Neovisni novinarski portal
16.6.2019.
LJUDI / REPORTAŽE
Plavno, Dragišići, “klapa druga”: Asfalt, asfalt nam dajte!

Plavno, Dragišići, “klapa druga”:
Asfalt, asfalt nam dajte!

Dragišići - Plavno (Foto  H. Pavić) (16)

Kad smo se prije godinu dana, na poziv Gojka Mlinara, uz veliku muku, mokri do gole kože od sipljive ljetne kiše koja je nemilosrdno odnosila zadnje tragove kakvog takvog puta, probili do Dragišića kod Plavna (Knin), ono malo tamošnje čeljadi dočekalo nas je kao svoje spasitelje. Kao priliku da se njihov glas napokon čuje dalje od zadnje kuće u selu. A nisu htjeli puno. Ali su očekivali čudo. – Pomozite da se netko sjeti i nas, rekli su tada. – Da nam uvedu struju i urede put. Do nas ni Hitna pomoć ne može, a ljudi stari i bolesni, trebaju doktora svako malo. Tako se ne da živjeti… Godinu dana kasnije, iz Dragišića opet apel: Spašavajte! Bez puta ovdje se više ne može. Obećanjima ne vjerujemo, svi su nas izdali, svi zaboravili. Zar smo ničiji?!

Prije rata u Dragišićima je bilo bar pet stotina stanovnika. Živjelo se dobro, cestari su održavali put, ljudi su išli pješice, jedni drugima bili društvo, a u društvu sve je lakše. Nije to kao danas, veli nam Gojko, inače dragišićki zet, rodom iz Islama Grčkog. Građevinar po struci, obišao je, kaže, svijet, prošao Rusiju uzduž i poprijeko, ali ovakvih uvjeta za živa čovjeka nigdje vidio nije. S obitelji živi u Rijeci. Ljeti sa suprugom Radojkom dođe u Dragišiće gdje mu živi punica Milica. Radojka je prava aktivistica, žestoki borac za prava Dragišićana na život dostojan čovjeka.

Gojko i mala cesta poslije kiše (Foto: Tris: H. Pavić)

Gojko i mala cesta poslije kiše (Foto: Tris: H. Pavić)

Cesta je naš prioritet, naš put u svijet!

– Ne tražimo ništa osim asfalta- odmah će Radojka. – Cesta je naš prioritet, to je naš put u svijet, izlaz iz izolacije. Lani su nam napokon postavili novu rasvjetu, novu električnu mrežu. Dotad smo bili u potpunom mraku. A i to smo dobili tek zahvaljujući vama novinarima koji ste svijetu otkrili kako ljudi žive ovdje u 21. stoljeću, usred Europske unije – žustro će energična Radojka.

Do ambulante u Benderu, gdje staje autobus, je oko 7 kilometara. Ali, ako bi se asfaltiralo makar najkritičnijih 2600 metara, sve bi bilo lakše. U selu je dvoje djece, dolje u Abazima, u Duje Vujnovića. Jednome 11, drugome tek jedna. Nikola i Marina. Nikola svaki dan pješači sedam kilometara do autobusa za školu. Ide prečicom kroz šumu, strahujući od vukova, divljih svinja, lisica… Otac ga ispraća i dočekuje. A usprkos svemu, Nikola je odlikaš. Sad će u peti razred i ne treba ga tjerati da uči. Pomaže i ocu, nosi sijeno na ramenima, kao veliki. Hrani krave, uvijek ima vremena za sve. Marini će, nada se njezin otac Duje, možda u tim godinama ipak biti lakše. Tko zna, možda i asfalt stigne…

U kući Duje Vujnovića svi su lokalni dužnosnici bili. Gradonačelnica Josipa Rimac, sa zamjenicima Nikolom Blaževićem i Željkom Džepinom, te ravnateljem kninske škole Domovinske zahvalnosti Ivan Usun, obećala je sve. Jer, bilo je to pred izbore, a u to doba čak i njih u Dragišićima se sjete…

Dragišići - Plavno (Foto  H. Pavić) (27)

Komunalci nasipaju, voda odnosi

Gradsko komunalno poduzeće iz Knina nasipalo je dragišićke vododerine više puta. Ali, kako padne prva kiša, sve odnese. – Govorili smo im da od toga nema koristi. Da bacaju novac zaludu. Da bi bilo bolje da jednom potroše, ali da potegnu asfalt, nego što svako malo nasipaju šljunak koji ni dva dana na putu ne ostane – govori Gojko, pokazujući rasjede preko kojih samo kakav snažni terenac može prijeći. A zadnji put šljunak posuli prije mjesec i po dana. Eto, koliko je ostalo, kaže.

– Niko ovdje ne traži da mu asfalt pred kuću dođe. Ali bar doli, u dnu strane, to bi nas spasilo. Da moram rezati grabe da bi moje dijete imalo kuda proći kad ide u školu. Znate, pitali su ga ovi iz gradske uprave kad su bili kod nas, Nikola, kad dolaziš kući iz škole. – U pola devet, veli on, a oni u čudu, znadu što je zimi u ovom kraju u to doba. Ni pas se ne čuje da laje vani. Nigdje žive duše, a dijete pješači po snijegu i ledu sedam kilometara – žali se Duje, a opet brzo odmahuje, ne želi kukati, jer iz muke, veli, uvijek nešto dobro izađe. Kotač se uvijek okreće.

Duje sa kćeri - i ona će kao brat Nikola pješačiti u školu kroz šumu s  vukovima, veprovima i lisicama (Foto: H. Pavić)

Duje i kći – i ona će kao brat Nikola pješačiti u školu kroz šumu s vukovima, veprovima i lisicama (Foto: H. Pavić)

Prije rata Duje je radio u TVIK-u, a i poslije rata su ga zvali, ali za plaću od 2700 kuna, bez marende i prijevoza, pa je lako izračunao da mu se to ne isplati. Radije će stati kući, ima pet krava i bika, nešto kokoši, proda koje janje, kozle, otima se, kaže.

– Imamo i skrb od države. Po osobi 400 kuna. I još po 300 kuna dodatka za svako dijete. Svaka čast državi kad dade. Zato je Duje tu, i ako bog da, i ostat će –  poručuje.

Peticija 2008., odgovor nikad

Sava Dragišić živi sama. Muž joj umro, djeca u Engleskoj. Bili su ljetos, poslije otišli na more. Ne shvaćaju kako je moguće da do sela nema puta. – Idi u općinu – stalno mi govorili. Pa išla sam, više sam svima i dodijala, ali zaludu – priča Sava. Jovan Dragišić i ne staje kad ga zaskočismo pitanjem kako živi. – Šta ću reći, đavla. Eno, moj stric Đuro, bez obe noge, i još ima rak prostate. Treba sutra doktoru u Šibenik, ali mora Hitna po njega. A oni se ljute, neće po takvom putu, uništit će kola viču. Al’ opet dođu, šta će.

Đuro, invalid bez nogu, blijed , bolestan, na izmaku snaga, radio je u boljim vremenima na željeznici. Ima mirovinu 2200 kuna. O njemu brine supruga Anđelija, sitna, mršava ženica, koja nas je u svom skromnom domu ugostila i prije godinu dana. Sin Nikola živi u Batajnici, ima dvije kćeri, povremeno ih obiđe. Anđelija u nas gleda puna nade. – E, kad ste prošli put bili, dobili smo struju. Sad bi bio red da nam naprave put- reći će puna optimizma, baš kao da se s našim dolaskom sva njihova muka rješava.

Đuro bez nogu i njegova supruga - hitna pomoć ne može do kuće (Foto: Tris/H. Pavić)

Đuro bez nogu i njegova supruga – hitna pomoć ne može do kuće (Foto: Tris/H. Pavić)

 

Sjete nas se samo za izbore!

– Put, to je ono što trebamo – sažima sve zahtjeve mještana u jednu riječ Radojka, Gojkova supruga. – Iz oba zaseoka 2008. Skupljala sam potpise, svih 22 mještana se potpisalo na peticiju i predali smo je u kninsku gradsku upravu. Nikad nismo dobili baš nikakav odgovor. Pisala sam direktno i gradonačelnici Rimac, a ona je obavezu prebacila na Mirelu Popović Stanić koja je rekla da će nas staviti na listu prioriteta. Ali dobila posao u ministarstvu, otišla, i nikad ništa od toga. Zvala sam i dogradonačelnika Željka Džepinu. U sedam-osam godina, možda sam ga dva puta dobila na telefon. Svi nas izbjegavaju. A onda se pitaju zašto se mladi ne vraćaju. Pa gdje da se vrate? Ni puta nemaju! Kad tražimo asfalt, kažu skup je. A nije skup kada ga postavljaju samo za jednu kuću, za jednu osobu? Uostalom, mogla bi se sredstva osigurati i od EU fondova, ali netko se treba time pozabaviti. A za nas u Dragišićima nema tko – revoltirano će Radojka, kojoj nije jasno zašto se novac baca za jalovinu koju su posuli bar desetak puta i potrošili novac, a znali su unaprijed da od toga nije korist nikakva.

Cesta? (Foto: Tris/H. Pavić)

Cesta? (Foto: Tris/H. Pavić)

– Kad treba glasati gradonačelnica dođe u ambulantu, okupi ljude iz svih ovih zaselaka i sve obeća ako će za nju glasati. Prođu izbori, i toga se više i ne sjeti. A SDSS? Ma šta pričate ? Nema nama pomoći ni od Milorada Pupovca ni od Mirka Raškovića, nisu ovdje nikad nogom stupili. Ja radim u Hrvatskoj, živim ovdje i od ove države. Ne zanima me ni Rašković ni Pupovac, samo put, samo asfalt, to je sve što tražimo od Grada Knina i hrvatske države- reći će još jednom, ispraćajući nas, Radojka. I neće odustati dok god se asfaltom ne bude moglo do Dragišića, sela na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne, gdje ljudi žive u skladnijem suživotu s prirodom i životinjama nego s nekim drugim ljudima. Gdje srne pretrčavaju put bez straha i od ljudi i od rijetkih vozila, gdje život ima neku sasvim drugu definiciju i smisao…

Zamjenik gradonačelnice Knina, Slaven Ivić : Naši ljudi će izaći na teren

Zamjenik kninske gradonačelnice Slaven Ivić obećao je tek da će poslati ljude iz gradske uprave na teren. – Poslat ćemo ekipu na teren da snimi stanje. Ne mogu ovog trenutka ništa drugo obećati. Vidjet ćemo što će oni reći. Ne mogu govoriti napamet. A asfalt, ne, ne mogu reći, kad će i hoće li biti. Hvala što ste nam ukazali na problem – ljubazno će Ivić, čuvajući se velikih obećanja, kojih se nisu libili oni prije njega…

Kad će napraviti cestu? Hoće li itko opet doći k nama? (Foto: H. Pavić)

Sretan put! Hoće li itko opet doći k nama? (Foto: H. Pavić)

 

Dragišići - Plavno (Foto  H. Pavić) (30) Dragišići - Plavno (Foto  H. Pavić) (25) Dragišići - Plavno (Foto  H. Pavić) (22) Dragišići - Plavno (Foto  H. Pavić) (23) Dragišići - Plavno (Foto  H. Pavić) (21) Dragišići - Plavno (Foto  H. Pavić) (20) Dragišići - Plavno (Foto  H. Pavić) (13) Dragišići - Plavno (Foto  H. Pavić) (5) Dragišići - Plavno (Foto  H. Pavić) (8) Dragišići - Plavno (Foto  H. Pavić) (10)

 

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI