Neovisni novinarski portal
16.11.2019.
LJUDI / POLITIKA / Portreti
Portret tjedna/Munira Subašić, Udruženje “Majke enklava Srebrenica i Žepa”: Majčinski poljubac i ruža žrtve za premijera Vučića

Portret tjedna/Munira Subašić, Udruženje “Majke enklava Srebrenica i Žepa”:
Majčinski poljubac i ruža žrtve za premijera Vučića

Munira Subašić (Printscreen N1)Munira Subašić (65) predsjednica Udruženja „Majke enklava Srebrenica i Žepa“, danas, na 20. godišnjicu genocida u Srebrenici, najvećeg zločina na tlu Europe iza Drugog svjetskog rata, kada je vojska Ratka Mladića zvjerski pobila 8.372 Bošnjaka, odrasla muškaraca i dječaka, pokopat će dvije kosti svoga sina Nermina. Pronađene u dvjema masovnim grobnicama, udaljenim jedna od druge 25 kilometara. Munira je metafora za sve majke Srebrenice koje su smogle hrabrosti i snage boriti se za pravdu i istinu o „zločinu svih zločina“ u ratovima na prostoru ex-Jugoslavije i mukotrpno tragati za posmrtnim ostacima svojih najmilijih. Munira danas sahranjuje samo dio Nermina, svoga Nerka koji je u srpnju 1995., kad je pogubljen, imao nepunu 21 godinu. Pod bijeli nadgrobni spomenik položit će jednu ruku i jednu nogu svoga djeteta. Dokaz da je živio, volio, rastao, bio…

Za Muniru njezina životna misija nije ni blizu završena. Neće ni biti dok ne nađe Nermina, onakvog kakvog ga je rodila, cijelog. Danas u Potočarima samo je jedna od 136 majki i žena koje će oplakivati svoje voljene i u Srebrenici zauvijek zaustavljene. U vremenu strahota, mržnje, okrutnosti, u životu i smrti bez milosti, bez ljudskosti, bez svjetla, u mraku znanih i neznanih grobnica, izmiješani s rodbinom, znancima, prijateljima, svojim Srebreničanima. Osuđenim da ne budu, samo zato što su Bošnjaci, Muslimani, samo zato što su drugačiji od svojih egzekutora.

Nermin u Potočarima

Zločin je nad žrtvama nastavljen i nakon egzekucije. Tijela ubijenih pokopana su na čak 407 lokacija, u 92 masovne grobnice, a da bi se zataškao, posmrtni ostaci premještani su s jedne na drugu lokaciju, iz primarnih u sekundarna grobišta, kosti su se miješale, ljudi su kod eksuhamcija postajali arheološki artefakti… I Munira je kosti svoga Nermina na dva mjesta našla. Neke su majke i žene ostatke svojih muževa i sinova i na tri lokacije nalazile, pod zemljom tri generacije svojih muškaraca skupljale, od djeda, preko oca do sina. I danas ih, nekim tegobnim smirajem, pognute u svojoj žalosti, spuštaju u mezare. Na dvadesetu obljetnicu masakra, najveće i najprljavije mrlje na obrazu srpske politike u povijesti, cijeli svijet se došao pokloniti žrtvi Srebrenice u Memorijalni centar u Potočare. Stigao je i srbijanski premijer Aleksandar Vučić. Od okupljenog naroda pobrao je zvižduke. Majke Srebrenice dočekale su ga poljupcem i ružom. U prilog mira kojega bi trebao graditi. Smogne li snage za to… Okupilo se pedeset tisuća ljudi u tišini i pijetetu, 90-ak državnih izaslanstava, obitelji žrtava, prijatelji, narod koji Srebrenicu ćuti kao opomenu i mjesto na kojemu pamćenje ne smije nikad doći na kušnju. Jer ova se žrtva, preko osam tisuća ubijenih na pravdi Boga, ne smije nikad zaboraviti i nikad više ponoviti. Na ovom bi se mjestu čovjek morao vratiti sebi, riješen da takvim ostane i da zatočenu životinju u svojoj nutrini nikad ne oslobodi. Jer, Srebrenica je djelo krda pomahnitalih životinja koje nitko nije zaustavio… Taj svijet koji se ovdje slio nosi na duši golem teret odgovornosti, svoju kolektivnu i pojedinačnu krivnju za genocid koji se dogodio, a za koji nisu našli načina izboriti konsenzus i proglasiti ga i rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a izglasati. Konsenzus je najmanje što bi se u takvoj prilici od civiliziranog i u težnji miru ujedinjenog svijeta očekivao. Kao što se očekivao i u osudi nizozemskog bataljuna UN-a koji je trebao obraniti zaštićenu UNPA zonu Srebrenice i njezine civile. Nisu zaštititi čak ni one što su se nalazili u njihovoj bazi, nekomoli izvan nje, nego su ih, pri naletu Mladićevih snaga, jednostavno isporučili zločincima. I nakon svega, preuzeli tek djelomičnu krivnju za stradanje onih 300-tinjak što su s njima dijelili bazu, a oni su im kukavički uskratili to sklonište…

Ruski veto na svjetsku sramotu

Visoka svjetska politika ima na umu prvenstveno neke druge, političke ciljeve, a ne pravednost. Na britanski prijedlog rezolucije o Srebrenici kao nespornom genocidu , Rusija je uložila veto , vjerna zaštitničkoj ulozi spram svojih srbijanskih prijatelja ( Republici Srpskoj i Republici Srbiji) s kojima interesno paktira , produbljujući jaz između europskog istoka i zapada, proruskog i pro-Eu bloka. Na neki način sabotiranje rezolucije o genocidu u istočnoj Bosni ratne 1995. , ruska je osveta Europskoj uniji za sankcioniranju ruske agresije u Ukrajini. Taj svijet međunarodne politike, odmjeravanja snaga, preglasavanja, interesnih podjela, ne mari za žrtvu Munire Subašić i „Majki enklava Srebrenica i Žepa“. Njihov pijetet danas u Potočarima, njihova solidarnost s bošnjačkim stradalnicima, licemjerna je i naknadno probuđena gesta koja računa na oprost, olakšanje savijesti. Ali i dalje nema smjelosti snažno se suprotstaviti onima koji odbijaju priznati zločin genocida koji se dogodio u ime i za račun jedne politike koja se nikad nije pokajala za sve te oduzete živote nevinih žrtava, među kojima i tek rođene djece koja su jedva stigla zaplakati na ovome svijetu. Majke Srebrenice idu dalje. Njihovo traganje za najmilijima još nije ni blizu kraja. I Munira ide dalje. Jer, Nermina još nije našla… – Kad su mi kazali da je moj Nermin pronađen i identificiran, to sam doživjela kao da je tek ubijen. Pokosilo mi je dušu, zujalo je sve oko mene. Zahvalila sam se dragom Allahu da sam našla te kosti. Kažu da je rat u BiH završen prije 18 godina, ali nama majkama još traje. Borimo se da pronađemo masovne grobnice, jednu kost, da zločinci imaju imena i prezimena kao što ih imaju žrtve. Pitam se zašto je ubijen on koji ništa nije bio kriv. Moj sin je želio samo jedno, da bude živ, da ima svoju porodicu, da se raduje. Kad su oteli mog sina, mog muža, tisuće naše djece, i mi majke smo same umrle. U tom momentu se izgubio osjećaj za sve- izjavila je svojedobno Munira Subašić. No, unatoč svemu poručuje svim majkama svijeta da rađaju djecu koja će znati da vole, cijene i poštuju druge i drugačije. Ponosna je , kako je jednom kazala, na sve Bošnjake, a posebno djecu Srebrenice , „ u čijim srcima tokom 18 godina nikad nije osjetila mržnju. Nijedno dijete Srebrenice nije se osvetilo nikada iako su u najranijoj dobi doživjeli da ostanu bez svega na svijetu“, kazala je konstatirajući kako je nakon pada Srebrenice koja je, da cinizam bude veći, bila zaštićena zona UN-a, ostalo čak pet tisuća djece siročadi.

Priznanja i optužbe

Žena koja je učinila puno za udrugu Majki Srebrenice dobila je i više priznanja za svoj rad. Od Udruženja majki Turske 2012. , a zatim i 2013. prima priznanje „Žene- heroji stoljeća“ od istambulske općine Bayrampasa i njezinog načelnika Atile Aydinera. Ali dolazi i na metu kritičara. Zamjeraju joj bogaćenje na račun žrtve, na račun Udruge. Tvrde da ima dvije kuće u Sarajevu, plaću od četiri tisuće maraka, diskreditiraju je njezinim izjavama da živi ko’ lord, i da sa samo dvije tisuće maraka može sebi priuštiti što god treba. Da koristi terensko vozilo koje je UN donirao udruzi, ali ga vozi njezin sin… Ali, tako to u životu biva, novac kvari ljude ali ne liječi rane. Nije izliječio ni Munirine. Samo joj je okrnjio kredibilitet i vjerodostojnost. A moglo je i bez toga…No, Munira je danas simbol srebreničkih žena koje 20 godina oplakuju svoje voljene. S te , simbolične razine, njezine je uloga nesporna, njezin doprinos stvaranju globalne svijesti o srebreničkom ratnom paklu i razmjrima bošnjačke žrtve, golem. Prilikom rasprave na Generalnoj skupštini Vijeća sigurnosti UN-a o radu međunarodnih kaznenih sudova, Munira Subašić je izazvala incident kada je, tijekom govora srbijanskog predsjednika Tomislava Nikolića ušla u dvoranu s transparentom na kojem je pisalo „Republika srpska genocidna tvorevina“. Izbačena je iz dvorane, a nije joj dopušteno ( za razliku od Nikolića) ni da se obrati Skupštini. Dakako, vodio ju je, i raspravu organizirao, Vuk Jeremić koji je, očekivano, imao više razumijevanja za zločinca negoli za žrtvu.

Dodik nije ni trebao dolaziti u Potočare…

Javno je prozvala i šefa RS Milorada Dodika koji je u travnju ove godine našao potrebnim predložiti Skupštini RS donošeje rezolucije o priznavanju genocida nad Armencima, ali mu nije palo na pamet priznati genocid nad Srebrenicom koji mu se dogodio na kućnim vratima. Razumije se, to i ne može učiniti jer je dobar dio njegove kamarile bio involviran u zločine u istočnoj Bosni, ustvrdila je. I zato, dolazak Dodika u Potočare, Memorijalni centar koji je 2003. otvorio bivši američki predsjednik Bill Clinton, što se tiče majki Srebrenice, nije se morao ni dogoditi, rekla je Munira. Jer nije motiviran pravim razlozima, nema tu ni pokajanja, ni priznanja genocida, ni svijesti o razmjerima i težini počinjenog zločina. Tek prazna politička gesta bez iskrenosti i molbe za oprostom. I dolazak srbijanskog premijera Aleksandra Vučića u Potočare za 20. godišnjicu genocida, nije istinski doprinos izgradnji povjerenja među narodima na ovim prostorima, jer se istina i dalje u Srbiji prešućuje ili ne priznaje, što nije pretpostavka pomirenja, kako bi rekla Munira Subašić. Politika i dalje parazitira na laži i licemjerju, na predstavi i zavaravanju vlastite i ukupne javnosti.  Srbija još nije učinila ozbiljan korak prema Srebrenici kao mjestu genocida i vlastitog pokajanja…

Tags: , , , , , ,

VEZANE VIJESTI