Neovisni novinarski portal
11.7.2020.
LJUDI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/Zdravko Mamić, izvršni predsjednik Dinama: Ne spominjite moje ime uzalud!

Portret tjedna/Zdravko Mamić, izvršni predsjednik Dinama:
Ne spominjite moje ime uzalud!

mamic_nu2

Zdravko Mamić (56), nogometni bog u Hrvata, poznat po osebujnoj javnoj komunikaciji koja se inače zove uličarskom i huliganskom, ali i po svojoj sklonosti robovlasničkom sustavu u kojemu je on vlasnik, a njegovi nogometni puleni, u svojevrsnom poluropskom statusu, zamalo pa se prometnuo u lice s tjeralice. Policija mu je još u četvrtak, kako tvrdi ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić, uputila poziv za obavijesni razgovor, jer ga USKOK sumnjiči za niz kaznenih djela od utaje poreza, preko primanja i davanja mita do zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju.

Ali je Zdravko bio prisiljen odbiti. Naime, što? Izvršni predsjednik GNK Dinamo trenutno je s bratom Zoranom, sportskim direktorom i trenerom Dinama, na klupskim pripremama u Sloveniji, u Moravskim Toplicama. Gdje je poveo i mamu. Da se kupa. Što zbog mame, a što zbog kluba, Zdravko jednostavno nije mogao prihvatiti poziv iz policije. Njegov prioritet u ovom trenutku je Dinamo. Jer, kako kaže, riječ je ipak o momčadi koja mora za tjedan dana predstavljati Dinamo u Europi. A znamo kako to Dinamo (neslavno) čini, i zato treba razumjeti da je Zdravku Mamiću od prvorazrednog značaja zgrabiti priliku za još koji (anti)trofej. Prema tome, oprostite gospodo policajci, ali prije nedjelje navečer, ništa od obavijesnog razgovora…

Tako se to radi u demokratskoj Hrvatskoj, punopravnoj članici EU. Tolerantno, fleksibilno, pažljivo prema pripadnicima takozvane elite stasale u visokokoruptivnom društvu skrojenom po mjeri odabranih, autentičnih Hrvata i dokazanih domoljuba. Mamić je paradigma nove Hrvatske. Primitivni, agresivni bukač, s opsesivno-kompulzivnim poremećajem, džepova punih love stečene na račun tuđeg rada i vlastite domišljatosti u tzv. kreativnom poslovanju i „sportskom menadžiranju“.

Turudić mu nikad ne bi sudio …

Neki mediji danas razotkrivaju cijelu mrežu Mamićevih suradnika u policijskom i pravosudnom sustavu, uz pomoć koje se godinama poput šizofrenog pauna slobodno i nekažnjeno ispucavao na svakome tko bi mu stao pred nišan, i nesmetano multiplicirao svoje stečevine za koje bi u pravnoj državi teško dokazao porijeklo. S obzirom na iskustvo koje ovaj narod tijekom minulih 25 godina samostalne države ima s pravosuđem i njegovim odmjeravanjem pravde kad je o hrvatskim kapitalcima riječ, mnogi i u ovoj, najnovijoj uskočkoj istrazi koja je obuhvatila braću Mamiće i njihova glavnog suradnika, izvršnog direktora Dinama Damira Vrbanovića, ali i zlatavrijednog sesvetskog poreznika koji se brinuo da im država u džep ne dira, ne očekuju nikakav senzacionalni epilog. Uostalom, svojedobno je predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić izjavio kako nikad ne bi sudio Mamiću, da bi otišao sto kilometara daleko samo da to ne mora raditi. Ali, teško da bi i njegov sud mogao tu obvezu preuzeti s obzirom na angažman nekih njegovih sudaca u HNS-u (Arbitražni sud) na račun čega na godišnjoj razini ŽS u Zagrebu prima oko 150 tisuća kuna.

Neki pretenciozno i prejudicirajući postupak medijski pumpaju priču stavljajući je pod egidu završnog obračuna s nogometnom mafijom, što doista nije realno. Makar nam je predsjednik nogometnog saveza Davor Šuker doveden u vezu s kladioničkom mafijom…

Dakle, što imamo na djelu. PNUSKOK je u četvrtak, 2. srpnja upao u stanove braće Mamić radi pretresa i potrage za eventualno kompromitirajućim dokumentima i dokaznim materijalom. Zdravko im je, kako se pohvalio, bio „daljnski support“, sve im je organizirao, ključeve pribavio, dao da se stanovi otvore, a policajci svoj posao nesmetano odrade. I sad će još netko reći da Mamići opstruiraju istragu.

 Nećete razbojnici!

Vrbanović se na poziv odmah odazvao, ukrcao u Muncehenu na let za Zagreb, na Plesu su ga dočekali policijski službenici i pripratili na obavijesni razgovor. Zdravko je skloniji koordinirati akciju iz Slovenije. A kad tamo obavi pripreme s momčadi preplaćene na uspjehe u Europi, imat će vremena i za policiju kojoj će se staviti na dispoziciju. Ne znam jedino je li se mama vratila u Zagreb…

Svoju istinu, navodno, je u Sloveniji u kameru ispričao prvorazrednom novinarskom profesionalcu, podobnom za „specijalne zadatke“, Velimiru Bujancu , što bi u postupku trebalo svakako uzeti u obzir. Jerbo, to je izvjesno čista, autentična istina… Sve ostalo produciraju „prljava komunistička usta“, poput onih Željka Jovanovića ili bivšeg predsjednika Ive Josipovića, a političkim progonom osmišljenim u akciji USKOK-a izravno rukovode premijer Milanović, ministar Ostojić i ravnatelj PNUSKOK-a Bertina. To su ljudi koji siju strah i izazivaju bratoubilački rat u Hrvatskoj, veli gnjevi Mamić na javnoj televiziji, poručujući aktualnoj nomenklaturi: Nećete razbojnici!

Ostojića javno naziva lažovom, poziva ga na detektor laži, vrijeđa, ponižava…

– Zašto niste u službi malog čovjeka? Zašto ne štitite nedužne ljude kao što smo moj brat i ja? Ovo što se čini meni i mojoj obitelji to je genocid! Štetu koju čine ove prljave podvale i radnje ne može nadomjestiti ni turizam (sic?). Uostalom, čuli ste premijera Milanovića kad je rekao „ili mi ili oni“, ali zanima me tko su „oni“ i tko smo „mi“. Dakle, cilj je „zavadi pa vladaj“, to su udbaški potezi. Sigurno su mnogi navijači Dinama tužni danas, ali neka znaju da će hrvatski narod pobijediti. Ničija nije gorjela do zore, pa neće ni vaša – kuljalo je iz Mamića u HTV-ovom Otvorenom, dok se voditelj srčano smijao kao da se radi o dobrom vicu, a da je malo tko pametan mogao i dvije suvisle povezati.

Hrvatski narod, to sam ja !

Mamić se identificira s narodom, pače, on sam jest hrvatski narod, iako s njime ni u čemu ne dijeli sudbinu. I koga će pobijediti taj narod kojega on navodno predstavlja? Njega i brata, kao male i nedužne ljude, vrišti pravednički, policija ne štiti, na njih udbaškim metodama nasrće, sve zbog njihova domoljublja i hrvatstva!

To je njegov način javnog komuniciranja, lopatanje riječima bez suvislog smisla, ali s ciljem da diskreditira institucije, da se prikaže kao žrtva jedne nenarodne, komunističke politike koja prezire sve što je hrvatsko, a kako je on sam, Zdravko Mamić, Hrvat od formata, njihova je prvorazredna meta i to ne po prvi put. Pa vi sad to probavite ako možete. Kome se ne sviđa, neka ne sluša. Samo, kako to izbjeći kad se tog verbalnog štemera pripušta u sve medije, pred sve kamere, kad nitko nema petlje te „bujice“ govora mržnje zaustaviti, Mamiću se suprotstaviti i nedajbože zamjeriti.

Zdravko Mamić je svoje carstvo moći zaštitio agresijom i spregom sa sustavom. Da nije toga, vjerojatno bi odavno enigma njegova bogatstva i neprikosnovenosti bila razriješena. Taj suspektni tip izvan svake kontrole, emotivno nestabilan i poput tinjajućeg vulkana, taj „neperspektivni“ nogometaš s neostvarenim loptačkim ambicijama, našao je načina kako neutralizirati svoje komplekse i nogometom zavladati makar i izvan terena. Danas se u tom sportu ni voda ne smije pustiti a da se Zdravka Mamića ne pita.

Rođen je u Bjelovaru, ali je porijeklom iz Zidina kod Tomislavgrada (BiH). Nogometom se počeo baviti u lokalnom bjelovarskom klubu, i za razliku od brata Zorana koji je dospio u Dinamo, njemu to nije pošlo za rukom, jer u njemu tadašnji trener pomlatka Zdenko Kobeščak nije vidio potencijal.

Gospodar hrvatskog nogometa

Kad nije išlo s nogometom, pokušao je s biznisom. I uspio. Zahvaljujući prodaji stiropornih sjedalica za Maksimir. A onda uz pomoć sestre Jakova Blaževića, tadašnjeg političkog i partijskog kapitalca postao trgovački putnik u Kožarsko-tekstilnom kombinatu Zaječar… No, njegov san nije bilo poduzetništvo, nego nogomet. I taj se san počinje ostvarivati 1992. kada je instaliran za glavnog direktora Dinama. Ali nakon puno turbulencija, odlazi iz kluba 1994. i vraća se tek 2000. Zahvaljujući predsjedniku kluba Mirku Barišiću koji ga imenuje u Izvršni odbor. Od tada je nezaustavljiv.

Postaje vladar nogometnog biznisa u Hrvatskoj, sklapa unosne menadžerske ugovore s nogometašima i basnoslovno zarađuje na njihovim transferima. Prodaja Boška Balabana 2001. za 7,8 milijuna eura od čega je, navodno, samo 20 posto otišlo Dinamu, a sve ostalo igraču i njegovu menadžeru Mamiću, otvorila mu je vrata raja. A iza tih vrata dočekao je i Luku Modrića kojeg je prodao 2008. za 21 milijun eura u Tottenham, pa Eduarda da Silvu za 13 milijuna eura, zatim Ćorluku, Vukojevića, Lovrena… na kojima je zaradio ogroman novac, jer je s njima imao takve aranžmane po kojima su se obvezali plaćati mu postotke od svojih ugovora. Eduardo je odbio ropsku poslušnost pa je protiv Mamića pokrenuo sudski spor, ugovor je proglašen zelenaškim i ništavnim, ali Mamiću ni vlas s glave nije pala.

Iako je najtrofejniji Dinamov predsjednik , istodobno je i od navijača najprezreniji. Nikada Dinamov stadion nije bio tako pust kao u Mamićevo vrijeme, a po broju gledatelja na utakmici ovaj je klub vjerojatno svjetski rekorder u navijačkom sabotiranju.

Prijateljstvo Kolinde Grabar Kitarović i notornog Mamića

Po zakonu o spojenim posudama, moć novca uvijek se naslanja na moć politike, pa je i Mamić uvijek imao svoje političke patrone od kojih je očekivao zaštitu, ali ih je za to i obilato darivao donacijama za kampanje. Ljubav s Milanom Bandićem, zagrebačkim gradonačelnikom, pukla je tek kad se Zdravko okrenuo Ivi Sanaderu i HDZ-u kojemu je odan i danas, a napose šefici države Kolindi Grabar Kitarović kojoj je, navodno, financijski snažno podupirao kampanju. Zauzvrat, danas je Mamić dio preferirane „ugledničke“ galerije likova koju u posebnim prigodama predsjednica okuplja. Na svoju čast i ponos…

Zdravko Mamić trebao je odavno biti ekskomuniciran iz javnog života. Njegov je rječnik prljav i pogan, njegovo ponašanje nedostojno i najminornije javne osobe, nekmoli dopredsjednika Hrvatskog nogometnog saveza i prvorazrednog sportskog funkcionara koji danas diktira i kadrovsku i financijsku politiku u nogometu, i bez čije predsjednik HNS-a ne može biti izabran. A taj sportski dužnosnik obračunava se javno na krajnje nesportski način sa svakim svojim neistomišljenikom, diskreditira ministre, vladu, državne institucije, novinare naziva lešinarima, što je eufemizam za neke njegove poslovične eskapade spram medijskih djelatnika (đubre jedno mamicu ti j…., smeće jedno itd.). Uvjeren je u vlastitu nedodirljivost izgrađenu na prijateljstvu s ljudima iz sustava, sucima, političarima, policajcima, državnim dužnosnicima od kojih, vjerojatno, svih proteklih godina uživa zaštitu. Nije li to i razlog da jedan Mamić bez pardona odbije odazvati se na poziv policije, drsko poručujući da ima važnijeg posla i da će doći kad to obavi, za tri dana. I policija stoički šuti i podnosi njegovo nepoštovanje. Da je riječ o običnom smrtniku, taj bi već po europskom uhidbenom nalogu bio priveden u USKOK. Eto, zato je ovo samo još jedna hrvatska afera „na visokoj razini“, koja svjedoči o stilu života domaće kvazielite, bezmalo mentalitetu, pandemijskih razmjera. A kad je neko ponašanje toliko rašireno, i nije sankcionirano, tada to postaje običajno pravo. Korupcija, kriminal, nezakonito postupanje ljudi na pozicijama, ili onih bliskih njima, hrvatski je nacionalni folklor. Zaštićena baština…

Tags: , , , , , , , ,

VEZANE VIJESTI