Neovisni novinarski portal
15.11.2019.
KULTURA / LJUDI / POLITIKA
Prof. Rudolf Vučić, ravnatelj Glazbene škole u Šibeniku: Meni je glazba svrha i cilj; bio sam hrvatski vojnik, ali nikad “vojnik partije”

Prof. Rudolf Vučić, ravnatelj Glazbene škole u Šibeniku:
Meni je glazba svrha i cilj; bio sam hrvatski vojnik, ali nikad “vojnik partije”

Rudolf Rudi Vučić (Foto H. Pavić) (4)Rudolf Rudi Vučić (61) ravnatelj šibenske Glazbene škole, pijanist, neka je vrst šibenske urbane legende. Taj status nije stekao svojim, recimo osebujnim, glazbenim djelovanjem, nego nevjerojatnim dosjetkama, duhovitošću koja je ponekad i cinična i ironična, pa i gruba. Tipično šibenska. Referira se na stvarne likove i događaje, poznata imena, pa kad glas od Rudija krene prema njegovim „metama“, leti perje… Rudi je ovih dana dobio Nagradu Grada Šibenika za izniman doprinos glazbenom životu grada, s kojim, nota bene, ni sam nije zadovoljan. Ali, nagrade ionako stižu svojom logikom, život ima svoju, a Rudi bi ovako i onako sve učinio upravo tako kako je činio, i ne misleći da bi zbog toga mogao postati – laureat. Glazba je za njega, kako pomalo patetično znade reći, cilj i svrha, ali sudbina je htjela da u njoj uživa slušajući, a ne svirajući. Pa tako može mirno reći da nikomu svirao nije, pa ni „svome“ HDZ-u…

Zadnji koncert Vučić je održao u travnju 1990., kako sam kaže, nekako „na silu“, pa su posljedice za njega bile kobne. Ozlijedio je živce u karpalnom zglobu i zauvijek završio svoju pijanističku karijeru. Nedavno je pokušao svirati, onako, za svoju dušu, ali baš i ne ide, priznaje, jer preduga je bila pauza. Ipak, neće odustati, kaže.

Kako kaže Aristotel, u glazbi su karakterni zameci…

Na Akademiji ga je profesor kod kojeg je diplomirao pozvao da mu bude asistent, ali nekako nije sebe vidio u drugom gradu. Vezan je za svoj Šibenik, za more, vajda i za ljude…Obožava šetnje s psom i ljetno krstarenje brodom po Jadranu. Ima drvenu gajetu dugu 6,5 metara,za koju znalci kažu da je pravi “estetski doživljaj“, i s njom je oplovio cijeli Jadran.
– Volim jedriti, supruga mi je savšen partner na brodu. Mogao bi na prste nabrojiti da sam sam izašao na more. Još me žena i nagovara da idemo. Ne bi mi bilo interesantno ići s društvom na Kornate s 20 litara vina, tako smo mogli zasjesti ispred Jadrana i opiti se. More zaslužuje više. I pas ide s nama, odlično podnosi more, jedino se ne voli kupati. Prošli smo sve, od Cresa do Mljeta, Lastova, Dubrovnika…
– Po meni bi svaki čovjek trebao biti upoznat s glazbom i užasno mi smeta što u srednjim školama odavno nema predmeta glazbena i likovna kultura, ostao je samo u gimnaziji, a još je Aristotel pisao da u glazbi postoje karakterni zameci. Kad danas pitate mlade tko je Mozart onda će odgovoriti protupitanjem, jel’ to onaj što komponira za mobitel, ili možda mislimo na mozart kugle – više za sebe lamentira o glazbi i njezinu utjecaju na karakter, Vučić.
Privatno sluša, osim klasike, ponešto jazza, ali i tzv. staru lakoglazbenu gardu poput Drage Diklića, Đimija Stanića, Radojke Šverko, Olivera Dragojevića… Iznimno voli plesati, naročito udvoje, prizanje. I kao student redovito je odlazio u Saloon, Karaku, Studentski centar.
– Nitko nije dobio toliko korpi kao ja, ali sam se i naplesao, jer ponekad je znalo i upaliti – priča, nostalgično se osmjehujući.
– Jednom prilikom je u SC-u na vratima bio Šafranić, a kad je on bio djevojke su imale slobodan ulaz. Nisam imao toliko novaca i za piće i za kartu, pa sam se odlučio nekako prošvercati. „Večeras se osjećam tako ženstveno da me možete slobodno pustiti“- rekao sam Šafraniću i – prošao.

Cinični gradski vicmaher s hrvatskom puškom na hrvatskom ramenu

Rudi Vučić, opori, pomalo cinični gradski vicmaher, znade šale zbijati i na svoj i na tuđi račun. Pa i na račun svoje stranke, HDZ-a, u kojoj je od osnutka, od veljače 1990. A nije da se u svemu slažu, stranka i profesor… Bio je i dragovoljac Domovinskog rata, pa iz tih dana ima i Spomenicu kao dokaz svoga bezrezervnog angažmana na obrani Hrvastke, ali i Medalju Oluja 95. Mada, priznat će, nije bio na prvim crtama bojišnice, nije ni predugo bio u uniformi, ali da je trebalo, bio bi spreman. Bi li Rudolf Vučić dobio Nagradu grada Šibenika da nije član HDZ-a, stranke koja je trenutno u Šibeniku na vlasti, pitali smo ga pomalo tendenciozno. No, pitanje ga nije zbunilo.
– Vjerujem da bi – reći će.
– Mislim da Nagradu nisam dobio za ono za što sam plaćen, za ravnateljski posao koji obnašam već 25 godina, unatoč promjenama vlasti, nego zbog svog angažmana na obogaćivanju glazbenog života grada. Još za vrijeme rata, 1993. počeo sam organizirati koncerte, iako to nije u opsiu moga ravnateljskog posla, jer sam još kao učenik Glazbene škole tako nestrpljivo čekao svaki koncert klasične glazbe u gradu, da sam poželio i sam učiniti nešto da ih ima više i češće. S profesorom Jakšom Zlatarom s Muzičke akademije u Zagrebu upustio sam se u zamisao da napravimo neku vrst hrvatske glazbene scene mladih i da taj program ponudimo gradovima koji nemaju stalnu koncertnu sezonu, koju bi na taj način dobili uz minimalne financijske izdatke kao“ sezonu u malom“. U tu su priču bili uključeni Metković, Ploče, Sinj, Šibenik, Drniš, Knin, i to kontinuirano radimo 22 godine, ali je projekt pao uglavnom na gradove Šibensko-kninske županije. A osim tog projekta, organiziram već deset godina i Svibanjske glazbene večeri, točnije organizira ih Glazbena škola a ja sam oko toga najviše angažiran – ispričat će Vučić, objašanjavajući kako je, eto, i njega dopala Nagrada grada.
A toliko da se zna, u njegovoj je sobnoj vitrini i Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića kojim ga je odlikovao Predsjednik RH.
Rudolf Rudi Vučić (Foto H. Pavić) (1)

Zahvalnica SDP- ova načelnika Klarina

Inače, ideja da bude ravnatelj nije mu 1990. baš dobro pala, pa kad su ga pozvali na razgovor odbio je, okrenuo se i otišao.
– A onda sam prošetao rivom i razmislio, pa zaključio, a zašto ne, ustvari. Vratio sam se i rekao: Dobro, može, prihvaćam. I tako sam postao ravnatelj i ostao do danas. I za vladavine HDZ-a i SDP-a, ali, uz ravnateljski posao, jedno vrijeme sam bio uključen i u nastavu i radio ono za što sam se i školovao, bio profesor klavira.
Ima prof. Vučić svoje zasluge i u osnivanju Glazbene škole u Tisnu a za to je nagrađen i zahvalnicom Općinskog vijeća Tisno.
– Što u stranci (HDZ-u) nije bilo prihvaćeno s radošću – zadirkujem ga pomalo zločesto.
– Ma, ne – brzo će Rudi – pa na svečanoj sjednici je bio uz načelnika općine Ivana Klarina koji je SDP-ovac, i župan Goran Pauk, HDZ-ovac. To me priznanje ugodno iznenadilo – dodaje iskreno.
S duge strane u Vodicama projekt otvaranja glazbene škole nije uspio.
– Bio sam u kontaktu s gradonačelnicom Brankom Juričev Martinčev (HDZ, op.a.), i dao sam im neke smjernice kako i što trebaju raditi, ali, nažalost, nisu dobili podršku Ministarstva. Ne znam čekaju li da prođu izbori ili su privremeno odustali, ali škola je trebala startati u rujnu ove godine. Trenutno 12 učenika iz Vodica putuje u Glazbenu školu u Šibeniku i, da, rekao bi, Vodice zaslužuju svoju školu. Šibenik je tradicionalni rasadnik glazbenih talenata, ne samo u popularnoj, lakoj glazbi nego i u klasičnoj.
Spominje Maksima Mrvicu kao izniman glazbeni talent, koji je to pokazivao još kao učenik šibenske Glazbene škole, pa je 1993. , u ratnim godinama kad se nastava održavala sporadično, osvojio prvu nagradu na državnom natjecanju. Svi su bili iznenađeni onim što su čuli, veli Vučić, jer je uz Maksima i Dragana Brkić iz šibenske Glazbene škole osvojila prvu nagradu na tom natjecanju. Maksim je završio Akademiju i krenuo, kako to kaže prof. Rudi Vučić, možda jednim lakšim smjerom na čemu mu ne zamjera jer on to radi vrhunski, iznimno profesionalno i uspješno.
– Puno je naših učenika završilo Muzičku akademiju, ističu se na natjecanjima, osvajaju nagrade, ali ono što mene posebno veseli je da su se većinom vratili u Glazbenu školu kao profesori, pa glavninu našeg profesorskog kadra čine naši bivši učenici – zadovoljno će jedan od najdugovječnijih ravnatelja u Hrvatskoj.

Pavao Mašić, najkompletniji glazbenik

Ipak, od svih svojih učenika, nekako s posebnim poštovanjem ističe Pavla Mašića kojega, veli, smatra najkompletnijim glazbenikom koji je izašao iz šibenske Glazbene škole .
– Dovoljno je spomenuti njegove tri diplome na Muzičkoj akademiji: za orgulje, čembalo i teoriju, a to je prava rijetkost. Skroman momak i izvanredan glazbenik i bilo bi mi drago vidjeti ga kao člana Programskog vijeća za Ljetnu pozornicu na tvrđavi sv.Mihovil. Kao što bi mi bilo drago vidjeti i nekog od mojih kolega iz Glazbene škole u Kulturnom vijeću grada Šibenika – pomalo će prijekorno prof. Vučić kojega Šibenčani znaju uglavnom po nadimku Rudi, no svak sličnost s onim Bobijevim Rudijem je slučajna…
Pozvan da svojim savjetima i idejama pridonese definiranju programa obilježavanja velike, povijesne obljetnice grada Šibenika, 950. godina prvog spomena ovog starog grada koja se obilježava iduće godine. Osobno priželjkuje tim povodom na tvrđavi sv. Mihovila izvedbu jedne nacionalne opere, ili, ako to nije moguće iz tehničkih razloga, onda makar koncertnu izvedbu recimo Nikole Šubića Zrinskog… Smatra da je pozornica na tvrđavi sv. Mihovil iznimna i da je zaslužila bolje otvaranje od onoga koje je lani bilo priređeno. Očekivao je, kaže, jednu popularniju klasičnu glazbu kakvu zaslužuje taj prostor, a umjesto toga prezentiran je publici jedan beskoncepcijski miks, konfuzan, zbrkan, tako da ga se najviše dojmio Maksim Mrvica, iako glazbu koju on izvodi ne sluša „redovito“. Što je eufemizam za neprihvaćanje takve glazbe, ali Maksim to vrhunski izvodi, veli profesor Vučić. Nije ga oduševila ni jazz-izvedba hrvatske himne u prigodi otvaranja ljetne pozornice na tvrđavi.
– Tadašnji predsjednik Ivo Josipović na pomalo duhovit, a možda i ponešto ciničan način, dao je do znanja da smo čuli himnu u jednom drugačijem glazbenom izričaju, kako je to oprezno definirao.
– Ja sam malo staromodan, pa ne volim čak ni klapsku izvedbu himne, ali ni onu kakvu smo čuli na mimohodu u Zagrebu jer mi je ona bliža izvedbi američke himne za vrijeme boks-meča – u svom će stilu Vučić.
Rudolf Rudi Vučić (Foto H. Pavić) (8)

Raditi u Glazbenoj školi je gospodski posao

S nekom nostalgijom sjeća se boljih dana u glazbenom životu grada kada je u Šibenik dolazila Zagrebačka filharmonija, ili Zagrebački solisti, u dogovoru s Ministarstvom kulture koje bi plaćalo honorar glazbenicima, a domaćin je bio dužan osigurati smještaj i večeru..
– Sa Svibanjskim glazbenim večerima počeli smo 1999.. Pavle Roca i ja, suradnjom Glazbene škole i Galerije Krševan. S promjenom vlasti, 2000. izgubili smo podršku za takav program, pa je nastala višegodišnja pauza, i kad je za pročelnicu u gradsku upravu došla Živana Podrug pozvala me i predložila da obnovimo Svibanjske večeri. Odobrila nam je budžet od 100 tisuća kuna, ali najveći nam je trošak bio 80 tisuća kuna. Iako su ti koncerti iznimno dobro posječeni, naš je budžet iz godine u godinu sve tanji, i ove godine smo pali na 25 tisuća kuna, ali kako je to bila 10-ta obljentica , uz pomoć jednog zagrebačkog sponzora uspjeli smo to pristojno odraditi. Često znam reći da mi u glazbenim školama i profesori na Akademiji imamo gospodski posao. Radimo s vrlo talentiranim mladim ljudima, besprijekorna ponašanja i bez poremećanja u ponašanju, bez problema s ovisnošću i sličnim, što često prati mlade ljude u tim godinama…
Zadovoljan je čovjek, kaže. I u profesionalnom i privatnom životu. I njegova je škola 1999. dobila Nagradu Grada, koju doživljava i kao priznanje svome radu, i tada je napravljen dokumentarni film „ U potrazi za Lukačićem“ po kojemu škola nosi ime, a povod je bio otkriće njegovih originalnih rukopisa u knjižnici u Krakovu. A evo, sad je i sam dobio svoju Nagradu grada.

Krivo vođenje stranke i države iza 1995.

Prof. Vučić je „prvoborac“ HDZ-a, kako se to već kaže. Učlanio se u stranku u veljači 1990.. Politika nije njegova životna preokupacija, „ali bio sam entuzijasat, a i sada sam, samo ne ide sve kako bi ja htio“, kaže. Te 1990. osjećao je jedan snažan nacionalni naboj, i zna reći da mu je to ratno razdoblje od 1991. – 1995.po mnogočemu bilo najljepše, ali ga onda ljudi gledaju s čudom i nerazumijevanjem.
– To su bile godine kada smo svi bili zajedno bez obzira na plaću i na društveni status, složni, solidarni, pozitivni, osjećao sam se ugodno u novoj državi koju sam silno želio, a osjećao sam se ugodno i u uniformi Hrvatske vojske iako je nisam dugo nosio, jer nije trebalo. U šali znam reći da sam bio na prvoj crti bojišnice u obrani šibenske Vinarije, odnosno zaštite „Jure“, da se malo našalim, jer je kod Vinarije bila Druga komanda ex-JNA.
Bio je ranih devedesetih član Predsjedništva Gradskog i Županijskog odbora HDZ-a, po funkciji, jer je bio rizničar, i tada još nije ni mislio na neke stvari koje će doći tek iza 1995. do izražaja, a to je „sasvim sigurno krivo vođenje stranke i države“, pomalo će rezignirano. Za aktualnu SDP-ovu vlast reći će da ne zna što bi s državom, da se ne snalazi u vođenju države, za razliku od njegove stranke koja je, pomalo će sarkastično, itekako znala što će s državom i kako je iskoristiti… od privatizacije pa nadalje.
– Nemaju dovoljno jasan cilj za razliku od HDZ-a- dobacim, a Rudi klima glavom i potvrđuje: Da, da, ha, ha, ha… Ipak, nada se pobjedi HDZ-a ali i kvalitetnoj oporbi koja se, kako priželjkuje, možda počela rađati kroz jednu treću struju, možda Most Bože Petrova ili neku drugu, pri čemu , ističe, ne misli na tzv. kombi stranke, male, patuljaste skupine koje bi sve stale u kombi, nego na one koje bi možda mogle u foto-finišu odlučivati o budućoj vlasti u Hrvatskoj. Osobno ga, naravno, smeta što su glavni ljudi HDZ-ove kampanje pod istragama DORH-a i USKOK-a, od Božidara Kalmete, preko Josipe Rimac do Milijana Vase Brkića za kojeg je nesporno utvrđeno da je prepisao gotovo cijeli diplomski rad.
– Istina, ja nisam onaj kojega se pita, ali ako već pričamo o tome, sigurno je da bi u kampanji volio vidjeti jednog Plenkovića, Stiera ili Marića, a ne Kovača, Jandrokovića i slične. Znali su neki za sebe reći „ja sam vojnik partije“, ili „ja sam vojnik HDZ-a“. Ja sam , međutim, bio hrvatski vojnik, ali u politici sam uvijek volio razmišljati svojom glavom, nisam bio vojnik partije.

Protiv tisuću eura za svako dijete!

Pa kako netko tko misli svojom glavom, pitam prof. Vučića, tko je obrazovan, tvrdi da je pošten, civiliziran, može glasati za one koji su krali i pljačkali vlastitu zemlju i još uvijek su pod egidom HDZ-a.
– E, a kako? To je ono najgore. Neću za ove, nego ću za svoje pa kakvi god bili, to je ta filozofija… – priznaje Vučić i ne krije kako se nada da će nova vlast konačno poduzeti nove reformske zahvate, provesti ozbiljne rezove na koje je narod spremniji od svojih političkih elita, jer se više nitko ne pali na obećanja o tisućama novih radnih mjesta…
A ipak, i u novom programu HDZ-a „5+ Hrvatska“ opet se obećava 100 tisuća novih radnih mjesta, dobacim Rudiju usput, toliko da ne zaboravimo.
– Je, je – veli – nažalost tako je. A mene još više smeta onih tisuću eura za svako rođeno dijete, zar se plaća za rađanje, je li to naša demografska politika, jednokratna stimulacija rađanja?! Pa to je samo dio duga koje to dijete mora vratiti odmah, čim se rodi…
Muči Rudija i „izbjegličko pitanje“. Oni koji su prošli kroz Hrvatsku, a skoro ih je 130 tisuća, tek su dio tog golemog izbjegličkog vala koji se prema nama kotrlja, jer u Siriji ima 20 milijuna ljudi a rat je zemlju potpuno uništio.
– Pitam se što će s tim ljudima biti nakon rata. Mi smo nakon Domovinskog rata imali uređenu državu, a osobno sumnjam da će oni moći urediti svoju državu jer će zemlju napuštati i pobjednici, a ne samo gubitnici. Vidite, mi smo u ratu bili pobjednici, a naši ljudi ipak odlaze vani u Irsku, Njemačku, Švedsku…
– Može jedan brzi vic za kraj – upitam u završnici prof. Vučića, kako bi razgovor okončali u njegovu stilu.
Nije dugo razmišljao pa će:
– U kafiću na pijaci jedan priča o spizi i veli da voli janjetinu s bižima. Ali šta, meni je, kaže, žena stavila s bižima i krumpir. Svašta san joj izgovorija, nema šanse biži i krumpir, nego biži i janjetina. Oću tripice, neću krumpir. Slušam sa strane i velim, bravo, znači slažemo se, i ja tako mislim. Znači vi ste bonkulović. Nije, nije, veli, ja sam Pilipac, ode iz okolice.
Rudolf Rudi Vučić (Foto Grad Šibenik)

  U prvom sazivu Sabora sjedili su intelektualci

– Prvi saziv Sabora je bio izvanredan. To su bili intelektualci s jednim folklornim štihom. Đodan, Vrdoljak, ma da,bili su tu i Kovačević s madracem ili Milas s „kilom mozga za marku“. Meni kod naših političara fali doza ležernosti pa i duhovitosti , ne volim „čistače“, kako ih sada zovu, ove tvrde kao što je ovaj Kovač, za kojeg nisam ni znao dok se nije počeo stalno pojavljivati. Franu Matošića poznajem, on je moj kolega, predsjednik je Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga. On je bio vrhunski glazbenik, ali je znao biti malo „čistač“…Bez obzira na stranku, bez obzira što su to otpadnici od stranaka koje ne vole ni HDZ ni SDP ja kad slušam Prgometa ili Aleksandru Kolarić drago mi je čuti šta govore i prava je šteta što su ti ljudi otpali.

 Kolinda, Milanović, Bandić

– Kolinda Grabar Kitarović? Bila mi je simpatična dok je bila u NATO-u, činila mi se kao gospođa koja dobro barata hrvatskim i engleskim, a zna se i ponašati, jer Mesić mi se sigurno nije svidio kao predsjendik mada sam mu u prvom mandatu dao glas. Mi smo parlamentarna država ali predsjednik bi se ipak morao izdignuti iznad strančarenja, trebao je zaboraviti stranku u kojoj je bio i ponašati se nestranački, državnički. Istina, ni Kolinda u tome ne uspijeva. A to je kao da ja kao ravnatelj Glazbene škole i klavirista kupujem samo klavire, a puhačkim instrumentima zatvorim vrata. Ne, nisam zadovoljan Kolindom, ali izabrana je i što je tu je… Kad čujem naše političare, bilo Milanovića s puknutom cijevi, ili nekog HDZ-ovca, ili Bandića zbog kojega bi Zagrebu zamrznuo status glavnog grada dok je on gradonačenik, i glavnim gradom proglasio Daruar jer ima najveći broj automobila, dok gledam vijesti, spuznem u fotelji od neugode ko malo dijete. Prvi čas osjećam neugodu, poslije ću se rugati…

 

Tags: , , , , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI