Neovisni novinarski portal
1.11.2020.
LJUDI
Petar Stošić i Bojan Berlengi

Odvjetnik i geodet brodom prema Etni:
U mećavi od žita i kroz minsko polje

Petar Stošić i Bojan Berlengi

Bojan Berlengi i Petar Stošić u mjesec dana su malom jedrilicom došli do Sicilije, popeli se na vulkan Etna i sretno se vratili u šibensku luku.

Petar Stošić i Bojan Berlengi

Petar Stošić i Bojan Berlengi

Plan je bio sljedeći: otići jedrilicom od Šibenika do Sicilije, pa biciklima na vrh Etne i Strombolija. A na kraju je ispalo ovo: jedrilicom do Sicilije, pa unajmljenom Fiat Pandom do Etne. Stromboli je ostavljen za drugi put, a i bilickli su ostali kod kuće. Sve skupa trajalo je 29 dana, a doživljaj je, naravno, neprocjenjiv.
Odvjetnik i skiper Bojan Berlengi te geodet i biciklist Petar Stošić bili su jedini članovi posade na jedrilici od 7.20 metara. – Prvo sam mislio ići u Grčku, a onda mi se svidjela ideja o Siciliji, jer je udaljenost ista, ali je ruta interesantnija. Slučaj je htio je da Petar također planirao put na Siciliju, ali s biciklom, pa sam odmah znao da ću u njemu naći suputnika – pričao nam je Bojan Berlengi.
– Ustvari sam prvotno imao plan otići na biciklu u Portugal, pa se to onda promijelio u planiranje putovanja s pet ljudi autom i biciklima do Sicilije, a na kraju sam se ukrcao s Bojanom u jedrilicu – govori Petar Stošić.
Bicikli su, na kraju, ostali u Šibeniku. – Kad smo u brod ukrcali svu propisanu sigurnosnu opremu, pa onda i naše stvari, shvatili smo da više nema mjesta za bicikle – objašnjavaju.

Žitna mećava

Intenzivne pripreme trajale su dva tjedna, što je uključivalo vađenje broda, rastavljanje kobilice, servisiranje, pojačavanje, sređivanje jarbola, nabavljanje autopilota… Zatim se čekalo da se stiša jugo, pa se dvojac otisnuo na put 18. rujna. – Krenuti s malim brodom na takav put u ranu jesen, nije baš najsretnije. Vrijeme je uglavnom bilo loše, od ukupno 29 dana, barem je dva tjedna padala kiša. Morali smo biti pažljivi, jer i oprema i hrana bili su u istom prostoru, a da je našom nepažnjom samo jedan val ušao u brod i ulio 150 litara mora, ne bismo to, u tim uvjetima, osušili nikad – pričaju Bojo i Pero.
Prvo zaustavljanje bilo je u Komiži, pa spavanja pred Palagružom. Zatim je plan bio doći bo Barija, no nevera ih je primorala da se zaustave nešto sjevernije, u Barletti. – Nikad nismo čuli za Barlettu, a i grad je bez veze. No, šest milje od njega je Trani, naša iduća postaja, koji je prekrasno mjesto. U Barlettu smo stigli noću, privezali se ispod nekakva dva silosa. Prva stvar koju smo ujutro vidjeli bilo je milijun golubova i nekakav “snijeg”. Ustvari, jak vjetar je nosio žito iz silosa i mi smo se našli usred mećave. Žito nam je ušlo u kokpit, kabinu, u kosu, hranu… Totalno nas je iznerviralo – prisjeća se Bojan.
Petar prekriven žitom u Barletti

Petar prekriven žitom u Barletti

– Na talijanskoj obali nema puno mjesta za pristajanje, nema marine svakih pet milja kao kod nas. Oni jednostavno nemaju interes graditi ih, jer na jugu Italije nema nautičkog turizma. Zato nam je ruta bila određena, previše izbora nije bilo – nastavljaju.
Tražeći sigurnu luku šibenski avanturisti nasukali su se na ulasku u Roccellu Ionicu. – Navionics, aplikacija za navigaciju, sugerirala je da je dubina veća od dva metra, a i u luci sam vidio jarbole koji su veći od našeg. Mislio sam da neće biti nikakvih problema i ulazio sam u luku po sredini, između dva lukobrana. Dubina se odjednom počela smanjivati i tada smo čuli tupi zvuk. Nasukali smo se na podmorsku dinu, koja, shvatili smo to kasnije, nastaje kad valovi uskovitlaju pijesak na dnu. Mi smo još dobro prošli, jer smo imali uvlačivu kobilicu i jednostavno smo se odsukali, međutim, sat vremena kasnije jedan veći brod morao je zatražiti pomoć obalne straže, zaglavili su – priča Bojan Berlengi.

Depresivna kiša

– Imali smo i malu noćnu posjetu. Guardia di finanza nam je pokucala na “vrata” i tražila dokumente. Bili su izuzetno pristojni, kao uostalom i većina ljudi s kojom smo se po putu susretali. Svi su uvijek htjeli pomoći – tvrdi Petar Stošić.  – Istina je – složio se Bojan. – Recimo, pred Sicilijom smo imali prvi značajniji ulov, digli smo neku vrstu sabljarke dugu metar i dvadeset. To su nam u jednom restoranu spremili za ručak, ništa nam nisu naplatili. Poslije smo uhvatili još osam tuna od kila, kila i pol, i to smo dijelili ljudima s kojima smo se sprijateljili.
Na Siciliji ih je dočekao potop biblijskih razmjera, tako da nisu ni pomislili da iznajme bicikle, već su uzeli Fiat Pandu i otprašili prvo u Siracusu, a potom i u Cataniju. – Kiša nam je poremetila planove i bacila nas u depresiju. Tri dana je padao pljusak bez prestanka – prisjećaju se.
U Fiat Pandu pa prema Etni

U Fiat Pandu pa prema Etni

S Fiatom su krenuli i put Etne. Na putu do vulkana stigli su do 2000 metara nadmorske visine, tada su prešli u uspinjaču, a onda s vodičem skroz do kratera. – Mislili smo, kao valjda i većina ljudi, da je Etna vulkan s jednim kraterom i to je to. No, to je vulkan koji godinama erumpira na različitim mjestima, otvaraju se novi krateri, stari se zatvaraju, neki se ponovo aktiviraju… Ukupno, aktivnih i ugaslih kratera ima oko tristo. Mi smo došli do ruba kratera koji je zadnji put bio aktivan 2012. godine – tvrdi naši sugovornici, koji su, nakon tri dana lutanja po Siciliji, krenuli natrag. I to drugom rutom, uz obalu Albanije.
–  Bila je dobra prognoza, vjetar u bok srednje jak, a onda je okrenuo levanat, vjetar u provu od 35 čvorova. A to više nije ugodna vožnja, počinje lupanje i naprezanje. S lijeve i desne strane počele su se formirati dvije nevere, i kao da to nije bilo dovoljno, na Navionicsu se pojavio natpis “campo minato”. Minsko polje! Izgleda da je drug Enver Hodža minirao ulaze u dvije najveće albanske luke. Tog polja navodno više nema, ali to tada nismo mogli znati. Pala je odluka da zaobiđemo to područje i krenemo prema Draču – priča Berlengi.

Kroz mine, pa što bude…

Ispred Drača – još jedno navodno minsko polje. – Pravilo je da kad ulaziš u neku zemlju trebaš angažirati pomorskog agenta, a naš agent je tvrdio da su mine uklonjene. Ali, on ne plovi, lako je njemu… No, nismo imali živaca opet ići naokolo 20 milja i izgubiti cijeli dan, pa smo prošli kroz minsko polje, pa ako smo baš toliki pehisti… – rekli su Bojan i Petar, ističući i da im je pored Albanije nevera odnijela sve ono što su sušili na brodu – jaknu, ručnike, majice…
– Iskrcali smo se u Drač baš u večeri kada se odigravao nogometni megaspektakl između Albanije i Srbije, cijeli grad bio je u deliriju. Zadnjih pet minuta Srbija zabije dva gola, Albanija izgubi, i mi prestravljeni shvatimo da pričamo jezik koji njima zvuči poput srpskog, pa smo se diskretno povukli na jedrilicu i ujutro nastavili putovanje.
U Šibenik su stigli 17. listopada. Tvrde da ni u jednom trenutku nisu jedan drugome počeli ići na živce tijekom gotovo mjesec dana samotnog puta, no bilo je dana kada međusobno nisu razmijenili ukupno dvije riječi. – To je normalno, a i potrebno radi mentalnog zdravlja – objašnjava nam Petar.
Na kraju ćemo im ispuniti želju – u njihovo se ime zahvaljujemo Šimi Stipaničevu, Zdravku Eraku i NCP čarteru, koji su im posudili opremu i udijelili dobre savjete. Bojan i Petar već imaju nove planove, ali, ako je suditi po ovom putovanju, na kraju će ispasti nešto sasvim “deseto”.
Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI