Neovisni novinarski portal
18.11.2019.
LJUDI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/Ranko Ostojić, ministar unutarnjih poslova: “Prva palica” SDP-a

Portret tjedna/Ranko Ostojić, ministar unutarnjih poslova:
“Prva palica” SDP-a

Ranko Ostojoć (Foto H. Pavić) (3)Ranko Ostojić (53), ministar unutarnjih poslova i potpredsjednik u vladi Zorana Milanovića, našao se ovog tjedna usred, vjerojatno predizborno producirane, afere s bivšim kolegom Slavkom Linićem. Nezgodna stvar, besumnje. SDP-ov “ ministar policije“ optužen je da je, po izravnom nalogu svoga šefa, premijera Zorana Milanovića, dao zadatak policijskim službenicima da istraže je li Slavko Linić, donedavni glavni čovjek socijaldemokrata za financijska pitanja, bio akter prljavih kriminalnih rabota i sumnjivih novčanih transakcija, uključujući i pranje novca. A sumnjalo se da je iznio iz zemlje milijun dolara i uplatio ih na račun kćeri svoje supruge za školovanje u Americi. Trebalo je, dakle, klasičnom policijskom provjerom utvrditi je li Linić kriminalac, pa ga javno difamirati i time diskvalificirati iz bilo kakve izborne utakmice, ili nije, pa u tom slučaju cijeli „istražno-izvidni“ posao policije zataškati i od javnosti prikriti. Pokazalo se da Liniću baš i nije „pokislo perje“, te je ukupni angažman oko čistoće lika i djela bivšeg SDP-ova prvotimca javno čak negiran. Ali, sa Slavkom Linićem, to ne ide tako…

Namjerio se junak na junaka,“ Mirko“ (Ranko) na Slavka . –  Lažeš, Ranko! Ne, ti lažeš Slavko –  stalo se „drugarski“ obračunavati u javnom prostoru u osvit izbora, uz sveopću zgađenost publikuma beskrupuloznošću politike i političara. ” Sramim vas se”, poručio je SDP-ovcima Linić, bolno svjestan činjenice da su ga „izdali njegovi“…

Revnosni “čuvar javnog reda i mira”

Da je u središtu afere uz Linića tkogod drugi iz ministarske postrojbe Zorana Milanovića, još kako. Ali, Ostojić… Hm. Još od Račanova vremena, kada je bio ravnatelj policije, kotirao je kao neka vrst paradigmatskog socrealističkog revnosnog„čuvara javnog reda i mira“ koji čvrsto vjeruje da „neprijatelj nikad ne spava“. Možda mu se i više pripisivalo negoli je objektivno zaslužio, ali nekako je ta etiketa redovito išla uz njega. Baš kao i glas da je jedan od Milanoviću najlojalnijih ljudi. Čime se aludira da bi za svog stranačkog šefa sve učinio…Naravski, sukladno zakonu(?).

Ranko Ostojić je rođen u Splitu 1962., diplomirao je na Pravnom fakultetu, a školovao se i u Norveškoj i SAD-u. Kako obično ističe u svome životopisu, od ranih godina „slavio je rad“, i cijenio novac zarađen vlastitim rukama. Nije bježao ni od najtežih fizičkih poslova, a radio je kao prodavač 1988.  u ACY-ju. Bio je dragovoljac Domovinskog rata, a po povratku s fronta okušao se i kao mali poduzetnik. Otvorio je manji dućan, no kad je 1995.opljačkan (ukrali su mu tri tone bakalara ), morao je staviti ključ u bravu i prijaviti se na Zavod za zapošljavanje. A onda se zaposlio u Crvenom križu, koji će ga, 1996. i 1997., voditi u Knin. Neki kažu da je tako počelo „jedno divno prijateljstvo“ koje , navodno, traje do danas…

Ostojić je u SDP-u od 1990., bio je i splitski gradski vijećnik (1990. – 1992.), zatim načelnik upravnog odjela Grada za gospodarenje gradskim resursima (1997. – 2000.), da bi potom, u mandatu Račanove vlade, bio imenovan za ravnatelja policije (2001.), a ostat će upamćen po tome da je upravo on potpisao pokretanje akcije kodnog naziva Cash („gotovina“) kojom je krenuo „lov“ na odbjeglog generala Antu Gotovinu, traženog od Haaškog suda.

Preplaćen na izborne poraze

Nakon SDP-ova gubitka izbora, gubi i funkciju 2004., ali se ubrzo „spašava“ uhljebljenjem u upravi „Slobodne Dalmacije“ (2005.- 2007.), odnosno sustavu EPH, koji ga postavlja za direktora investicija izravno zaduženog za izgradnju novog objekta SD u Dugopolju i preseljenje splitskog dnevnika izvan grada. Iz toga vremena datira i njegovo prijateljstvo s Ninom Pavićem, tadašnjim vlasnikom EPH, u čijem stanu će kasnije kao ministar stanovati, dok to nije postalo javna činjenica, a Ostojić zbog mogućeg sukoba interesa za koji je bio u medijima prozvan, prisilno promijenio stanodavca.

U prošlom sazivu Sabora (2007.- 2011.) bio je zastupnik i predsjednik Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, a od svibnja 2008. je član Predsjedništva SDP-a. Nakon pobjede Kukuriku koalicije na izborima 2011. imenovan je za ministra unutarnjih poslova u Milanovićevoj vladi, u kojoj obnaša i dužnost potpredsjendika. Danas je među onima od najvećeg Milanovićevog povjerenja. Nije stoga, nimalo čudno da je šef SDP-a, dočim je pukla „linića bruka“ lakonski izjavio: „Čuli ste što je rekao Ostojić. Ja tome vjerujem potpuno.“

No, za razliku od Milanovića, pokazalo se da mu birači ni blizu ne vjeruju toliko. Zbog njegove pomalo nabusite naravi, koja se često prevodi kao prepotencija (neki ga po gardu uspoređuju sa Sanaderom), često je imao problem u komunikaciji, čak i unutar stranke. Ranko Ostojić nije osobito omiljen političar, djeluje pomalo hladno i distancirano, u nekoj mjeri ironično i svađalački. Zbog takvog dojma kakav ostavlja na druge, nije se baš proslavio u izbornim utrkama. Na parlamentarnim izborima 2007. kandidirao se u 9. izbornoj jedinici gdje mu je izravni konkurent bio HDZ-ov Božidar Kalmeta i od njega je glatko poražen. Ali, uspio je izgubiti i lokalne izbore u vlastitom gradu gdje se kandidirao za gradonačelnika i to u konkurenciji s notornim Željkom Kerumom koji je slavio.

Na bukača silom, na plinske boce – milom…

Problem postaje vrlo ozbiljan kad se ispostavilo da je Ostojić kandidat predodređen za poraze nakon što ga je i na unutarstranačkim izborima potukao stari partijski kadar Marin Jurjević Baja. Tkogod bi na njegovom mjestu nakon toliko uzastopnih poraza objesio „kopačke o klin“, ali ne i Ranko. Unatoč svojoj „lošoj političkoj karmi“, šef ga je ipak volio. Pa mu je bezrezervno poklonio svoje povjerenje, i nakon pobjede Kukuriku koalicije na izborima 2011. bez krzmanja mu dao resor unutarnjih poslova. Mandat na čelu Ravnateljstva policije u doba Ivice Račana i još jedan kao ministra unutarnjih poslova u vrijeme Zorana Milanovića, čine ga „prvom palicom“ SDP-a. Možda ipak ne tako tvrdom kako se čini, ali ni tako ispravnom kakvom se predstavlja, što možda najbolje ilustrira slučaj s nabavom skupih terenaca kada je tridesetak milijuna kuna skuplje Toyota Land Cruisere pretpostavio jeftinijim Mitsubishi Pajerima, navodno, po preporuci prometno-tehničkih stručnjaka.

Često mu se zamjera i prevelika revonst u „čuvanju javnog reda i mira“, poput slučaja privođenja nezadovoljnog bukača za proslavu lanjske Oluje u Kninu kada je premijera Milanovića i tadašnjeg predsjednika države Ivu Josipovića „počastio“ salvom zvižduka i uvredljivih insinuacija i optužbi. Od takvog postupka ogradio se čak i Ured premijera. Ili, slučaj s vandalskim razbijanjem dvojezičnih ploča u Vukovaru u kojemu je policija također uredovala- silom…

Sila, međutim, nije nikad primjenjena da bi se demontirao nezakonito podignuti šator skupine branitelja u Savskoj 66. Čak ni onda kada su borci za slobodnu, demokratsku Hrvatsku blokirali središte grada i na barikade prijeteći postavili plinske boce. Je li to bio izraz poštovanja prema hrvatskim veteranima i invalidima rata, pa i kada ugrožavaju ustavno-pravni poredak i sigurnost građana, ili strah od možebitne političke štete, radi koje je policija priznala javno da u ovoj državi ipak nisu svi jednaki pred zakonom?

Kada je nedavno komentirao moguće demontiranje braniteljskog šatora iz Savske, koji je izgubio svaki smisao i svrhu, Ostojić je oprezno kazao tek da bi „bilo bolje kada bi Crveni križ iskoristio te šatore za puno bolje stvari i stavio ih na raspolaganje izbjeglicama i onima kojima su zaista potrebni“.

Politički štreber

Ranko Ostojić nije „aferaški“ tip političara, prije bi se reklo da je odani vojnik svoje partije bezrezervno u službi njezina vođe. Neka vrst političkog štrebera. Što ga u slučaju Linić dezavuira više kao čovjeka negoli ministra. Jer, zakon bi mu možda i dao za pravo da bez imalo sentimenta postupa s bivšim kolegom, mada je dojučer stajao čvrsto na braniku njegova političkog i ljudskog digniteta. Dok je bio jedan od njih… No, njegov je postupak ljudski neprihvatljiv. Jer, da je Linić i danas u SDP-u, anonimna prijava protiv njega sigurno ne bi bila ovako tretirana.  Dobar ministar mora znati kako pomiriti te dvije komponente u svom radu, zaštititi zakon i ostati čovjek…

Ostojićeva involviranost u „slučaj Linić“ nije bezazlena. Kao ministar, razumije se da o tako krupnom slučaju mora biti informiran, pa bi fingirana distanciranost političara Ostojića (jer ministar jest političar) bila neozbiljna i licemjerna. Dakle, u redu je da se ministar o takvoj aferi očituje pred javnošću. U redu je i da kaže kako policija po službenoj dužnosti postupa temeljem svake prijave, pa i anonimne, u smislu izvida, neovisno radilo se o Liniću, Milanoviću ili kakvom Janku ili Marku. Ali, u tom slučaju zastupnik Linić ima pravo znati zbog čega su on osobno, njegovi članovi obitelji i prijatelji, predmet izvida. Nije prihvatljivo da prije godinu dana policija tvrdi kako istrage nije bilo, a onda se „niotkud“ pojavi dokument Ureda za spriječavanje pranja novca koji svjedoči da je Linić (i njegovi bližnji) bio „pod nadzorom“ temeljem zahtjeva PNUSKOK-a. A to što nadzor nije potvrdio navode iz anonimne prijave, to što izvidi nisu dobili formu istrage, e to je neka druga stvar, o kojoj policija nije našla za potrebno izvijestiti zainteresiranu javnost, bar ne takvom ažurnošću kakvom je u medije pripustila insinuacije o Linićevoj možebitnoj krimogenosti…

Ciljano “puštanje duha iz boce”(?)

Činjenica je da se bivši Milanovićev ministar financija svojedobno obratio saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost tvrdeći da je pod istragom, da ga prate, prisluškuju i da ima pravo znati zašto, i da je to saborsko tijelo osporilo bilo kakve istražne radnje u vezi s navodnim Linićevim anonimno prijavljenim inkriminacijama. Mjesec i pol kasnije Slavko Linić maše pred javnošću i kolegama zastupnicima dokumentom pribavljenim od novinara koji dokazuje da se njime policija ipak „bavila“. Izvidno. Ne istražno. Kaj god!

Nije Slavko Linić svetac, nije baš ni dosljedan čovjek, teško da bi se moglo zakleti i na njegovu moralnu kredibilnost. Ali borbu s njim nije moguće bez krvi dobiti. Taj ne popušta. A za pravo reći, čak i pod pretpostavkom da je doista točno ono što ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić govori, dakle, da su izvidi na okolnosti iz anonimne prijave obavljeni, jer je to obvezno postupanje policije neovisno o kome se radilo, te da su se inkriminirajuće insinuacije pokazale neosnovanim, ostaje notorno da se u dijelu javnosti neugodna stigma dvojbenog financijskog “tramakavanja” uspješno zalijepila za Linićevo ime. A upravo je na tu vrst štete, proizvedene pričama o istragama,  očigledno anticipirane ovakvim djelovanjem Milanovićevih ljudi i javnim difamiranjem ex-ministra financija, u čemu nije nevin ni sam premijer, Linić mislio upirući prstom u Vilibora Sinčića iz Živog zida. Koji mu u HTV-ovoj emisiji „Otvoreno“ izravno imputira kriminal, opaskom kako će podijeliti novac građanima iz „linićeve torbe“. To je i bio cilj. Da se pusti „duh iz boce“, a pustila ga je, tvrdi Linić, policija smišljeno i tendenciozno, predstavljajući ga građanima kao kriminalca. A sad vi vratite , ako možete, duha u bocu…

Ima li tu uopće “dobrih momaka”?

Je li policija doista samo obavljala svoj posao u ovom slučaju? Kakve veze ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić ima s tim, a pogotovo kakvu ulogu u toj aferi ima premijer Zoran Milanović? Radi li se ovdje o zloupotrebi represivnog aparata u političke svrhe, radi možebitnog političkog obračuna i osvete nepoćudnom nezavisnom zastupniku zbog njegove fiksacije na odioznog mu premijera? Tko su ovdje dobri a tko loši momci, per fin, ima li uopće „dobrih“?

Slavko Linić prosuo je vjedro gnjeva zbog činjenice da mu „to rade njegovi“, ali ga istodobno nije smetalo što ga brane „njihovi“, HDZ-ovi prononsirani politički farizeji, koji hine moralne vertikale , navodno principijelno braneći ugrožena ljudska prava građanina Linića. Kojega bi, nota bene, utopili u čaši vode u svakoj drugoj prilici kojom ne bi mogli jeftino stranački profitirati. Osim toga, ma gle tko to govori?! Oni koji su sustav zlorabili toliko puta i na tako maštovite, bezočne načine, da bi trebali šutjeti zauvijek. Koji su godinama punili dossiere oporbenih političara, intelektualaca, novinara, profesora itd. nezakonito ih prisluškujući i prateći svaki njihov (privatni) korak. Što, razumije se, ne amnestira ovu vlast od njezinih grijeha, logikom, mi smo ipak zakon kršili manje i sustav zlorabili rjeđe. Naprotiv, i najmanja sumnja da oni koji su jučer galamili o zloupotrebi represivnog aparata u političke svrhe danas taj isti aparat troše za svoje prizemno političko obračunavanje s neistomišljenicima i političkom konkurencijom, dvostruko je teža jer širi malodušnost i beznađe, zatire i zadnje ostatke građanske vjere u mogućnost ostvarenja pravne države u Hrvatskoj. Poput one vijesti o kavi na špici predsjednika Županijskog suda u zagrebu Ivana Turudića i HDZ-ove direktorice izborne kampanje, Josipe Rimac, koja je pod istragom.

Zato je uloga ministra unutarnjih poslova Ranka Ostojića u slučaju Linić problematičnija od ministrove neučinkovitosti u otkrivanju autora poljudske instalacije na travnjaku u obliku svastike radi čega je zatražio pomoć građana vabeći ih visokom novčanom nagradom. Je li policija postupala doista sukladno zakonu ili prema partijskom  nalogu? To je pitanje hrvatske budućnosti…

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI