Neovisni novinarski portal
28.10.2020.
KOMENTARI / POLITIKA
Svakog štrajka za tri dana dosta:  Ribićijada u obrazovanju…

Svakog štrajka za tri dana dosta:
Ribićijada u obrazovanju…

Štrajk u školama nije uspio. Ugasio se i prije svih očekivanja. Roditelji su se pobunili da im nema tko čuvati djecu dok oni rade.Eto, tako se tretiraju učitelji, nastavnici i profesori u našim školama, kao odgajatelji...

270PlakatSasvim očekivano, štrajk u osnovnim školama je prekinut. Učitelji su još jednom podlegli pritiscima , poklopili se ušima i vratili u razrede. Sutra će se u svim osnovnim školama, punim kapacitetima, održavati nastava. Roditelji, puno više nego sami učenici, javnost, politika, uspjeli su još jednom zgaziti obraz poniženih i potplaćenih prosvjetnih djelatnika u ovoj zemlji. Ne treba sumnjati da će ubrzo sindikalna koplja baciti u trnje i srednjoškolski profesori i njihova logistika. Zaposleni u znanosti i visokom obrazovanju čekaju rezultate referenduma, pa će onda odlučiti što i kako dalje. Štrajk nije uspio, i onaj tko ga je organizirao, tempirajući ga mjesec dana prije izbora, na dan raspuštanja Sabora, taj doista na interese 80 tisuća zaposlenih u obrazovanju nije ni najmanje mislio. Bila je to podla, perfidna podvala političkih manipulatora podcijenjenoj nastavničkoj klasi.

Zahtjev tzv. Vertikale sindikata obrazovanja, bio je minimalistički. Tražili su povećanje plaće od svega 4 posto. Na primanja od 5-6 tisuća kuna, ovisno o godinama staža, daleko najmanja u odnosu na sve ostale profesije za koje je nužna visoka stručna sprema, to je doista pužev korak koji ne može biti nikakva satisfakcija za one koji su sustavno ponižavani u ovom društvu. Što se, dakle, htjelo s tako žalosno nisko postavljenim zahtjevom? Je li ovaj štrajk zaista bio motiviran degradirajućim položajem jedne časne i iznimno odgovorne struke, ili egocentričnošću pojedinih sindikalnih lidera, koji ionako ne dijele sudbinu svoga članstva, pa se mogu bez posljedica poigravati s ono malo dostojanstva što je „prosvjetarima“ ostalo, a istodobno zaraditi i ponešto političkih punata kod onih kojima perpetuiranje nereda najviše odgovara?

Štrajk je opravdan

Ako ćemo pošteno, hrvatski učitelji, nastavnici i profesori trebali bi permanentno štrajkati, cijelu godinu, sve do konačnog povratka digniteta ovoj profesiji koja je potpuno obezvrijeđena. Ako se ima za zdravstvo, računali su, mora se naći i za obrazovanje. Ali, nije bilo tako…

Dakle, nema spora oko toga je li zahtijevanje veće plaće za prosvjetne djelatnike opravdano. Apsolutno jest! I to ne 4 posto, nego kako ovih dana netko reče, bar 20 posto. Jer od tih se ljudi ne traži samo da podučavaju, obrazuju mlade ljude, nego i da ih odgajaju. Cijela pobuna, pa naposlijetku i prekid štrajka, nastali su zbog ogorčenih roditelja koji rade i ako im djeca nisu „zbrinuta“ u školi, nema ih tko čuvati. Da, tako se danas tretiraju nastavnici. Kao odgajatelji. Samo što „djeca“ na njihovoj „skrbi“ nisu tako mala i tako bezazlena, pa ni tako nezahtjevna. Među njima često ima onih koje ne možete zabaviti kakvom maštovitom igračkom, još manje zanimljivim štivom, oni bi se radije zabavljali na račun svojih nastavnika. Danas su prosvjetni radnici nerijetko izloženi učeničkom verbalnom i fizičkom nasilju, bez mogućnosti da se brane i ne dao bog na huliganizam odgovore makar i ljutitim pogledom.

A unatoč tome ovih dana, u kojima se pokušalo još jednom provesti štrajk u školama zbog niske cijene rada u sustavu obrazovanja, malo se toga moglo čuti u obranu nastavničke struke. Za njih nije našao lijepu riječ ni premijer Zoran Milanović. Naprotiv. Početnom reakcijom na štrajk dodatno ih je ponizio. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar nudio im je tek sporazum o nastavku razgovora poslije izbora. Obećavao da će im ova Vlada u drugom mandatu sigurno povećati plaće. Otkud znade da će ova Vlada dobiti drugi mandat? Ili je baš zato što vjeruje da neće sijao lažne nade?

Školski “odgajatelji”

Roditelji su izlijevali žuč na „neodgovorne profesore“, ponavljali staru mantru o tome kako imaju dva mjeseca godišnjeg odmora, kako i kad rade, zapravo najčešće ne rade, pa je i ono što primaju kao plaću više nego dobro. Otkad su ljudi postali tako zli?! A ti isti koji su se upinjali dokazati da za štrajk nema nikakvog opravdanog razloga, našli su se na sto muka kada su škole zatvorile svoja vrata. Ta tko će njihovu djecu čuvati dok su oni na poslu…Kao da je to funkcija nastavnika i učitelja.

U Hrvatskoj naprosto nema razumijevanja za „prosvjetare“. Koliko ih se u ovom društvu cijeni, toliko ih se i plaća. A ljudi koji su godinama podcjenjivani, vrijeđani, degradirani, nemaju, sasvim razumljivo, ni samopouzdanja ni force istjerati pravdu do kraja. Zato nijedan štrajk dosad u sustavu obrazovanja nije uspio. A bilo ih je puno, trajali su duže ili kraće, no položaj ove profesije nije se promijenio ni za dlaku. Da će to učiniti ova Vlada i to u trenutku kad je de facto postala „tehnička“ , to je mogao vjerovati samo goli naivac. No, pitanje je, rekoh, je li štrajk uopće organiziran radi tih minimalističkih 4 posto povećanja plaće nastavnika ili zbog nekih sasvim drugačijih pobuda?

Kredibilitet sindikalnih lidera

Zašto predsjednik Sindikata znanosti Vilim Ribič misli da je vrijeme pred izbore najbolje za štrajk? Zato što će vlast , ne bi li svoj birački korpus pojačala nastavnicima pokazujući senzibilizitet za njihove zahtjeve, popustiti i lako odriješiti kesu? Ali, što ako je kesa prazna? Treba li se Vlada zadužiti za dodatnih bar 200 milijuna koliko navodno stoji ovaj sindikalni ultmatum, ili nekomu drugom uzeti, da bi kupila svoj ostanak na vlasti? Je li Ribič na to mislio? Zbog čega se čekalo rujan da bi se krenulo u štrajk? Je li takav tajming sračunat na prokazivanje vlasti, uoči izbora, kao potpuno nezainteresirane i neosjetljive prema zaposlenima u sustavu obrazovanja? Ako je to bio cilj, eto, bar jedan je ovom sindikalnom akcijom ostvaren…

Samo, ne treba zaboraviti da snaga i uvjerljivost sindikalnih akcija dobrim dijelom ovisi o kredibilitetu sindikalnih lidera. Dok ih vode tipovi poput Ribiča, čiji sindikat s kontom od nevjerojatnih 102 milijuna kuna velikodušno transferira beskamatne kredite poduzetnicima, gradi luksuzne sindikalne domove kao spomenike vlastitom liku i djelu, teško će osigurati veću potporu javnosti. Prije animozitet. Jer taj vječiti sindikalist koji kaže da njegova plaća nije 15 tisuća kuna, ali eskivira odgovor o tome kolika jest, kao da je ostvaruje u privatnom biznisu, nije od pomoći svome potplaćenom članstvu. Prije je na štetu. Ali, zašto Ribič u javnosti figurira kao sindikalni zastupnik svih prosvjetnih djelatnika, iako je njegov sindikat (znanosti) neusporedivo najmanji po broju članova? U čijem je to interesu ako, evidentno, nije u interesu učitelja, nastavnika i profesora?

 

 

 

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI