Neovisni novinarski portal
30.10.2020.
KULTURA / LJUDI
Jasenka Ramljak (Foto: TRIS)

Jasenka Ramljak:
Kako je zapravo umro Haile Selassije…

Jasenka Ramljak (Foto: TRIS)

Razgovor s nekadašnjom voditeljicom Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku, dobitnicom ovogodišnje Nagrade grada Šibenika.

Jasenka Ramljak (Foto: TRIS)

Jasenka Ramljak (Foto: TRIS)

Jasenka Ramljak uspjela je iz drugog puta, s tim da ove godine nije ni znala da Ministarstvo kulture želi upravo nju predložiti za Nagradu grada Šibenika. Vjerojatno najomiljenija voditeljica u povijesti MDF-a, spremna je preuzeti nagradu, koju još Gradsko vijeće mora amenovati. Pogotovu ako je istina da nagrada proizvodi zvuk šuškavih novčanica.
– Ja sam uvijek spremna. Kad sam išla u Tursku, pročitala sam Kuran, ništa ne prepuštam slučaju.
Jasenka Ramljak danas je turistički vodič, štoviše predsjednica je šibenske Udruge turističkih vodiča. I taj postao radi strastveno, kao što je, uostalom, vodila i MDF.
– Moja druga ključna riječ u životu je “strast” – napomenula je Jasenka. A koja je prva, otkrijte u razgovoru koji slijedi.
Ova se nagrada, valjda kao i sve slične “gradske” nagrade, dodjeljuje onima koji su doprinijeli boljitku zajednice. Ove godine ste je dobili vi i, između ostalog, gospodarska zona PODI…
To mi je jako drago. Ne znam koliki je utjecaj i značaj PODA, ali valjda ćemo naći neki zajednički jezik, haha. Bez lažne skromnosti, ako sam ovu nagradu zaslužila zbog svog rada na Dječjem festivalu, onda je to jako lijepo. Taj sam festival stvarno jako voljela…
Znači, ne volite ga više?
Neću nasjedati na takve male provokacije. Uvijek kažem: ja sam otišla iz festivala, ali on nikad nije otišao iz mene. Zvuči kao klišej, ali je istina. I bilo bi mi jako žao ako izgubi one obrise kakve je prije imao. Jasno mi je da su se vremena promijenila, financije su kakve jesu. Festival je nekada bio festival druženja, sudjelovanje na njemu bilo je pitanje časti i to je tako funkcioniralo dugo vremena. Svi strani ansambli koji su jednom došli, poželjeli su se vratiti. MDF je imao atmosferu koja je ljude očaravala, a toga nažalost više nema. Nema zbog toga jer teatri dođu, odrade predstavu i odu…
Pa lako je bilo nekad kad je ansambl iz nesvrstanih Zimbabvea ili Kine ljetovao dva tjedna u Solarisu, na račun države…
Sistem je bio da trupe s drugih kontinenata ostanu tjedan dana, a iz Europe po pet dana. MDF je bio mjesto susreta, tu su ljudi izmjenjivali iskustva, dogovarali angažmane i gostovanja…
Kad ste vi došli na MDF?
Došla sam 1973. Bila sam referent za Sedmi kontinent, najljepše radno mjesto jer se rimuje.
Kakav je to bio projekt?
To je bila sjajna ideja da se otok Kakan pokloni djeci svijeta. Odradilo smo odlično tu prvu, marketinšku fazu, na Kaknu su trebale biti Ujedinjene nacije u malome, štandovi, šatori… Prva ključna riječ mog života je “tolerancija”. Hrvatska je prekrasna, a Hrvati su pametniji, ali ima i drugih lijepih i pametnih. Trebamo se uvažavati i družiti. Kod nas je bio i glumački ansambl iz Sjeverne Koreje…
Pa tada smo bili u prijateljskim međudržavnim odnosima…
Da. Bili su genijalni, ali su prekidali predstavu svakih deset minuta kako bi rekli: “Uručite tople pozdrave predsjedniku Titu od našeg predsejdnika!”
Jasenka Ramljak (Foto: TRIS)

Jasenka Ramljak (Foto: TRIS)

Projekt ‘Sedmi kontinent’ ostao je nerealiziran…
Da, jer se uplela politika i sve se zakompliciralo. Tada me Drago Putniković, voditelj Centra za kulturu od kojega sam naučila sve što danas znam o festivalu, postavio za festivalskog referenta, a kasnije sam postala voditeljica Ureda MDF-a.
Kada?
Početkom dvijetisućitih. Tada su već došli drugačiji uvjeti rada, promijenila se država i broj kazališta se jako smanjio, a tako se gubi mogućnost i dobre selekcije predstava. Ja sam uvijek pokušavala širiti taj festival na inozemstvo, čak sam htjela da i urednici festivalskih programa budu strani stručnjaci, zašto ne?
Koliko ste imali stranih predstava u odnosu na danas?
Ne volim analizirati današnji festival, jer nisam uključena u njega i ne mogu objektivno prosuditi. Dok sam ga ja vodila, bilo je oko deset ili dvanaest stranih predstava u službenom programu te još dosta njih u programu Ulica i trgova. Žao mi je što je MDF izgubio trg Medulić, to mjesto je prirodna festivalska poveznica između Kazališta i Ljetne pozornice.
Ha, gdje bi onda sve one terase kafića…?
Ne znam. Ali u Dubrovniku su Ljetne igre u funkciji turizma. Kultura je nešto poput školstva i zdravstva, o tome se mora brinuti i to se mora financirati. Kulturu moramo imati! Kad su Winstonu Churchillu predložili da uzme novac Ministarstvu kulture kako bi financirao rat, on je odgovorio: “Što nam vrijedi da dobijemo rat ako nemamo kulture?”
Vi ste, ustvari, Zagrepčanka…
Da, ali meni Šibenik nije bio nepoznanica ni od malih nogu, tu sam imala djeda i baku. Šibenik sam već i tada obožavala, a sad ga smatram svojim gradom. A jedna od mojih najvećih ljubavi Juraj Dalmatinac.
Zašto?
Bio je genije, što ga više proučavam – više ga volim. Postoji dilema je li bio pismen ili ne, ali Katedralu je napravio genijalno. Kad strancima objašnjavam priču o krstionici u Katedrali, što je uvijek na kraju obilaska, oni se raspamete. Ponekad izvedem grupu turista iz Kalelarge, zamolim ih da sklope oči, uhvate se za ruke da ne padnu i samo slušaju moj glas. Otvore oči na trgu između Katedrale i Vijećnice i ostanu bez teksta. Imamo stvarno neviđenu ljepotu u starom dijelu grada.
Između Zagreba i Šibenika ispriječila vam se Etiopija. Otkud mlada Jasenka Ramljak tamo?
Moj otac je predavao na građevinskom fakultetu u Adis Abebi, što inače znači “bijeli cvijet”. Etiopija je promijenila moj život, naučila sam prihvaćati druge ljude, biti tolerantna prema svima. Upisali su me u francusku srednju školu, a nisam znala ni riječi francuskog. Poslije sam išla i u englesku školu. Tako sam shvatila koliko je povijest rastezljiv pojam – jedni te uče da je Napoleon genijalac u svakom pogledu, a drugi da je najveći zločinac.

A ona glasina da imate prste u smrti Hailea Selassija…?
Haile Selassije je imao rođendan i bio je običaj da se proslavi u velikom šatoru usred Etiopije te da predstavnici svih zemalja participiraju u toj njegovoj večeri s nekim svojim specijalitetom. Zašto sam baš ja bila izabrana da ga poslužim, ne sjećam se. Ja sam i bez pladnja nespretna, a s pladnjem… to je ravno katastrofi. Tečaj za tu ceremoniju trajao je dva tjedna i najvažnije pravilo bilo je da se Njegovom Veličanstvu nikako i nikada ne smiju okrenuti leđa. Donijela sam mu gibanicu, on uzme komad i pita me na francuskom jede li se to kod nas rukama. Totalno sam se zbunila i samo sam htjela nestati…
I okrenuli ste mu leđa…
Da. I vidim šefa protokola koji mi rukama pokazuje da se okrenem. Pokušala sam se s pladnjem okrenuti i tad sam došla do kraja crvenog tepiha koji je bio zarolan, i onda sam pala, on je vidio moju stražnjicu i dan poslije je bio mrtav. To je tajna smrti Haila Selassija, koju ni CIA ne zna.
Evo sad zna… Kako ste doživjeli Etiopiju? Ona je nama oduvijek sinonim za tešku glad…
U to vrijeme to nije bilo tako. Nije bila tolika suša kao danas, imali su tako dobru klimu da su mogli dvaput godišnje imati sjetvu. Imala sam želju vratiti se, no nisam nikada. Čitala sam u nekoj knjizi da tko jednom upozna Afriku, nikad je na zaboravi. To je istina. Zalasci sunca su božanstveni.
I tako ste osim francuskog, engleskog, njemačkog i talijanskog naučili i…
…amharski. Naučila sam ga, ali već sam dosta zaboravila. Jednom sam na Zagrebačkom velesajmu otišla na etiopski štand, pa se čovjek malo iznenadio kad sam progovorila…
Na primjer…
Zga mazga!
?
Zatvori vrata!

 

Tags: , , ,

VEZANE VIJESTI