Maria Rita D’Orsogna (Foto Tris-H. Pavić)
Nafta. Jedni tepaju kako je to crno zlato. A drugi kažu kako je tek šačici zlato, dok je golemoj većini ona – crno. Koliko je obitelji, zemalja, obala, ptica, riba i polja nafta dosad zavila u crno… to i nije neka novost. To crno događa se i danas, zbog geonaftnopolitičke profitne jagme na Srednjem Istoku i drugdje upravo ginu i umiru djeca, ruše im se kuće i škole, spaljuju polja i rijeke, prošlost i budućnost.
U stotinjak i nešto godina od početka masovne eksploatacije nafte, svijet je temeljito promjenio svoje lice, crna kaljuža iz podzemlja je donijela tzv. energetski progres i proizvela milijarde tona otpada u vidu besmislenih proizvoda, posredstvom naftoubilačkih ratova pobila na desetine milijuna ljudi diljem svijeta i nepobitno zagadila jedino poznato stanište živih bića, tj. ljudi, životinja i biljaka, uporno upozoravaju aktivisti širom svijeta. No to je već poznata priča.
No svejedno se i dalje uporno, opet u svrhe nečijih nezamislivih profita, gura naftna industrija, ne prežući od uništavanja budućnosti, prostora, ne mareći za epidemije tumora, rađanje djece s anomalijama, istrebljenje živog svijeta, gubitka perpspektive za bavljenje turizmom, poljoprivredom ili bilo čim što ne trpi umrljanost i zagađenje… To više nisu tlapnje ekoloških smetala, to je zbilja, upozoravaju mnogi stručnjaci.
Priroda nafte: eksplozija u Meksičkom zaljevu (foto Wikipedia)
Nije stoga čudo da su mnogi pojedinci diljem svijeta intuintivno, potaknuti razumom i brigom za budućnost svijeta i novih naraštaja, započeli neke svoje manje ili veće borbe protiv takvog samoubilačkog naftnog svjetskog poretka, a u kojem i nema nekog reda. Jedna od tih je Maria Rita D’Orsogna, Talijanka porijeklom iz prekojadranske pokrajine Abruzzo, a danas sveučilišna profesorica na kalifornijskom Sveučilištu u Los Angelesu, gdje na dva fakulteta predaje matematiku, odnosno biomatematiku.
Omiljena svima, osim naftašima
Mariu Ritu D’Orsogna, koju zovu i počasnom ambasadoricom talijanske pokrajine Abruzzo, u kojoj su se uspjeli othrvati nasrtajima naftaša, omiljena je u većem dijelu Italije, osim među čelništvom naftnih kompanija. Sada je zbog svojeg znanstvenog i svakojakog aktivizma već poznata diljem svijeta, te je cijenjena među kolegama na više američkih znanstvenih institucija (Institute for Sustainability, University of California at Los Angeles, California State University...).
Zbog njene višegodišnje borbe pozivaju je diljem svijeta, a u Hrvatsku je dospjela poslije predavanja koje je održala u Njemačkoj, a nakon poziva predsjednice talijansko-hrvatskog udruženja Ad Adiaticum, književnice Bogdane Trivak koja djeluje i stvara u Italiji, te Branka Obradovića, tajnika Ad Adriaticuma, uz pripomoć Jakova Perice iz Živog zida.
– Ovaj dolazak u Šibenik je ispunjenje obećanja dato profesorici Maria Riti D’Orsogni prije dvije godine u Italiji, u San Vitu Chietinu, u sklopu konferencije o nafti u Jadranu po pitanju uspostave mosta suradnje sa Hrvatskom za zajedničku borbu u očuvanju Jadranskog mora. Te godine 2013 još nitko na hrvatskoj strani (npr. Greenpeace, WWF) nije bio započeo bilo kakvu akciju u buđenju građanske svijesti i divulgaciji istine o posljedicama otvaranja vrata takoj vrsti industrije. Prvi konkretni korak u Hrvatskoj upravo je napravila Maria Rita D’Orsogna u suradnji sa udrugom Ad Adriaticum koja je prva uputila otvoreno pismo hrvatskoj vladi (vidi: Pismo Marie Rite D’Orsogna) za zaustavljanje svih tadašnjih i budućih aktivnosti bušenja u hrvatskom dijelu Jadrana. Pismo je bilo potpisano od strane 586 fizičkih i pravnih osoba iz 16 zemalja svijeta te poslano Ministarstvu gospodarstva na sudjelovanja u savjetovanju o odluci o izradi okvirnog plana i programa istraživanja i eksploatacije ugljikovodika na Jadranu 29.08.2014 godine. Taj isti zapis dat je na korištenje svim udrugama u Hrvatskoj i pojedincima kako bi ga i sami mogli koristi kao bazu za vlastito pismo te ga poslati u obliku obrazca na isto to sudjelovanje u savjetovanju – kaže Bogdana Trivak.
Dvije godine poslije, Maria Rita D’Orsogna koja dakle ima velike zasluge za hrvatski otpor naftašima, stigla je u Hrvatsku, i to u trenutku kada je zavladalo svojevrsno zatišje, kada su iz Ministarstva gospodarstva i Agencije za ugljikovodike otkrili kako su brojne tvrtke odustale od ponuđenih koncesija za istraživanje i eksploataciju jadranskog podmorja. No, kako se pokazalo da se vlastima oko naftnih projekata nije moglo vjerovati do sada, tako bi trebalo biti oprezan i od sada. Stoga je bilo zanimljivo poslušati što nam profesorica D’Orsogna ima za reći, a koja ističe kako se protiv takvih ugljikovodičnih invazija može boriti jedino – istinom. Odnosno širenjem istinitih podataka o tome što donosi naftna industrija, jer je upravo to ono što im ne odgovara, smatra. Jedino što možemo je srušiti njihove lažne mitove i o tome obavijestiti što više ljudi, naših susjeda, kolega, prijatelja, kaže, odmah na početku se ispričavajući jer ne zna hrvatski jezik.
Naftaši imaju nos kao Pinocchio
– Žao mi je što ne govorim hrvatskim jezikom, ali zajednička nam je jedna bitna tema, eksploatacija, odnosno namjera za eksploatacijom ugljikovodika na cijelom Jadranu, s njegove obje strane. Osam godina se već borim za senzibilizaciju javnosti i za širenje znanja i istine, a to sada želim podijeliti i sa vama. Naravno, prije svega, svojevrsna početna točka je nastojanje naftaša da javnost uvjere kako je ono što oni rade maksimalno sigurno i bezopasno, te kako od njihovog djelovanja nema baš nikakve štete. No to, naravno… to svi moramo znati - nije istina. Idemo srušiti te mitove i laži koje nam serviraju naftne kompanije. To je puno laži. Nos im je dug kao Pinocchiu… – kaže D’Orsogna.
Kako veli, da bi se imala jasna slika o tome o čemu se radi, treba krenuti od prve faze kojom naftaši započinju, prije nego se dođe do njihova krajnjeg cilja, a to bušenje i izvlačenje nafte i plina.
Shematski prikaz djelovanja tzv. airguna
– A ta prva točka je tzv. airgun. Prvo što moramo shvatiti je kako se u počecima, kako bi se utvrdilo ima li uopće nafte u podmorju, naftaši moraju provesti seizmička istraživanja te se korisititi tzv. airgunom, napravom na brodu koji šalje snažne zvučne signale koji služe da se otkrije kakva vrsta kamena se nalazi pod morem. No taj proces traje tjednima i mjesecima, a sada ćemo dati pravo ime tom što se radi: to su u biti pucnjevi i eksplozije koje se zvučnim valovima šire u dubinu, svakih 10 do 12 sekundi. Radi se o svojevrsnom vrlo agresivnom i kontinuiranom bombardiranju podvodnog svijeta koje uveliko oštećuje žive organizme pod morem. U nekim slučajevima dolazi do uništavanja ribljih vrsta, dupina, kitova i drugih organizama, a neke vrste u velikom udjelu od više od 70 posto iščezavaju na mjestima gdje se takva bombardiranja provode. Naravno, to dugoročno narušava život morskih organizama u njihovom životnom okruženju. Zbog neizdržive buke dolazi do masovnog nasukavanja kitova i delfina, koji su dezorijentirani i bježe od takvih agresivnih postupaka. A ti signali i pucnjevi su snažni jer moraju prodrijeti kilometrima u dubinu, pa je jasno kakav učinak mogu imati na živi svijet. Kako bi bilo jasnije o kakvoj se buci radi, ako želimo usporediti ovaj postupak s nekim najjačim izvorima buke koji se mogu dogoditi na zemlji, te oštećivati živi svijet, na prvom mjestu je potres, na drugome vulkan, a ne trećemu tzv. airgun, odnosno čovjek koji ga koristi. Kako bi vam približili o kolikoj se buci radi, reći ćemo kako se radi o jačini zvuka koji je milijardu puta žešći od onoga koji se događa na rock koncertima – kaže Maria Rita D’Orsogna.
Izvještaje o učincima takvih istraživanja mogli smo proteklih godina već naći na suprotnoj strani Jadrana, gdje se govorilo o mrtvim dupinima, kornjačama, te iščeznuću plave ribe itd. No to nitko nije uzimao za ozbiljno, dok u se 200 kitova nije nasukalo u Australiji 2009. godine, u Peruu 300 dupina 2011. godine, na Madagaskaru Exxon mobilovi airgunovi su 2008. godine ubile 100 kitova, a u Namibiji je u godinu dana pao ulov tunjevine za 75 posto… nabraja D’Orsogno potkrijepljujući to izvještajima iz medija i fotografijama. Nadalje, u Gani je tim postupcima usmrćeno 29 kitova, u Australiji su 2013. godine izgubili 24 tisuće tona oslića, jednako toliko u Norveškoj bakalara, u Italiji se prije par godina nasukalo sedam kitova…
Kit usmrćen zbog nafte (foto Greenpeace)
Jedna bačva nafte – 10 bačava otpada (!)
– Što to znači? To znači da, ako se to desilo u drugim zemljama, apsolutno je jasno da se to može desiti i kod nas. Toliko o bezopasnim airgunovima, no ni sam proces bušenja nije tako jednostavan kako nam ga se želi prikazati. To je jedan vrlo složen proces. To bušenje mora ići i do 4 i 5 kilometara duboko ispod zemlje, te da bi ostvarili taj cilj naftaši moraju korisiti čitav niz kemijskih sredstava. Naftaši će nam reći kako su te kemijske supstance koje koriste biorazgradive, nisu štetne za okoliš ni čovjeka, te da su ekološki podesni. To nije istina! No kako bi došli pet kilometara ispod površine zemlje naravno da moraju koristiti vrlo agresivne kemijske supstance. Nešto što bi mogli nazvati blato oni koriste kako bi ovlažili i podmazali teren za bušenje. No taj koktel od blata, kako ga možemo nazvati, sastoji se od različitih elemenata te se njegov sastav se ne želi otkriti. Možemo to uporediti sa sastavom coca-cole, kojega nam također ne žele otkriti. Jednom kada su načinili rupu, oni i dalje ubrizgavaju taj koktel. Naravno da tada dolazi do onečišćenja vode sa svim tim kemijskim elementima. Izlazi zagađenja voda. Tako za jednu bačvu nafte zapravo imamo 10 bačava otpada. Izuzev brojnih kemijskih elementa u tom se blatu mogu pronaći i radioaktivne supstance… – ističe Maria Rita D’Orsogna, prikazujući spiskove kemijskih elemenata koji se mogu naći u tim otpadnim blatnim vodama s naftnih platformi.
Maria R. D’Orsogna: Može se pobjediti jedino istinom… (Foto Tris-H. Pavić)
Situacija je tim gora a kontrola je manja ili nikakva kada se bušotine nalaze na moru, kaže ona, pitajući: Tko može kontrolirati što se 24 sata događa na platformama kada se nalaze na moru?
– Evo ovdje imamo i dokument koji je načinila naftna industrija, a u kojem priznaju da su gubici otpada sa štetnim kemijskim elemenatima 60 posto u Meksičkom zaljevu, 34 posto u Britaniji, a u civiliziranoj Norveškoj 18 posto. Kao što znamo iz vlastitog iskustva, sve cijevi, bilo vodovodne ili druge, nakon nekog vremena bivaju dotrajale, pa ih moramo mijenjati ili popravljati jer cure, pucaju itd. Isto je i s onima koji se koriste u naftnoj industriji. No tko to mijenja? Za 30 godina čak 60 posto tih kontaminiranih tvari izlazi bez kontrole u okoliš! No tu je i još jedan problem koji je posljedica naftne industrije: osim otrovnih supstanci, tu je i konkretan otpad koji završava u moru. Kako sam rekla, na moru je teško kontrolirati što se događa, znatno više nego na kopnu. Tako se otpad koji se miješa s kemijskim elementima i naftom jednostavno baca i ispušta u more, jer to nitko ne vidi. Čak i norveška vlada priznaje kako se oko 3000 tona otpada baca na njihovim bušotinama u more. To se može rijetko vidjeti, no ponekad procure fotografije poput ove kakve rijetko dolaze u javnost, jer ih čuvaju ko zmija noge. Ako se vidi ovakav smeđi trag koji se proteže od platformi, možete znati kako se radi o otpadu koji se otpušta u more. U 30 godina jedna takva platforma otpusti oko 90 tisuća tona… – upozorava profesorica-aktivistica prikazujući fotografije.
Posljedica naftnog zagađenja na Filipinima (foto Greenpeace)
Podsjeća i na slučaj u Italiji: svega tri tjedna nakon što su postavili platformu i počeli istraživati, na obali, stijenju i plaži pojavuili su se tragovi tih supstanci i nafte, nakon čega su stupili u akciju kako bi zaustavili daljnje aktivnosti naftaša.
‘Nema nafte i turizma zajedno. Točka.’
– Na primjer, u Ragusi na Siciliji su 2010. godine bacili ne zna se koliko tona otpadnog materijala s platforme kako bi uštedili milijune eura za njegovo zbrinjavanje. Idemo srušiti još jedan mit. Druga laž je ta da su platforme korisne za ribe. Istina je da se događa da se ribe okupljaju oko platformi, ali podaci o tome što sve te ribe unesu u sebe prilikom boravka oko platfotmi, to je druga istina. Kakvu mi to ribu onda lovimo i jedemo? 1996. godine su istraživanje o tome što ribe unose, te su naišli na 25 puta veće količine otrovnih tvari iod dopuštenih. Primjerice, u nekim ribama su našli i merkurija 25 puta više. Tu su brojni primjeri iz Meksičkog zaljeva, sa Sardinije, u Velikoj Britaniji nafta je bila u školjkama i drugdje – ukazuje matematičarka Maria Rita.
Mrtva riba u Meksičkom zaljevu (foto Greenpeace)
– Sad kad smo djelomično prošli kroz učinke airguna i bušenja, i sad smo zaključili da nafte ima… što nam sad slijedi? No treba postaviti prvo pitanje: koliko uopće vrijedi ta nafta? Ne znam kako je u Hrvatskoj, ali u Italiji je nafta vrlo loše kvalitete. Talijanska nafta je puna sumpora i drugih neželjenih tvari, te ima preduge molekule koje znatno poskupljuju prozvodnju goriva. A onda dolazi slijedeće. Ta nafta, bez obzira kakva bila, sada se mora obraditi, jer kao sirovina nije upotrebljiva za ništa. Zato je sada potrebno izgraditi čitavu infrastrukturu za njen transport, skladištenje i daljnju obradu. Tu su tankeri, tu su naftne luke, rafinerije, naftovodi. To znači da je neminovno drastično mijenjenje krajolika… – ističe talijanska aktivistica, ukazujući na brojne svjetske primjere u kojima je naftna industrija nepovratno uništila velike površine netaknute prirode, ne prezajući niti od neposrednog zagađivanja urbanih dijelova nekih država.
Naftašima je jedan od prvih koraka eliminacija sumpora…
– To su one vatrice koje vidite na raznoraznim fotografijama kako gore na nekom metalnom tornju u rafinieriji ili na platformama. To je u biti način da se eliminira sumpor. To može biti i na brodu koji bi služio kao mala plutajuća rafinerija. To je upravo ono što su predložili da se učini u Abruzzu, projekt plutajuće rafinerije s vatrom! Protiv toga se borimo. Sad kad znamo što sve čini airgun, pa kasnije istraživanje i bušenje, pa onda transport i obrada i zagađenje: to sve zahtijeva dastičnu promjenu krajolika. Gdje se tu onda nalazi turizam? Ono što u vašoj zemlji, recimo vaša Barbara Dorić, pokušava propagirati je još jedan lažni mit kako su turizam i naftna industrija mogući zajedno, to jednostavno nije moguće. Ne mogu živjeti zajedno tuzrizam i nafta. Točka. – poručuje D’Orsogna.
Nesreća kod Iraka (foto Wikipedia)
Tu je sumpor… i čitav niz drugih štetnih elemenata kojih se potrebno riješiti. No kako svi ti elementi utječu na zdravlje. Koje bolesti uzrokuju? Još u 60-tim godinama prošlog stoljeća u SAD-u objavljivali su se novinski članci u kojima su bili spiskovi brojnih bolesti i tegoba koje može prouzročiti naftna industrija kod ljudi, prošlo je od tada više od pola stoljeća i… nikome-ništa, kaže.
Djeca sa šest prstiju, bez jezika, bez uha…
– To je bilo još u prošlom stoljeću! Ne mogu nam propagirati niti govoriti laži govoreći kako sve što rade nema utjecaja na čovjeka, kada je obratno, jer je sve to upereno protiv čovjeka i njegovog zdravlja. Postotak tumora u SAD-u, Japanu, Velikoj Britaniji, Tajvanu, Norveškoj, Floridi, Kaliforniji je enormno povećan u zonama naftaških postorojenja… Primjerice, zbog svega toga je došlo do tzv. zakonske odredbe broj 65, u SAD-u, a koja nalaže svim naftnim industrijama da svaka tri mjeseca u novinama objave oglas, recimo u LA-Timesu, na koji su način štetni za ljusko zdravlje. To moraju ispoštovati. Moraju objaviti da naftna industrija ima za posljedicu štetna djelovanja koji kod ljudi uzrokuju tumore, poremećaje reproduktivnih organa, smanjenje plodnosti, te rađanje djece s raznim malformacijama. Moja velika želja je da svim političarima pronaftašima, onima koji se zalažu za naftnu industriji u u svojim zemljama, recimo vašoj Barbari Dorić, organiziram putovanje u Italiju, da obiđu neke naše gradove i regije u kojima su dopustili ulazak naftaša. Posebno na mjesta gdje su već 50 godina aktivne bušotine. Neka vide malo kakav je to način i kvaliteta života, i što je to značilo za ljude. Recimo u Siciliji, možemo naići na brojne slučajeve koji, pazite, nemaju veze sa znanstveno fantastičnim filmovima, nego s pravom stvarnošću. Ovo što vidite je članak iz dnevnog tiska o mjestu Gela na Siciliji, gdje se nakon destljeća bušenja i obrade uglikovodika, djeca rađaju sa šest prstiju na rukama i nogama, neki bez uha, neki bez jezika, neki s svakojakim teškim poremećajima, s anomalijama u veličini glave po porodu. Glavni i odgovorni za to je ENI, talijanska naftna kompanija – iznosi tužne podatke Maria Rita D’Orsogna.
O utjecaju naftne industrije na stanovništvo tog dijela Sicilije mogu se pronaći na više mjesta na internetu, u vidu znanstvenih radova epidemiologa i liječnika specijalista (npr. OVDJE), ili u medijima. Nadalje, spominje i paralelni slučaj: susjedni grad na Siciliji je Taormina, no kada su njima zakucali na vrata, oni su rekli ‘Ne!’ naftašima, pa su danas najprosperitetnija i najbogatija regija na Siciliji, bave se turizmom, organiziraju festivale, dok je susjedna Gela najsiromašnija i najzaostalija. Toliko o tome koliko će naftna industrija donijeti obilje, boljitak, bogatstvo i prosperitet lokalnom stanovništvu, veli. Obilje je i došlo, ali obilje smrtonosnih bolesti, čini se.
Članak iz talijanskih medija o rođenu 512 novorođenčadi s malformacijama u Geli (izvor: www.infiltrato.it)
– A sad treba reći nešto o još jednom fenomenu o kojem se malo govori, a to je propadanje tla oko platformi i kilometrima dalje od platformi. Primjeri su brojni, pet godine eksploatacija u Luisiani je dovela do toga da su ljudi ostali bez kuća, koje su potopljene. Vratimo se u Italiju, velika katastrofalna poplava i propadanje tla u rasponu dva do četiri metra desila se 1951. godine, a sve radi izvlačenja plina. U Ravenni su je tlo propalo oko jedan metar, crkva je do pola polavljena, a na dijagramu se može uočiti kako je propadanje baglom počelo nakon vađenja plina, od 1950. godine. Nakon toga su prestali s vađenjem plina. Sljedeći fenomen je kada se more uvlači ispod obale kontinentalnog dijela, to se također desilo u Italiji, te je u potpunosti uništilo i osušilo velike plantaže breskve. Sad dolazimo do onoga što se najbolje vidi, a to su nesreće. One su možda rijetke, ali nitko ne može garantirati se neće desiti nesreća, a jednom kada se desi, dovodi do katastrofalnog zagađenja. Nesreća u Italiji 1965. godine, eksplozija i gubitak plina koji je trajao tri mjeseca, jer ga nisu mogli zaustaviti… U Lombardiji 1993. nesreća, petnaest godina čišćenja, nikad nisu uspjeli očistiti… Basilicata 1991. godina, Egipat 2004. godine… zadnjih deset godina više nitko ne priča o tim incidentima. Na koncu, u Meksičkom zaljevu se desila katastrofalna eksplozija 4. srpnja 2010. godine. Nitko više o tome ne priča jer se smatra da je sve očišćeno, no to apolutno nije istina. Tri mjeseca je konstantno izlazila nafta, a da bi prikrili monstruizni čin, bacali su kemijske tvari iz aviona kako bi nafta potonula i to se ne bi vidjelo. Pogibije dupina, ribe s tumorima, ribe i rakovi bez očiju itd. Područje od 3.200 kilometara četvornih! Nisu nesreće završetak opasnosti: tu su i napuštene platforme, koje nastavljaju ispuštati naftu, ali se tada o njema više nitko ne brine. Nafta se i dalje pojavljuje na plažama. Mala rupica na naftovodu nedavno je prouzročila katastrofu kod Santa Barbare .. – nabraja brojne incidente Maria Rita D’Orsogna, kojima kao da nema kraja, te o kojima je svjetska javnost znala malo ili ništa.
U SAD-u zabranili platforme 250 km od obale, a kod nas bi – na 6 kilometara od Kornata (!)
I na kraju, prikazuje kartu na kojem je osjenčeno područje uokolo SAD-a na kojima nije dozvoljeno nikakvo istraživanje i eksploatiranje nafte i plina. Frapantno: uzduž obiju američkih obala, uokolo Floride, Aljakse itd. – nigdje nisu dopuštene takve aktivnosti na udaljenosti od 160 pa do 250 km od obale (!). Ono što se želi na Jadranu, recimo u Kornatima na 6 kilometara od obale, tamo je strogo zabranjeno na 40 puta većoj udaljenosti i to na oceanu. O čemu se tu radi?
Mapa koja pokazuje kako SAD štiti čitavu svoju obalu, uključujući i Aljasku (crvena boja označava zabranu istraživanja i eksploatacije nafte)
Još jedna mapa…
– Ne rade oni to samo zato jer se plaše incidenata, nego i zbog otpada koji se ispušta i zagađuje more i obale. Bilo bi dobro da se zakav zakon primjenjuje i ovdje, da ga kopiramo. Isto tako je značajan slučaj Velikih jezera u Kanadi i SAD-u, tamo je u potpunosti zabranjena bilo kakva naftaška aktivnost, premda se otkrilo da su jako bogate nalazištima plina. Ali rekli su: nema eksploatacije. Ta jezera imaj površinu od oko 240 tisuća četvornih kilometara, a naš Jadran ima površinu oko 138 tisuća četvornih kilometara. Kada bi isti takav zakon kakav vrijedi u Americi, preslikali ovdje, mogli bi zaustaviti bilo kakvo bušenje u Italiji i Hrvatskoj. I što ćemo sad? Krećemo od citata Henrya Demaresta Loyda iz 19. stoljeća: Najveći kapital monopolista je neznanje građana. Kroz naše neznanje i neinformiranost ostvaruju svoje ciljeve, profit. Naš odgovor može biti jedino širenje znanja i informacija. Nema drugog načina… Ispred vas su dobivene bitke, sedam godina ja osobno radim na tome u širenju istina i informacija o naftnoj industiji. Jedino na taj način smo došli do pobjede, razgovorom s kolegama s posla, prijateljima, rođacima, susjedima. Ako smo mi uspjeli, mogu i ostali… – poručuje na kraju Maria Rita D’Orsogna.
Nakon ovog jasnog zaključka, na kraju samo jedna zanimljiva činjenica. Mnogi crnu naftu, s obzirom da dolazi iz podzemnog svijata, kojega mnogi metaforički poistovjećuju s paklom, smatraju svojevrsnom paklenom tvari koja je izazvala podosta nevolja na površini zemlje, te bi za sve bilo bolje da je i ostala tamo gdje joj je bilo mjesto, jer bi inače valjda tekla rijekama i oceanima. Crpljenjem nafte se otvorila i svojevrsna Pandorina kutija, neporecivo je.
Paklena tvar iz Peklenice
No uistinu je malo poznato kako se nafta počela crpiti u Hrvatskoj prije nego li u Americi (!), u mjestu Peklenica u Međimurju, gdje se navodno eksploatirala već 1856. godine, četiri godine prije negoli u Pennsiylvaniji (SAD), gdje se pak to prvi put počelo sustavnije činiti.
Peklenica je dobila naziv po »peklu«, kako je narod nazivao naftu koja je tu pronađena, a koristio ju je za podmazivanje osovina zaprežnih kola.
Riječ ‘peklo’ na ruskom jeziku, a slično je i u nekim drugim slavenskim jezicima, označava – pakao.
Eksplozije nafte u Kuvajtu nalikuju na uvriježeni zamišljaj o izgledu pakla
