Neovisni novinarski portal
19.10.2019.
POLITIKA
Arsen Dedić: Čovjek kao on…

Arsen Dedić:
Čovjek kao on…

Piše: Josip Antić

arsen

 Neki dan je na stranicama Trisa kolega Marko Podrug objavio osoban i drag tekst u povodu odlaska Arsena, čovjeka kojega smo držali bliskim i svojim ako ga nikad i nismo vidjeli uživo. Tekst je naslovljen „Arsen, zadnji od poštovanih“, što je zapravo glavni motiv teksta: osim iskazivanja rešpekta spram umjetnika i djela zapis završava saljom da taj neupitni i cijelim životom zasluženi „kutak poštovanja“ bude zadržan suprotivo očajnom vremenu u kojem živimo. Naravno da sam dijelio i dijelim želju kolege Marka i naravno da sam, skeptičan kakvog me već mater rodila, znao da neće proći dugo pa će se javiti netko i taj mali kutak zagaditi.

Nisam trebao dugo čekati, na jednom portalu čije ime ni indikretno neću spominjati, pojavio se tekst u kojem dr. Zdravko Tomac, kako piše novinar, „rastuženo“ zbori o Arsenu, a urednik iz takvih sentenci izvlači naslov: „Arsen je pokazao da Srbi mogu voljeti svoju Hrvatsku, bio je veliki domoljub“. U tom jadnom, polit-mrtvozornički skrojenom tekstuljku u kojem se konstatcije liječničkog konzilija miješaju sa političkim prosudbama jednog bivšeg politikusa, čitamo tako da je ”Arsen Dedić bio veliki umjetnik, pjesnik, čovjek koji je obilježio hrvatsku kulturu pa i svoju epohu. Kao Srbin on je bio i domoljub i za vrijeme Domovinskog rata, pjesmama i sudjelovanjem pokazao da i Srbi mogu voljeti svoju Hrvatsku kao svoju domovinu, a da ne budu manje Srbi”.
Tako zbori Tomac spominjući se Arsena i kao jednog od autora i izvođača pjesme Moja domovina, dodajući kako o pokojniku misli sve najbolje, ali i da je „u nekim razdobljima Dedić imao izjave“ s kojima se on – dr. Tomac, nije slagao. Bit će da je to najbolji kompliment koji je Arsen u tom ozračju i mogao dobiti. Zašto?
Zato što se samo kojih desetak centimetara ispod teksta u rupetini rezerviranoj za komentare nalaze oni kojih se, vjerujte mi na riječ (i ne probajte to čitati sami kod kuće), čovjeku okrene štumak. Ako mislite da postoji dno dna i da ono prestaje kad se bilo kome i bilo kad iskopa grobna raka, onda se varate. U gluposti i jadu (što je Arsen dobro znao) dno ne postoji, u tom stanju ljudska svijest funkcionira kao crna rupa bezdušnosti i ništavila. Ovaj put ustobočena u ono što bi se moglo nazvati pervertiranim hrvatstvom. Samo takva pamet može brojati Arsenove ispijene rakije, ostavljene ljubavnice, bolničke troškove… Samo takav jad može ustvrditi kako je „Arsen autor desetak pjesmuljaka“. Kakva je veza sa tom crnom rupom hrvatske pameti i dr. Tomaca te indirektnog mi urednika? Tolika što su oni zavrtili prvi krug na crnom obodu što ga je portal otvorio tek koji dan nakon Arsenove smrti.
U trenutku odlaska čovjeka koji je svojim životom i djelom propitkivao i kreativno nadilazio ama baš svaku okolnost – od odrastanja, umjetničkog i kulturološkog okružja, do onoga što se naziva životom u zajednici (kako onoj socijalističkoj tako i ovoj ma kako se u smislu gospodarskog uređenja zvala) i smještati ga u ladice koje je cijelim životom prokazivao i upozoravao na njihovu uskogrudnost i ograničenost i posebice kad se kao predmet obožavanja nađu u prikraćenim pametima, može govoriti samo o onome tko to radi.
A upravo se u to zaputio rastuženi dr. Tomac, slažući mrtvog Arsena u kašete rezervirane za Srbe, (ogranak – hrvatski domoljubi), pokazujući tek koliko su mrtvi kalupi što ih je unatoč silnim godinama uzgojio u vlastitoj glavi. Arsen bi sad trebao biti primjer dobrog Srbina? Da nije umro prije, bojim se da bi se nakon takvog Tomčeva dara sam svojevoljno predao na muku (da se poslužim parafrazom njemu i meni zajedničkog Evanđelja). Na svu reću Hrvatska koju je sanjao Arsen i ona koja se sanja po za izbore skorjenim portalima nikada nije niti će biti ista. Sve što je imao reći o „našima i njihovima“ Arsen je rekao sa samo jednim stihom iz pjesme „Tko stoji iza mene“.
A stajao je uvijek Arsen (naravno i s opcijom oporog svetog egoizma). Ne njegovo pravoslavno podrijetlo, ni srpstvo ni hrvatsvo, tek jedno neupitno ranjivo čovještvo tim vrednije jer je u sebi uspjelo pospojiti i oplemeniti sve razdjelnice u koje nas život, kad dopustimo da ga za nas kroje drugi, želi umočiti. To što se od Tomca do nižih evolucijskih krugova što se vrte oko ovakvih i sličnih portala neki nikad neće dovinuti do njegova egzistencijalnog oksimorona govori ne samo o njima nego i o tome koliko je snage bilo potrebno živjeti i odživjeti kao Arsen.
U čast takvog života upravo si puštam „Čovjek kao ja“. Pardon, kao – On. R.I.P.
Tags: , , , , ,

VEZANE VIJESTI