Neovisni novinarski portal
22.10.2019.
LJUDI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/Oliver Frljić, intendant riječkog HNK Ivan pl. Zajc: Šokirana ulica, nijema kultura

Portret tjedna/Oliver Frljić, intendant riječkog HNK Ivan pl. Zajc:
Šokirana ulica, nijema kultura

ofrljićOliver Frljić (39) hrvatski redatelj, intendant riječkog kazališta, društveno angažirani umjetnik koji provokaciju koristi kao sredstvo svoga umjetničkog izričaja (ponekad se čini kao da mu je provokacija sam cilj), ponovo podiže prašinu, a bogme i pesnice nabrijanih čuvara „svetog imena Hrvatska“. Zbog njegova performansa u riječkom teatru na 20. obljetnicu Oluje, neki su novinari dobili batine. Jer su se usudili pogledati Frljićev „Drugi rat“ u kojemu pet žena, različitih nacionalnosti, priča svoje ratne priče i sudbine, reflektirajući jedan drugi pogled na vojno-redarstvenu operaciju kojom su reintegrirani okupirani dijelovi zemlje. U današnjoj, netolerantnoj, isključivoj Hrvatskoj koja je sklonija slaviti rat negoli mir, koja dva desetljeća odgaja generacije u ratnoj psihozi, mržnji i mitskom veličanju nacionalnih junaka, prolazi samo „kninska Oluja“, sve drugo je izdaja…

Oliver Frljić je rođen 1976. u Travniku (BiH). Već je sredinom 90-ih godina osnovao amatersku kazališnu družinu Le Cheval s kojom je uspješno sudjelovao na smotrama i festivalima kazališnog amaterizma (TEST- teatar studentima, SKAZ, zagrebačka nezavisna scena…). Za studentskih dana počinje se i profesionalno baviti režijom, u suradnji s istarskim narodnim kazalištem, zagrebačkim Teatrom &TD, kazališnom skupinom KUFER. Diplomirao je 2002. filozofiju i religijsku kulturu te kazališnu režiju i radiofoniju na Akademiji dramske umjetnosti. Navodno je na Akademiju dospio po alternativnom izboru, tek kad je napustio studij teologije. U Hrvatskoj je nezaobilazno kazališno ime, uza sve kontroverzije koje ono nosi. Nepobitna je činjenica da su njegove predstave snažno politički intonirane, provokativne, duboko društveno angažirane i –  uspješne. Podjednako kod kuće i na međunarodnoj sceni. Gotovo da na ovim prostorima (zvanim „region“ ili ex. Jugoslavija) nema festivala s kojega nije odnio neku od nagrada, pa ih je u razdobolju od 2007. do 2015. kolekcionirao bar dvadesetak. Njegova predstava „Mrzim istinu!“ postavljena 2011. u Teatru &TD osvojila je publiku na 26. Gavelinim večerima a iste godine i dobila prestižnu Nagradu hrvatskog glumišta u kategoriji najbolje predstave u cjelini, mada je bila nominirana u čak sedam kategorija. Mnogi su je kritičari proglasili ključnim kazališnim događajem 2011., što je i opravdala kao jedna od najnagrađivanijih kazališnih predstava u povijesti hrvatskog teatra.

Frljić govori o čemu politika šuti

Godinu dana poslije u beogradskom Ateljeu 212 postavio je predstavu “Zoran Đinđić” koja govori o atentatu na bivšeg srbijanskog premijera koja je dobrim dijelom šokirala, ali i podijelila javnost. Istodobno potvrđujući Frljića kao redatelja novog kazališnog doba čiji je umjetnički govor izravan, hrabar, drsko provokativan. Skandalizirao je kulturnu javnost i Dantonovom smrću, „Trilogijom o hrvatskom fašizmu“ premijerno izvedenom u matičnom, riječkom kazalištu na Dan antifašizma, a u kojoj bespoštedno kritizira hrvatsku politiku od 90-ih do danas i kulturu kontaminiranu njome. Trilogija, redatelja Olivera Frljića i dramaturga Marina Blaževića, funkcionira kroz tri zasebne predstave, Bakhe, Aleksandra Zec i Hrvatsko glumište, od kojih su neke, Bakhe, bile i zabranjivane (na Splitskom ljetu 2008.), a problematiziraju teme od kojih službena politika licemjerno i kukavički bježi – negiranje zločina u Domovinskom ratu počinjenih nad građanima mahom srpske nacionalnosti, njihovim zataškavanjem i nesankcioniranjem, te ulogom Crkve i njezinom odgovornošću, kao i institucija pravosuđa, no i šutnjom kulturne zajendice. Na neki način Frljićeva Trilogija svojevrstan je prisilan pogled u ogledalo koje zrcali lice hrvatskog društva bez političkog make up-a.

O Frljićevom umjetničkom radu doista se dade polemizirati. Njegova je izravnost katkad vulgarna, ponešto pojednostavljena, ali nimalo slučajna ili nastala greškom. Naprotiv, riječki intendant smišljeno šokira računajući na efekt stresa koji bi, eventualno mogao probuditi uspavanu savijest hrvatskog društva koje je kontaminirano mržnjom, nesmetano fašizirano, homofobno i opasno agresivno. On ide na sve ili ništa, uvijek s namjerom da šokira. A to se pokazalo i ovih dana, u prigodi obilježavanja 20.obljetnice Oluje, kada čak ni tolerantna, širokogrudna, antifašistička Rijeka nije našla razumijevanja za Frljićev redateljski pristup hrvatskim tabuima. „Drugi rat“ nije uspio ispuniti ni parter riječkog teatra, više zbog kukavičluka i golog ljudskog straha negoli zbog nezainteresiranosti, ali se zato ispred kazališta skupila grupa od tristotinjak „junaka“, što branitelja, što pripadnika „Armade“, kojima krv vrije gdje god se hrvatski barjak ne vije, kojima pesnice žare od želje da se suoče s licem „neprijatelja“, svih onih koji su drugačiji i drugačije misle, a većeg krimena za njih od toga nema. Jer, demokracija je u Hrvatskoj i dvadeset godina poslije tek retorička figura iza koje cvjeta, uspješnije no ikad, žalosno, regresivno jednoumlje, usidreno u nedodirljivosti „hrvatskih svetinja“.

“Drugi rat” nije negacija Oluje, nego njezin dio

Lako je bilo dok je Frljić u maniri svojevrsnog pamfletista kazališnu fasadu kitio jumbo-plakatima, najprije s porukom „Hrvatsko LGBT kazalište“, pa portretom Bojana Glavaševića koji poručuje „Ja ne mrzim“, pa se pojavila i svastika od sirovog mesa kao ilustracija opasnosti od bujanja fašizma, a potom i fašizam sam…

Sudionici riječkog performancea, u kojemu su protjerane žene pričale svoje ratne drame pokušavajući osvijestiti i taj dio Oluje, ne kao njezinu negaciju, nego kao činjenicu koja se ignorira, prikriva, negira, kao frustraciju zbog grijeha institucionalnog nečinjenja, obasuti su pogrdama, uvredama, doslovce i metaforički popljuvani i naposlijetku i fizički napadnuti. Zašto? Autori tvrde da je skup u HNK Ivan pl. Zajc bio zamišljen kao afirmacija kulture mira, naspram one kninske (ne)kulture rata, kao pokušaj da se o ratu govori iz perspektive žena stradalnica, da se isključivo muški narativ o ratu za trenutak supstituira ženskim sjećanjem. Kome to smeta , zbog čega?

Nedaleko autobusnog kolodvora, na riječkom Korzu, militantna skupina tzv. prosvjednika, „čuvara hrvatskog, pravovjernog nacionalnog pečata“, fizički je nasrnula na nekolicinu novinara i aktivista dok su čekali autobus za Zagreb, vraćajući se s Frljićeve „ ratne ženske tribine“. Novinar Hrvoje Šimičević „popio“ je dobre batine, nastojeći smiriti naelektriziranu situaciju. Šaka smjernog Hrvata dvaput mu je doletjela u glavu. Začinjena pivskim mlazom kojega su po njima izlijevali pijani nasilnici, samozvani branitelji čistoće hrvatskog teatra. Kojega su došli štititi od „srbočetnika“, hrvastkih izroda, od“Frljića Srbina“ , „svinje srpske“, „majmuna i pederčine“, „govna smrdljivog“… Bogme su i žene dobile svoju porciju prljave prosvjedničke opake jezičine, navikle bez ikakvih posljedica vrijeđati, psovati, pljuvati one koji nisu poput njih. U tome i jest problem. Društvo koje ne reagira na sveprisutnu moralnu eroziju, urušava se i rastače. I nitko za to izvani nije kriv. To je insajderski posao koji se ustrajno, predano radi 25 godina, da bismo danas „uživali“ svu raskoš njegovih plodova. U strahu za vlastitu egzistenciju, za vlastiti život, vlastitu slobodu…

Distancirani Obersnel

Riječki gradonačelnik Vojko Obersnel pomalo distancirano izjavio je kako mu ne pada na pamet intervenirati u umjetničku slobodu intendanta kazališta, redatelja Frljića. Iako se osobno ne slaže s tajmingom njegova performancea, i drži da 20. obljetnica Oluje nije najsretniji termin za takvu predstavu, koja je mogla biti u bilo koje drugo vrijeme.

Ali, nije. Jer, da je „Drugi rat“ izveden u studenome, ili recimo ožujku, neovisno o datumu i događajima vezanim za njega, prošao bi gotovo nezamjećen. Simbolika Oluje osigurala mu je pozornost javnosti. Netko je možda, ipak, unatoč bijesu uličnih i inih bogova, unatoč pravovjernih braniteljskih i Armadinih postrojbi, za šaketanje i pljuvanje uvijek spremnih, čuo i ponešto o ratnom stradanju onih pet žena. Različitih nacionalnosti a istih sudbina. Provokativna zamisao, besumnje. Bolno izravna, pa i kontroverzna. Ali u svijetu uljuđene demokracije na nju bi odgovorili uključivi, razvijajući polemiku i različitosti u slavu mira, a ne isključivi, jednoumlju odani i ratu posvećeni nasilni poluinteligenti. Koji ne znaju da se mir ne stvara silom i oružjem…

 

Tags: , , , ,

VEZANE VIJESTI