto o razini zainteresiranosti za meritum te rasprave. Svejedno, želio bi podsjetiti da je Ministarstvo kulkture u svim svojim dokumentima i raspravama isticalo da mu je pri formulaciji nove medijske politike cilj uspostaviti uvjete za uspostavljanje uravnoteženog sistema javnih komercijalnih i neprofitnih medija. Te da pojam uravnoteženosti, koliko je meni poznato, znači sve drugo osim privilegiranje jednog sektora naspram ostalih. Podsjetio bi i da je kategorija neprofitnih medija uvedena u hrvatsko zakonodavstvo još 1995. godine i sada se samo na neki način razrađuje i nastoji približiti dobrim praksama i pozitivnim iskustvima uglavnom zapadnih zemalja. Moja uloga, a govorim iz kuta državnog službenika, nije da produbljavam nastali antagonizam – kazao je Postnikov.
Onda je nastojao razjasniti nejasnoće oko korištenja više termina za istu stvar, koja zbunjuje mnoge, a čini se da će tako biti i još neko vrijeme u budućnosti.
– Ja ću dati ovdje neki osnovni prikaz trećeg medijskog sektora, kako bi shvatili o čemu uopće govorimo. Osnovni problem koji se nama u Ministarstvu pojavi kada smo se počeli s time ozbiljnije baviti bio je problem terminologije. Kako uopće nazvati? U zakonodavstvu nailazimo na pojam nepofitnih medija. Problem terminiologije nije samo akademski problem nego je i problem konceptualizacije tog sektora. Svaki pojam za kojega se u raspravi odlučimo nosi određeni niz implikacija. Dodatan problem je što konsenzusa o nazivu nema ni na europskoj ni na svjetskoj razini. Govori se o neprofitnim medijima, jako često o community medijima, public sektoru, govori se i o mutnijim i nedefiniranijim pojmovima kao što su alternativni mediji, neovisni mediji… itd. Minimalna definicija je negativna: dakle to su mediji koji nisu javni ni komercijalni. Evo ukratko nekih terminoloških opcija kada govorimo o ovim medijima: mediji trećeg sektora za koju smo se odlučili kao za najoperabilniju. Druga opcija: neprofitni mediji, uvriježen je na načelnoj razini… – navodi Boris Postnikov.
Termin neprofitni medij pokazao se vrsnim za stvaranje svojevrsnog konflikta, jer su neki iz komercijalnih medija bili uvrijeđeni, pronašavši se prozvanim jer su zaključili da iz Ministarstva onima koji rade u komercijalnim medijima na neki način poručuju da to što oni rade nije dovoljno vrijedno. No nama u Ministarstvu je u stvarnosti itekako stalo do sadržaja koji proizvode, pojašnjava Postnikov, napominjući kako se za isto još rabe termini ‘taktički medijji’, te ‘postkorporacijski mediji’, a koji prikazuje vrlo snažnu tenedenciju prelaska novinara iz komercijalnih u neprofitni režim medijske proizvodnje.
Dakako, to je rezultat dijeljenja otkaza novinarima koji nisu bili u stanju ‘svezati konja gdje gazda kaže‘ ili su bili suočeni za srozavanjem i banalizacijom profesije na koju nisu mogli pristati na svojim nekadašnjim radnim mjestima. Većina novinarskih imena koja su stradala pod ovim tržišnim i političkim uvjetima posljednjih 10 godina našli su mogućnost rada u neprofitnim medijima, gdje im se, ako je sreće, zahvaljujući Ministarstvu kulture i Agenciji tza elektroničke medije isplaćuju kakva-takva naknada za njihov rad. Zato je predstavnik Radio Studenta Ivan Vlašić upitan jesu li spomenuta sredstva dovoljna, je li utječu na kvalitetu sadržaja, te je li neprofitnost jamac da će se prozvoditi sadržaji od javnog interesa? Što je sa zapošljavanjem u neprofitnim medijima?

Jedan zaposleni na 127 volontera

– Takve su teme o zapošljavanju i zakonodavnoj regulaciji pri zapošljavanju u ovakvim medijima puka tlapnja. Samo tri posto zaposlenih radi u neprofitnim sektorima, a financirani su sa samo jedan posto. To biva još slikovitije kada se prebroji broj volontera koji sudjeluju u realizaciji takvih medija. Čini mi se da je brojka oko 1500. Mogu vam dati primjer Radio Studenta na kojem sam ja jedini zaposleni, a brojimo 127 volontera. Kroz tu neku potfinanciratnost teško je održati kontinuitet kvalitete programa, s obzirom na to da je većina volontira. Entuzijazam prestaje, kopni, jer na kraju krajeva ljudi moraju od nečega i živjeti. Trudimo se, a osnovana E-mreža oko jednog zajedničkog nazivnika: proširivanja prostora slobode, slobode izražavanja, novinarskih sloboda i sloboda svih marginaliziranih skupina. Na taj način su neprofitni mediji nekakve stjegonoše društvenih promjena, pluralizma. Mediji trećeg sektora imaju velik potencijal za razvijanje medijskog pluralizma i putem umjrežavanja u slične asocijacije poput E-mreže pokušavamo taj sektor učiniti vidljivijim. Tu nema profita. Svaka dobit odlazi u održavanje pogona. S tim ciljem je osnovana Mreža emancipacije E-net – platforma 11 organizacija i inicijativa od kojih je 10 medija trećeg sektora. Osnovana je u ožujku 2015. s ciljem povećanja društvenog utjecaja takvih medija radi veće vidljivosti tema od javnog interesa. Temeljno je načelo Mreže emancipacije E-net prepoznavanje medija trećeg sektora kao jednog od ključnih dionika medijskog prostora. Platforma se okupila na temelju sljedećih prepoznatih potreba i načela: jasno artikulira potreba definiranja medijskog sektora kao polja od primarnog javnog interesa, da se treći medijski sektor počne razumijevati s obzirom na specifične potrebe samog polja, treći medijski sektor ispunjava javnu medijsku funkciju znatno više nego medijski mainstream, treći medijski sektor apsorbira trajno izgubljena radna mjesta u medijskom mainstreamu. Dozvolite da vam pročitam koji su to: Dom kulture Zagreb (Forum.tm), Udruga za promicanje civilnoga društva, medijske kulture i razmjene informacija – TRIS (Tris.com.hr), CroL – Udruga za medijski aktivizam (Crol.hr), Udruga Slobodni Filozofski (slobodnifilozofski.com), Zarez, udruga za pitanja kulture, medija i društva (dvotjednik za društvena i kulturna zbivanja Zarez), Srpsko kulturno društvo Prosvjeta (časopis za kulturna i društvena pitanja Prosvjeta), Udruga za razvoj medijske i građanske kulture mladih “Radio student” (Radio student), Mreža antifašistkinja Zagreb (časopis Nepokoreni Grad), Udruga za promicanje medijske kulture, umjetnosti i tolerancije “Lupiga – svijet kroz obične oči” (Lupiga.com), Udruga za promicanje medijskog pluralizma 808 (Radio 808) i Neformalna inicijativa “Direktna demokracija u školi” – nabrojao je I. Vlašić umrežene neprofitne medije.
Logo Mreže E-net

Logo Mreže E-net

Nenad Bartolčić s portala Moderna vremena je podsjetio na nevolje koje se događaju tome, ali i portalu Le Monde Diplomatique, Zarezu i sličnim medijima koji nisu ‘ni tamo ni ovamo‘ – zbog svojeg aktualnog statusa ne mogu ne mogu sudjelovati u nekim natječajima za potpore neprofitnim medijima.
– Slušajući neka izlaganja mogao bih reći: zovite me kako hoćete, strpajte me u ladicu koju hoćete, pustite me da radim ako je to što radim dobro, poduprite naš rad. Malo mi je previše slušati sve te sline kategorizacije, jer je na kraju bitno da svi mi radimo neke sadržaje, uvjereni da radimo sadržaje od javnog interesa, makar bi bilo vrijeme da se obnovi šira diskusija da se utvrdi što je to javni interes. Na kraju dolazi do polarizacija. Ja i moje kolege smo bili protiv takvog anatemiziranja profitnosti kao takve. Iza svakog profita stoji motiv. On ne mora biti profit za privatni džep. Vi ga reinvestirate, otvarate nova radna mijesta. U toj polaritaciji je crno-bijelo. Uostalom, tu profita nema. Uostalom da ga ima, ne bi se toliki mediji pogasili – zaključio je Bartolčić.
A tada je Helena Puljiz kazala kako se HRT hvali kako je u prvih 9 mjeseci ostvario operativnu dobit od 143 milijuna kuna i koja je rasla 22 posto, te dodala: To je nečuveno. Njima nije cilj imati visoku operativnu dobit, nego imati najbolji mogući program. HRT ima tako veliku operativnu dobit, a paralelno ukida dječji, obrazovni program inajboolje ljude baca na ulicu…
O razlozima novinarske krize je onda progovorila Andrea Milat.

Neprofitni gusari

– Razlozi tome nisu samo ekonomska kriza 2008. godine, nego i privatizacija medija i bijeg oglašivača. U situaciji kada dolazi do velikog otpuštanja u komercijalnim medijima, pojavljuju se mali neprofitni mediji, gdje su takvi novinari prepoznati zbog svoje kvalitete, iskustva i vrijednosti, te im se jedino otvara prostor da rade i zarade kakve-takve honorare, makar oni bili i bijedni, što u medijskom neprofitnom sektoru jesu. Po 300 kuna honorara za tekst stvarno je porazan ishod. Novinari koji su otpadali iz komercijalnog sektora su vrlo teško pronalazili radna mjesta. Sada se ti novinari postupno vraćaju, dio njih, i to upravo u neprofitnom sektoru, gdje je stvoren prostor za afirmaciju javnog mišljenja i ispunjavanja te medijske funkcije. Ta apstraktna javna medijska funkcija zapravo i nije tako apstraktna. Ako sami sebi postavimo pitanje čemu bi mediji trebali služiti, i zašto uopće imamo medije i zašto toliko vremena provodimo razgovarajući o medijima, dolazimo do otvorene definicije: ispravno i točno pravovremeno informiranje javnosti na temelju kojih ljudi svaraju određene političke i društvene stavove, na temelju kojih stvaramo vrijednosti kao društvo – veli Milat.
Onda je odbacila viđenja nekih iz komercijalnog medijskog sektora koji, eto, neprofitne drže za svojevrsne otimače, hajduke i gusare.
– Ne radi se o tome da su neprofitni mediji nekakvi gusari koji dolaze u fond kojim barataju lokalni radiji i televizije, pa tu gusare nekakve novce, ušičare neke dukate za sebe, već se upravo radi suprotno. Znači komercijalne lokalne televizije financirane su iz sredstava države i HRT-a. Dakle ako netko tko otvoreno funkcionira na tržištu može biti korisnik državnih sredstava, zašto ne bi netko iz neprofitnog sektora. Imamo deset puta manje financije nego štp treba. Odakle pribaviti sve te financije. Odgovor može biti HRT. Jedna reforma financiranja HRT-a i medija općenito je, mislim, jedino rješenje za situaciju u kojoj smo se našli. Svi prigovori oko neprofitnih medija su destruktivni. Dakle, poanta nije tko treba dobiti sredstva za financiranje javnih medija ili tko ne treba dobiti ta sredstva, nego je poanta u tome kojim ćemo metodama osigurati financiranje tog sektora – kaže Andrea Milat.
Neprofitni mediji nisu gusari, rečeno je

Neprofitni mediji nisu gusari, rečeno je (ilustracija)

– Ali moje je pitanje drugačije – nadovezala se dr. Sandra Bašić Hrvatin – kako može država iz javnog novca od novca poreznih obveznika financirati bilo koji medij koji ima svoje suradnike ili zaposlenike u prekarnom statusu. Ne bi li bila bolja varijanta da svaki medij koji se financira iz državnog novca prvo uredi status svih svojih suradnika da dobiju status koji je odgovarajući, da imaju pravo za zdravstvenu i socijalnu zaštitu. Ta nevidljiva ruka tržišta koja je san svakog neoliberijanca je u biti strašno vidljiva i nemojmo zaboraviti da se puno subvencionira komercijalni sektor i to nije pitanje! A kad se počne sufinancirati javni sektor, onda to postane strašno političko pitanje! Zasto je moja teza drugačija: što je to javni intetes? Kada to saznamo, onda to financirajmo. Mi smo zaboravili da programski sadržaj proozvode ljudi i da te ljude treba platiti. Ako hoćeš imati kreativnog čovjeka, moraš ga platiti. Fino je imati volontera, ali koliko dugo je to moguće. I na kraju, svi ti koji za rade za medije: ne zaboravite – za deset godina će jedini vlasnici biti telekomi. A telekome ne veže nikakav zakon, nikakav javni interes. Ništa od toga. To je problem. A o tom problemu nitko danas nije spreman govoriti – upozorila je na galopirajuće telekome Bašić Hrvatin.

EU nije donijela medijsko cvijeće

A onda se iz publike u raspravu nadovezala Suzana Kunac iz Vijeća za elektroničke medije, s napomenom kako oni koji rade u neprofitnim medijima baš i nemaju normalne uvjete rada.
– Početak priče: prema statistikama od svih upisanih neprofitnih medija, mislim da je u njima 125 zaposlenih i 1068 volontera. Dakle to je taj odnos. I podaci o 1 posto sufinanciranja i 3 posto zaposlenih u ukupnom medijskom sektoru. To je jedna, stvarno, ne prekarna, nego neodrživa slika. Jedan radi za plaću, a deset volonterski. To je tipična situacija. To je samoeksploaltirajuća cirkularna slika u kojoj bez obzira na enormnu motivaciju i entuzijazam najveći broj onih djelatnika kojii pokušavaju promicati profesionalne standarde novinarstva i koji mogu informirati građane i voditi ka društvenoj promjeni, rade u neodživim uvjetima.  E-mreža, primjerice, je sama po sebi dosta pluralna: tu imamo postkorporativne medije poput Lupige, Foruma, Trisa… medije u kojima djeluju  dugogodišnji profesionalni novinari koji imaju sjajne karijere u mainstream medijima, imamo medije zajednice… Imamo medije poput Zareza i Prosvjete koji su profesionalni mediji, koji promiču određene politčke svjetonazore, a Prosvjeta u jednom dijelu i kulturne interese jedne manjine. Nevjerojatni pluralizam u prekarnom kontekstu, ali s nesigurnim financiranjem i nesigurnom budućnošću – smatra Kunac.
No što je s Europskom unijom i blagodatima koje nam je trebala donijeti u svemu, pa tako i na medijskoj sceni, na kojoj je trebalo već neko vrijeme trebalo cvjetati medijsko cvijeće?
– Situacija Europske unije ne dopušta financiranje medija i upravo to je jedan od velikih prijepora. Ne dopušta financiranje medija u ovom općeinformativnom smislu. I to ne samo da je protkano kroz temeljna načela EU-e, nego je ultimativni dokaz tome činjenica da je dad upravo aktualan natječaj Kultura 2020 i Medija 2020, no vi tamo nemate nijedan sektor za financiranje bilo elektroničkih publikacija bilo tiskovina. Drugi aspekt je skandinavski model koji ima izravne subvencije medija, te je već dugi niz godina pod velikim pritiskom Europske komisije da prestane financirati medije. Imate istu takvu situaciju s Francuskom koja izdvaja ogromna sredstva, mislim 600 milijuna eura godišnje za medije. No Francuska je dovoljno snažna da se za tako nešto izbori – kazala je ponešto o EU medijskoj politici Andrea Milat.
I, na koncu, za dr. Bašić Hrvatin je ključno pitanje  zapošljavanje novinara, s obzirom da se ‘odliv novinara’ događa već 20 godina.
– Kako spasiti novinarstvo? Na kraju, ovim tempom, kako ide, uskoro više nitko neće raditi. Svi će to raditi u neko slobodno vrijeme, s još nekim drugim poslom, prekarno… To tako ne može biti. Kako možemo očekivati od novinara koji mora poštivati vrhunske profesionalne i etičke standarde da će u tome uspjeti, a nema osiguranu minimalnu pravnu i socijalnu zaštitu? To je smiješno. To je neko obmanjivanje na koje smo se svi zajedno pristali. Počev od nas publike koja nikada nije protestirala, pa do novinara koji su u Sloveniji jedina kategorija zaposlenih koja nema kolektivni ugovor. Možete to zamisliti? – još se čudi slovenska znanstvenica.

Nema te Severine…

– Imamo slučaj da su novinari koji prate rad Sabora, Vlade, predsjednice… honorarci koji se moraju suprostaviti najmoćnijim ljudima u državi. To nije smiješno, to je zapravo žalosno... Novinar u lokalnom mediju mora stati pred gradonačelnika, ili pred župana, a nemaju plaću, nemaju zaposlenje. Ne bi ja potcjenjivala našu publiku. Naša publika nije blesava, vapi za dobrim sadržajima. Ja radim na komercijalnom portalu. Svi kažu: čita se žutilo. Kad mi napravimo pravu istraživačku priču, napravimo dobar intervju, otvorimo problem koji se doista tiče građana, nema tog žutila ni te Severine koja će srušit tu priču... – primjetila je Helena Puljiz, nastojeći opovrgnuti uvriježeno stajalište kako čitateljsku publiku u glavnini zanimaju stupidni sadržaji, životi starleta i tome slično.
Spomenula se i zanimljivog slučaja u kojem se očituje još jedna začuđujuća nesrazmjernost: slučaj Hrvatskog olimpijskog odbora koji raspolaže sa 110 milijuna kuna i pritom im tri godine financijski izvještaj pada u Saboru, nije im odobren program, a oni uredno dobivaju novce iz Ministarstva obrazovanja, znanosti i sporta. Dok se na drugoj strani jednom neprofitnom mediju, u kojemu pet suradnika jedva preživljava ali radi izvanredne stvari, financije kontroliraju do zadnje lipe, te im se traži jesu li nešto zeznuli, a pritom nemaju ni osnovne uvjete rada, kaže Puljiz.

press_freedom_fists

No gdje je tu izlaz. Ima li spasa od famozne EU-e? Često se Europska unija spominje kao nekakav put na kojemu će nas konačno civilizirati, čudesno preobraziti naše medijske zakone i načine rada u medijima, podići sve na neku višu razinu, kako je rečeno. No je li to doista tako, upitana je dr. Bašić Hrvatin, panelistica uz Slovenije koja shodno tome ima najdulje iskustvo življenja i rada u EU-i.
– Europsko medijsko zakonodavstvo? To je fantom – odmah je srušila EU-iluzije doktorica – To ne znam što je. Postoji europska direktiva o audiovizualnim medijskim usliugama koja bi bila prvi korak prema tome da se polako približavamo telekomunikacijskoj budućnosti, a telekomunikacijska poduzeća nikada nisu razmišljala o tome da budu proizvođači medijskih sadržaja.
Nadalje, Helena Puljiz  je upozorila kako pri bodovanju natječaja Ministarstva kulture za neprofitne medije stoji i pomalo apsurdan uvjet da se boduje – zaposlenost.
– Ti ljudi nemaju od čega zaposliti ljude ako im ne dajete novce. A vi im ne dajete dovoljno, što je najlakše ilustrirati na najnižoj potpori. S najnižom potporom ne možete zaposliti nikoga, niti jednu osobu,  prema uvjetima koje ste vi postavili. Najniža potpora od 70 tisuća kuna nije dovoljna ni za jednu minimalnu novinarsku plaću koju Ministarstvo propisuje na 4000 kuna neto, što je bruto 74 tisuće. Dakle to bi se kao kriterij svakako trebalo promjeniti – obrattila se H. Puljiz predstavniku Ministarstva kulture Milanu F. Živkoviću, koji je debatu pratio iz publike, te se odmah složio s izrečenim kritikama.
Pred kraj debate i ovoga teksta, nije baš ostao utisak prevladavajućeg optimizma u pogledu budućnosti medijske scene u Hrvatskoj i šire. Jedini put bi bio da se javni novac preraspodijeli na drukčiji način, primjerice da se 100 milijuna kuna za stanoviti olimpizam podjeli razumnije i pravednije i na društveno značajnije sektore, na primjer za obrazovanje, medije, programe za pomoć oboljelima itd. A to bi svakako trebalo napraviti prije nego li svi mediji dođu u ruke telekomunikacijskih tvrtki, kako je to mračno predviđeno.

Šamaramo se u čamcu koji se bliži vodopadu

– Potpuno je moguće da za vrijeme naših života i nesretnih medijskih iskustava telekomunikacijske kompanije budu jedini vlasnici bilo kakvih medija.Vjerojatno će i u tom stanju postojati neki pokušaji da se tome suprostavi svojim radom, ali se postavlja pitanje kakve ćemo mogućnosti imati da se tome možemo suprostaviti. Iz te perspektive, kada se već stvaraju institucije jedinstvenog digitalnog tržišta koje će omogućiti da nekolicina telekomunikacijskih divova zapravo zavladaju ne samo distribucijom nego i proizvodnjom svih mogućih medijskih sadržaja, može se postaviti pitanje kako će tek onda izgledati prekarni uvjeri rada onih koji će se tada baviti novinarstvom. Iz te perspektive, ove prepirke između ljudi koji se bave novinarstvom u širem smislu: netko u privatnom sektoru, netko u asocijacijskom, netko u javnom sektoru… izgledaju zapravo strašno. Mi se šamaramo u jednom čamcu koji se ozbiljno približava vodopadu – pridružio se na kraju raspravi i Milan F. Živković iz Ministarstva kulture, kojega su na Danima i drugdje ponajviše prozivali zbog nacrta medijske politike.
A napadani su jer su pokušali naći odgovor na pitanja kojima se, unatoč golemom značaju za društvo, rijetko tko bavi. A takvo što vrlo dobro odgovara političkim i korporacijskim elitama, kojima je do opstanka tzv. slobodnih medija, upravo kao i u slučajevima nekih sjevernokorejskih i sličnih oblika društvenog uređenja, stalo – nimalo. No prije nego li se i ako se ostvari jezivi scenarij o totalnom vlasništvu telekomunikacijskih, internetskih ili društvenomrežnih divova nad medijima (koji se i danas mjestimično doima već ostvarenim), evo i nekoliko umirujućih i prizemljujućih rečenica za kraj.
– Pokušavajući djelovati u realnim okvirima pokušali smo definirati izvaproračunske izvore sredstava koja bi bila dovoljna za javne potpore novinarskom radu. Ti izvori su prvenstveno pametnija naplata pristojbe za javni radio i televiziju. Mislim da bi se redizajnom i evolucijom naplate pristojbe i uštedom na troškovima njene naplate moglo postići nekoliko ciljeva. Da se istovremeno HRT-u zadrže isti prihodi i da se čak povećaju. A istovremeno da se rasterete građani koji imaju manje novca u budžetima svojih domaćinstava, jer je teret od 70 kuna za mnoga umirovljenička domaćinstva, za mnoge nezaposlene i studente naprosto prevelik. I da se istovremeno ostvario treći cilj i da se prikupi dovoljno sredstava za potpore za najrazličitije medije, i da se podupire novnarski rad , bez obzira da li ti ljudi rade u privatnom ili javnom sektoru. Oni koji žele raditi i prozvoditi kvalitetno novinarstvo, kvalitetni medijski sadržaj, da to mogu raditi. Jer ti ljudi samo žele raditi svoj posao. Ne žele ništa drugo. Oni ne žele nikakav profit. Oni ne žele provocirati i difamirati ljude s kojima se politički ili ideološki ne slažu. Oni ne žele objavljivati tračeve i neistine. Nisu se oni odlučili studirati novinarstvo da bi završili u tabloidu gdje obasipaju uvredama nekog političkog protivnika vlasnika njihovog medija. Ti su ljudi zamišljali da će obavljati onu temeljnu funkciju novinarstva, a to je informiranje građana u kakvoj zemlji žive. I da informiraju građane za što se trebaju zalagati da život u toj zemlji bude bolji – zaključio je ipak djelomično optimistično M. F. Živković.
Pa, eto, informiramo građane.
Kako bi život bio bolji, što bi rekli u nekoj telekomunikacijskoj tvrtki.
Foto: HUZEZ

Foto: HUZEZ

Tags: , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI